Napisala Sanja Hajdukov
Snimio Nikola Blagojević / Spektroom
Hučao je moćni Dnjepar kada je otišla na postidplomski studij iz rodnog Kijeva u Stockholm na Univerzitet za jevrejske studije. Naravno da nije znala da će taj postdiplomski studij zauvijek promijeniti njen život i da će baš tamo, sticajući prestižnu diplomu, upoznati čovjeka svog života, Jevrejina, kao što je i sama, koji dolazi iz zemlje u kojoj baš Jevreja gotovo i nema. A bilo ih je. Za njim je došla iz grada koji ima više stanovnika nego zemlja u kojoj će živjeti, dobiti djecu i biti sretna.
Zove se Anna Kožemjakin, a u njenoj rodnoj Ukrajini Anna Vladimirovna Kožemjakin.
“Anja za prijatelje”, rekla mi je. Njen muž Igor Kožemjakin, potomak sarajevskih Sefarda, školovao se u Izraelu, a potom upisao isti taj postiplomski studij u Stockholmu, gdje će se sudbonosni susret i dogoditi.
Malo je Jevreja u Bosni ostalo nakon njihovog velikog stradanja u Drugom svjetskom ratu. Danas je i premalo onih koji drevnu jevrejsku tradiciju poštuju, njeguju i šire. Posebno je zadovoljstvo vidjeti mlade ljude u Jevrejskoj opštini u Sarajevu, čuti dječiji smijeh i graju. Po profesiji je Anja profesorica istorije, koja se bavi očuvanjem jevrejske baštine.
Ono što Anjinom i Igorovom susretu dodaje na zanimljivosti jeste činjenica da je njegov pradjed takođe Ukrajinac, koji je bježeći od Oktobarske revolucije došao u tadašnju Kraljevinu Jugoslaviju, tako da njegovi potomci nose originalno ukrajinsko prezime Kožemjakin. “Ime je znak”, vjerovatno je pomislila Anja, kada joj je Igorovo prezime poznato zazvučalo, u za njih tada, nepoznatoj Sjevernoj Veneciji, kako Stockholm zovu.
Kada je 2009. odlučila da se uda i život nastavi u Sarajevu, suočila se sa nizom administrativnih problema; njoj, njenim roditeljima i rodbini je bio otežan dolazak zbog viznog režima. Za balkansku regiju, najbliža ukrajinska ambasada nalazila se u Budimpešti, pa su komunikacija, ovjera i priprema dokumentacije za vjenčanje išle teško i komplikovano.
No ljubav premosti sve granice i tako se Anja i Igor vjenčaše u Splitu, na tradicionalni jevrejski način: imali su hupu – drevni vjenčani baldahin, nakon vjenčanja su ispili vino i mladožnja je ritualno razbio čašu, koja simbolično treba da odnese sve loše, a u bračnu zajednicu donese mir, zajedništvo, ljubav i plodnost. Mazel tov, mladenci – čula se u Splitu tradicionalna jevrejska čestitka, koja naprosto znači: Sretno!
Blagoslov doma
Danas je Anja jedina žena na Balkanu koja se bavi umjetničkom hebrejskom kaligrafijom i očuvanjem drevnog pisma raši. Ovo pismo karakteristično je po tome što su slova kvadratna i uglasta na rubovima. Učila me kako Jevreji imaju svoje tradicionalne simbole, tačnije ilustracije koje simbolizuju neke ritualne događaje iz jevrejskog života. Jedan od primjera je bračni ugovor, ketuba, na kojem su rašijevim pismom tačno ispisane bračna prava i obaveze te obećanja za oba partnera. Slično je i sa uvođenjem djeteta u zajednicu Jevreja kroz tačno propisane rituale, koje ima istu simboliku kao, recimo, krštenje kod hrišćana.
Kaligrafije koje Anja ispisuje, ili oslikava zapravo, rade se posebnim bojama na akvarel papiru, vrlo su živopisne, ali posebno je važna simbolika koju nose. Jedna od takvih simboličnih slika, a koja se najviše naručuje i traži, jeste Blagoslov doma, što je, naravno, dobro da ima svaka jevrejska ili bilo koja kuća. Neke slike sa motivom Blagoslova doma i Svešteničkog blagoslova koje je Anja naslikala nalaze se u izložbenom prodajnom paviljonu Jevrejskog muzeja u Londonu. Danas, Jevreji širom svijeta, a naročito potomci Sefarda, čuvši za Anjin poseban rad, naručuju njene kaligrafije, uramljuju i drže na zidovima svojih domova kako bi ih simbolično sačuvali od svake nevolje. Neka svemoćni Bog sačuva ovaj dom, ili neka bude blagoslovljeno ovo dijete, ili neka cvjeta ovaj brak, poruke su koje se nalaze na Anjinim slikama. Mi koji njegujemo neke druge tradicije u tim slikama možemo vidjeti puno ljepote, i bez obzira što ne znamo čitati hebrejski jezik ni rašijevo pismo, vidimo jasno da iza tih slova i crteža stoji ljepota čipke, snaga tradicije i želja za trajanjem.
Snažna ženska figura
Poznato nam je da Jevreji daju prednost matrijarhatu, te da se vjera prenosi majčinskom linijom na djecu, za razliku od dominantnih tradicionalnih religija na našim prostorima. Igor Kožemjakin, teolog i hazan sarajevske sinagoge, veli nam da je za Jevreje jako bitno da kraj sebe imaju snažnu žensku figuru. Ta snažna ženska figura ima obavezu da petkom prije mraka napravi halu, obredni hljeb u obliku pletenice koji se jede u petak naveče i cijelu subotu. Šabat je zapravo dan kada Jevreji ne rade. Objasnili su mi da Šabat počinje petkom u sumrak kada zađe sunce i traje do smrkavanja u subotu.
Slušam Anju kako mi to priča, kao da neku muziku svira, tako mi melodično zvuči njen glas i njen govor bez imalo akcenta. Pokazuje mi kaligrafije, uči me simbole, objašnjava značenja. Posmatram i razmišljam koliko je ljubavi i tradicije uneseno u ta filigranska slova, poneki listić, poneki cvijet ili pticu koja nosi neke druge hiljadama godina stare misli i poruke. Sve u Jevrejskoj opštini mi djeluje tako intenzivno, tako nabijeno emocijama, osjećam snagu stijene, dok slušam mladu Jevrejku, gledam njenu djecu koja već govore nekoliko jezika, kroz koje će teći, bujati i nastaviti se ljepota Anjine kaligrafije, snaga njihove tradicije i spokoj, smiraj isprepletenih emocija koji donosi Šabat.
Bio je petak, družili smo se, i svako je krenuo na svoju stranu. Ja da pišem o izuzetnim ženama, a oni da slave svoj praznik, jedu bijeli pleteni hljeb, pijuckaju vino i opuste se u toplini svog tradicionalnog doma. Jer bio je petak, izmicao je dan i sa prvim sumrakom za njih je počinjao Šabat.
Iza nas je ostala u smiraju predivna zgrada Jevrejske opštine u Sarajevu. Mahala sam im. Šabat Šalom, dragi Kožemjakini.
