NaslovnicaINTERVJUNEJRA LATIĆ HULUSIĆ: Efikasnije je izreći ideju kolumnom nego filmom

NEJRA LATIĆ HULUSIĆ: Efikasnije je izreći ideju kolumnom nego filmom

“Više pišem nego što snimam, i za sada mi to dobro dođe da se oporavim od uzaludnosti”, kaže rediteljica Nejra Latić Hulusić, autorica tekstova u kojima priželjkuje svijet hrabrih ljudi koji dišu punim plućima

Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom

Filmska i TV rediteljica Nejra Latić Hulusić (35) nedavno je završila rad na dokumentarcu Ćafir, a ujedno i teška srca ugasila Udruženje za afirmaciju žena kroz kulturu i umjetnost “Hava”, koju je prije desetak godina osnovala s kolegicom Sabrinom Begović-Ćorić. Iz “Havine” radionice izašlo je nekoliko značajnih ostvarenja, a Nejra je svoj autorski pečat kao rediteljica utkala u dokumentarce Her Cinema Love i Put u nezaborav, zatim u kratki igrani film U Plavo, nastao prema istinitoj priči o vatrenoj navijačici Fudbalskog kluba Željezničar koja posljednje trenutke života odluči provesti na tribinama, te Undercovered, dugometražnom dokumentarcu o ženama čiji je izbor hidžab i koje to nije spriječilo da nižu uspjehe u životu. Za BHRT, svoju matičnu kuću, režirala je dokumentarne filmove Iz tame na veliko svjetlo, Čovjek je čovjeku Vučko i Sjećanja o sjećanjima, te TV serijale i magazine “Nema problema”, “Thinking Box”, “Mali čuvari velike zemlje” i “Domaća zadaća”. Nejra svoj aktivizam dokazuje i spisateljskim djelovanjem. Piše kolumne za banjalučki online magazin Lola, a odnedavno je i blogerica na portalu Al Jazeera Balkans. Njezini tekstovi kojima raskrinkava ulogu žene u bh. društvu i zadata očekivanja često izazivaju pozitivne reakcije na društvenim mrežama, ali ima i onih kojima Nejrino djelovanje nije po volji.

Dokumentarac Ćafir nastajao je tri godine, zašto se sve odužilo?
– Ćafir je gotov konačno nakon tri godine rada, od toga najmanje snimanja, a najviše prošnje novca, kako se zapravo kod nas može slobodno nazvati finansiranje dugometražnog dokumentarnog filma. Iako nagrađen na ZagrebDoxu Pro 2018. kao projekat u razvoju, standardno smo Sabrina Begović-Ćorić i ja jedva skupile groš za finalizaciju slike i zvuka u Bosni. Sada sam u fazi apliciranja na festivale, koji su najbolja šansa za distribuciju dokumentarnog filma publici.
Ko je junak Ćafira?
– Film govori o mladiću koji je prošao, kako neki dan pročitah u novinama, proces “deradikalizacije”, odnosno momku koji je, nakon što je proveo jedno vrijeme u Maoči, bio nedužan involviran u teroristički napad. Potom se vraća u rodni Bihać, gdje pokušava da sastavi život ponovo uprkos predrasudama koje prema njemu i danas ima sredina, a posebno poslodavci. Dok sklapa život, saznaje da cijela njegova porodica odlazi na sirijsko ratište…
Kako je tekao proces snimanja?
– Rad na ovom filmu je bio traumatičan proces i za mene, a vjerovatno i za našeg glavnog lika. Oboje smo silno željeli da filmom mijenjamo realnost i da se više nikome ne desi da radi nečije luđačke ideologije izgubi porodicu. Vidjet ćemo kada film izađe da li će ikome život biti bolji poslije. Sumnjam, ali se nadam.
Šta se desilo s Udruženjem “Hava”?
– Nažalost, Sabrina i ja smo bile prisiljene zatvoriti “Havu” koji mjesec prije njenog desetog rođendana. Postalo je užasno naporno održavati je finansijski. Ako plaćate poreze, ne plaćate suradnike u kikirikiju i na vrijeme isplaćujete honorare, a niste veš-mašina za pranje stranačkog novca, ili ako niste u ovim zakucanim strukturama tokova umjetničkih novaca, ovdje nema hajra ni napretka. Uložile smo puno vremena i truda i novca, ali “Havu” više nismo mogle održavati u životu. Suprotno uvriježenom mišljenju, nismo se obogatile, ali jesmo stekle jedno ogromno iskustvo i znanje na polju produkcije, režije i menadžmenta, koje ne bismo stekle nikako drugačije u ovoj zemlji.
Kako se odvija rad na BHRT-u, vašoj matičnoj kući?
– Na BHRT-u obavljam poslove rediteljice i realizatorice sedmičnih emisija i živih prenosa. U principu, priprema projekata na televiziji je urednički posao, moje je da ih realiziram. Trudimo se da, u veoma teškim okolnostima, gledateljima damo sve od sebe. Strašno sam zavoljela rad u reportažnim kolima jednom kad sam savladala tehnološki proces i naučila da slušam i govorim istovremeno sa desetak ljudi. Imam jake emocije prema ovoj kući, ostala mi još od rata zahvalnost što su mi bili u rijetkim trenucima kada dođe struja jedini prozor u normalni svijet. Čovječe, oni su imali DTV u ratu, program za djecu koji je skoro slijedio nastavni program! Da ih nije bilo, zaboravila bih pisati. Sada, bez obzira što je nekada u Sivom domu komplikovano i demotivirajuće, imam osjećaj kao da vraćam neki dug. Često kažem: nekome Sivi, nekome dom.

“Grijeh je biti sretna budalica kad svaka šesta porodica zaspi gladna u ovoj zemlji”

Obuzme li vas ikad letargija zbog opšteprihvaćenog mirenja sa situacijom?
– Voljela bih da sam letargična. Voljela bih da odmorim. Voljela bih da se malo bavim eksperimentalnim ljubavnim umjetničkim izričajima. Ali, ima taj neki vrag, neka savjest, bolest… Ne dozvoljava mi da se šprdam i lagodno zijevam u svom životu, koji je veoma komforan ako uzmemo naš prosjek. Ubijeđena sam da je grijeh biti sretna budalica kada statistika kaže da svaka šesta porodica zaspi gladna u ovoj zemlji. Kao umjetnica osjećam moralnu obavezu da govorim za one koji nemaju mogućnosti koje ja imam. Ne mogu se pomiriti s tim da će mi dijete rasti onako kako sam ja odrasla. Nemam luksuz da budem letargična.
Kako vidite svoju ulogu u današnjem društvu?
– Ja sam profesionalno obučena kao redateljka da posmatram svijet oko sebe i komuniciram neke pojave s ostatkom društva. Znači, umjetnici postoje da to rade jer nekada ljudi, zadeverani svojim poslovima, nemaju, prosto, kada da kontempliraju o stvarima o kojima ja po cijeli dan dumam. Zato možda vidim neke stvari jasnije, a moralna mi je dužnost da upozorim društvo na njih. Da pozivam na mir, poštovanje, borbu za svoja prava, jednakost, sreću…
Šta vas najviše nervira, najdublje dotiče?
– Nepravda. Socijalna nepravda, gender nepravda, stranačka nepravda… Odnosno, činjenica da je u ovom društvu, izuzevši stotinjak babinih sinova i porodica, skoro svako normalno biće diskriminirano po nekom osnovu. Osim etičke pravde, ovdje nema ni sudske pravde. Samo ću kazati: Dženan Memić, David Dragičević, Mahir Rakovac, Selma Agić, Edita Malkoč… Nervira me što spavamo a njima smo dužni pravdu.
U svojim kolumnama često kritikujete kalupe društva koje odbacuje one koji se ne uklapaju i sveopšte licemjerje. Koliko ovakav način protesta pomaže da čovjek barem mirnije zaspi?
– Pišem od 2017. za banjalučki elektronski magazin Lola. “Skautala” me Vanja Stokić, tadašnja urednica, poslije Jelena Pralica i sada Brankica Raković. Zahvalna sam im jako što su me nagovorile da počnem pisati redovno. Osim što sam shvatila da je puno efikasnije i brže izreći neku ideju kolumnom nego filmom, meni su postale sedmična terapija. Ljudi čitaju, jave se, znam da nisam sama i da nas ima puno koji ovu zemlju i ove ljude vidimo jednako u budućnosti. Nedavno sam počela pisati i blog za Al Jazeeru Balkans. Uglavnom, više pišem nego što snimam, i za sada mi to dobro dođe da se oporavim od uzaludnosti.

“Osim etičke pravde, ovdje nema ni sudske pravde. Samo ću kazati: Dženan Memić, David Dragičević, Mahir Rakovac, Selma Agić, Edita Malkoč… Nervira me što spavamo a njima smo dužni pravdu”

Govor mržnje je prisutan u javnom prostoru i često usmjeren protiv onih koji ukazuju na greške sistema; kakvo je vaše iskustvo sa napadima ove vrste?
– Onog trenutka kada se izložite javnosti morate biti spremni da neće svaka reakcija biti pozitivna. Ne bi bilo fer da ja sedmično nešto kritikujem a da me niko ne dira. Ja se borim za svijet u kojem ne smije biti kaste nedodirljivih, pa ni ja sama to ne smijem biti. Ali ovdje govorimo o pismenoj i argumentovanoj kritici nekog mog stava. Međutim, ono što me zabrinjava jeste to da niko ne spori ono što ja govorim i pišem, nego me vrijeđaju na “vidi-joj-glave” nivou. To meni znači da sam, nažalost, upravu. Dobivala sam kojekakve prijetnje u inbox, nikada ih nisam prijavila jer sam ubijeđena da se radi o sistematičnom zastrašivanju, a nije mi lijepo da tako kupujem publicitet. Javne komentare u kojima se omalovažava moj izbor odjeće, porijeklo ili činjenica da sam žena, s vremena na vrijeme skupim pa odgovorim, čisto da njihova ne bude zadnja. Ali, ja sam narasla pod takvim pritiskom, baš kao jastog. Uvijek imam na umu četiri pravila kada mi dođe da odustanem: prvo, nafaka dolazi od Boga; drugo: “Ničija nije do zore gorjela”; treće je citat iz serije Černobil koji kaže: “Istina ne mari za našim potrebama i željama. Ne mari ni za našim vladama, ideologijama, religijama. Kada nas istina vrijeđa, mi lažemo i lažemo sve dok ne zaboravimo da je ona tu. Ali istina je uvijek tu”; četvrto: “Haters gonna hate” šta god vi radili, negdje neko mrzi sebe pa onda i vas usput.
U kakvom svijetu danas živi Nejra, a o kakvom sanja?
– Moj mali svijet, u koji rijetki ulaze, sastoji se od vrlo malo ljudi i jednog mačka. Muž Mirza, kćerka Hava, sestre, mama i par prijatelja… Svi stanu na prste dvije ruke. Odmaram od ostatka svijeta, osjećam se jako potrošeno i iskorišteno. Svijet u koji izađem iz ovog malog kruga mi ne prija. Ostalo je malo hrabrih ljudi. Čini mi se da ovdje mnogi žive u nekom strahu, samo nešto kalkulišu, svi kao po jajima hodaju po životu pazeći da se ne zamjere kakvom vlastelinu… Sanjam svijet hrabrih ljudi, koji dišu punim plućima, koje nije strah tražiti nemoguće, koji se neće smiriti ugovorom na neodređeno u državnoj firmi. Sanjam da ćemo postati narod koji će na nadgrobnim spomenicima sebi opet pisati one ponosne i drske stihove kao što su na stećcima nekada pisali.
Za kakav svijet odgajate kćerku? Mislite li da će ona i druga djeca živjeti bolje od nas? U kakvom društvu?
– Nadam se boljem svijetu, ali je pripremam za gori. Naučila sam je da glasno traži šta hoće, da nema kompleksa, da se ne stidi biti pametna, glasna, artikulisana. Najvažnije mi je što sam je naučila da sve što ima dijeli popola. Skoro je dobila neki fin novac za rođendan, sve i fening me zamolila da odnesem migrantima da sebi nešto kupe, jer njoj nije ništa, kaže, trebalo. Što se mene tiče, ja sam se odjavila. Mogu samo još da dovim da je Bog dragi čuva, kakav god svijet da nam dolazi.

Gracija 388, 21.2.2020.

Možda vas zanima

Nedavno objavljeno