Napisala Mersiha Drinjaković
Snimci AG
Doktor prirodnih nauka iz molekularne biologije, Brčak s dugogodišnjom tuzlanskom adresom Mirza Ibrišimović (37) poznato je i cijenjeno ime u svijetu medicinskih nauka kod nas. Ibrišimovićeva uža specijalnost su molekularna medicina, genetika i biohemija, a trenutno radi kao klinički embriolog u Ginekološkoj Poliklinici “Korak do života” u Tuzli, te je vanredni profesor iz naučnih oblasti Fiziologija i patofiziologija, te Medicinska biologija i mikrobiologija na Medicinskom fakultetu Univerziteta Sarajevska škola za nauku i tehnologiju (SSST). “Znam, ovo zvuči kao baš puno funkcija i zanimanja. Evo jutros sam od 9 do 11 sati bio profesor, na online nastavi na SSST, a sutra sam embriolog u klinici”, s osmijehom kaže Ibrišimović.
Mirza je austrijski đak – rodno Brčko je napustio 2003. te 11 godina živio u Beču obrazujući se, koristeći ugovor koji je BiH imala sa Austrijom. Magistrirao je molekularnu biologiju na usmjerenju: biohemija, genetika i molekularna medicina i okončao rad na doktoratu iz oblasti molekularne biologije na St. Anna Children’s Cancer Research Institute, u laboratoriji prof. dr. Thomasa Liona, pod mentorstvom dr. Reinharda Kleina, sa Instituta za molekularnu mikrobiologiju i laboratorij za molekularnu citogenetiku. Ovaj nesuđeni žurnalista, jer mu je novinarstvo bilo velika želja zato što je uvijek volio pisati, kaže da je ipak završio u medicinskim naukama, te danas ima priliku pokazati svoj spisateljski talenat u brojnim stručnim i naučnim radovima koje je objavio. “Volim svoj poziv molekularnog biologa, znam da imam jako široko znanje dijagnostičkih metoda koje su potrebne klinici, javnom zdravstvu…”, priča Mirza.
Iz austrijskog iskustva je izvukao maksimum, studirao je na njemačkom jeziku, a prezentacije i publikovanje tokom pripreme na disertaciji su se odvijale na engleskom jeziku. Proaktivan i uvijek željan znanja magistarski rad posvetio je izučavanju biosenzora za detekciju kontaminacije u hrani. Postao je jedan od rijetkih studenata bečkog univerziteta koji je svoje istraživanje uspio prodati. “Te rezultate istraživanja sam prodao jednoj firmi u Salzburgu, a biosenzor sam patentirao – on otkriva mikrobiološku kontaminaciju u hrani u roku od 4 sata i prije nego što je istekao rok trajanja.”
Majka kao uzor
Mirzina godinu i po starija sestra Nadira Ibrišimović Mehmedinović je studirala hemiju, a doktorirala biohemiju, također u Beču i danas je vanredni profesor na Univerzitetu u Tuzli. “Njoj je matematika dobro išla, ali je bila izuzetno dobra u hemiji, pa je to prevagnulo. Naša mama, koja je bila viši laboratorijski tehničar, nam je veliki uzor; upisala je u Tuzli studij bilogije i hemije u 36. godini, po završetku rata, skoro svaki dan vozarila od Brčkog to Tuzle, paralelno radila u dvije osnovne škole. Njen dan je počinjao i četiri ujutro, a kući bi dolazila u devet navečer. Sestra i ja smo u tom periodu naučili kuhati”, prisjeća se Mirza.
Porodične vrijednosti koje su mu roditelji usadili njeguje i dan danas, a dodaje kako je dijelom i Austrijanac, jer su ga godine provedene u Beču također formirale kao ličnost. Nakon doktorata je nastavio život u Beču, te jedno vrijeme radio kao šef u jednoj američkoj farmaceutskoj firmi. Vodio je, priča nam, laboratoriju za ćelijsku kulturu u oblasti kontrole kvaliteta. “Tu smo testirali razne viruse na osnovu kojih su se onda pravile vakcine. Mogao sam ostati u Beču, imao sam odlične ponude za posao. Međutim, ja tamo nikad nisam otišao da ostanem, već samo zbog znanja. I sestra i ja smo se odlično integrisali u austrijsko društvo, nismo se družili primarno s našim svijetom. I nikad se nisam osjećao kao stranac.”
Sudbini je prepustio u ruke odluku o tome da li će nastaviti sa daljnjim usavršavanjem u akademskom smislu ili naći posao. Prijavio je doktorat i istovremeno aplicirao za posao. Dobio je posao u jednoj američkoj firmi, plata odlična, vodeća pozicija. “Nazvao sam roditelje, sav sretan, ali njihova reakcija nije bila kao moja. Rekli su mi da bi više voljeli da nastavim obrazovanje.”
Za nekoliko dana dobio je ponude s četiri medicinske institucije, tri u Beču i jedne u Grazu, za rad na doktoratu. I odbio ponudu za posao te upisao doktorski studij na St. Anna Children’s Cancer Research Institute. Nakon okončanog doktorata, kako bi riješio papirologiju za dobijanje austrijskog državljanstva aplicirao je za posao u jednoj austrijskoj kompaniji za proizvodnju vakcina. “Svidjelo mi se koliko ulažu u ljude, za tih godinu dana koliko sam tamo radio, išao sam na puno usavršavanja. Stekao sam povjerenje nadređenih, predlagao projekte i realizirao ih”.
Dobio je željeno državljanstvo a onda je proradila želja za povratkom. “Bližila mi se trideseta godina…Rekao sam sebi sad ili nikad. Vratio sam se u BiH i nikad se nisam pokajao, uz sve prepreke na koje sam naišao. Sad imam kćerkicu Emu, njoj su četiri godine, i samo zbog nje se vrijedilo vratiti ovdje. I zbog nje sam primarno ovdje”.
Mirza često misli kako ljude u BiH prepadnu njegove kvalifikacije i znanje, pretpostave da ih to na neki način ugrožava. “Za to stvarno nemam nikakvo opravdanje. Kad sam otišao u Austriju nisam znao uključiti kompjuter, napraviti prezentaciju, a tamo sam četiri godine proveo kao asistent na fakultetu, a danas sam, zahvaljujući želji da učim, univerzitetski profesor. Niko me ne ugrožava i nije me niko ugrožavao. Za mene, po povratku u BiH, nije bilo prostora, a želio sam početi raditi na Univerzitetu Tuzla, kao i na Kliničkom univerzitetu u Tuzli, ali nije bilo nekog velikog intersovanja, ali kad su za mene čuli profesor Ejup Ganić i profesorica Lamija Tanović sa SSST, odlučili su me angažirati”. Od oktobra 2014. Mirza sarađuje sa SSST i prezadovoljan je podrškom koju uživa i rezultatima koje ostvaruje. “Ne mogu se požaliti na karijeru koja stalno napreduje, a od 2019. sam i član Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti.”
Svoju ljubav ka praktičnom djelovanju ostvaruje kao embriolog na Ginekološkoj Poliklinici “Korak do života” i sretan je što svaki dan ima priliku usavršavati svoje znanje i pomagati ljudima. “S kim god sjednete od kolega, imate priliku saznati nešto novo. Bitno je ulagati u sebe i svoje znanje, jer vam to niko ne može oduzeti. Čovjek se uči dok je živ, a ja sam sretan i kad svoje znanje mogu prenijeti studentima”.
){kind=link}