MAJDA HALILOVIĆ: Nasilnici su računali na to da žene i djevojke neće progovoriti

Voditeljica odjela za istraživanja Atlantske inicijative Sarajevo te aktuelna predsjednica radne grupe za izradu Akcionog plana za prevenciju i suzbijanje uznemiravanja na osnovu spola i seksualnog uznemiravanja i nasilja KS, Majda Halilović, za Graciju govori o tome na šta nam je ukazala i kakve je promjene pokrenula glumica Milena Radulović, a potom i Facebook stranica “Nisam tražila”

Nedavno objavljeno

Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimila Senka Ćatić / Spektroom

Voditeljica odjela za istraživanja Atlantske inicijative Sarajevo Majda Halilović postala je predsjednica nedavno osnovane radne grupe za izradu Akcionog plana za prevenciju i suzbijanje uznemiravanja na osnovu spola i seksualnog uznemiravanja i nasilja KS. Već deset godina se posvećeno bavi pitanjima nasilja nad ženama, a svoja akademska znanja stavila je u funkciju rješavanja ovog gorućeg problema. Magistrirala je na Cambridgeu, a doktorirala sociologiju i socijalnu politiku na Open Universityju u Velikoj Britaniji. I danas je aktivna u istraživanjima različitih aspekata roda i sigurnosti, o čemu je objavila i niz publikacija.

Koliko su ispovijest srbijanske glumice Milene Radulović, koja je obznanila da ju je seksualno zlostavljao njezin učitelj glume Miroslav Aleksić, a potom i Facebook stranica “Nisam tražila” doprinijeli stavljanju u fokus problema nasilja nad ženama?
– To što su Milena Radulović, ali i mnoge druge žene podijelile svoja iskustva je od neprocjenjivog značaja u borbi protiv seksualnog nasilja i hvala im na tome. Građani su čitali puno ličnih ispovijesti o seksualnom nasilju, shvatili su kakve posljedice ostavlja, počeli su da razmišljaju o seksualnom nasilju na jedan drugi način i da preispituju stereotipna shvatanja. Kroz ove priče je razotkriveno koliko su seksualni nasilnici manipulativni, kako iskorištavaju nečiji položaj, i kako u osnovi seksualnog nasilja stoji moć, dominacija i jedan opasan mizogini stav prema ženama i djevojčicama. Računali su nasilnici na to da žene i djevojke neće progovoriti i da će oni ostati nedodirljivi.
Šta je sada najvažnije?
– Pokrenuta je jedna lavina i važno je da sada ne napustimo taj momentum. “Nisam tražila” je pokret koji je mnogim ženama dao glas, pa čak i ako je taj glas anoniman, žene su se međusobno povezale, podržale, nazvale stvari pravim imenom, tražile odgovornost. Javnost je uglavnom bila podržavajuća, a i medijska pažnja nije izostala, što je također važno. Ovo nam sve govori da su velike šanse da naše društvo postane osjetljivije na nasilje nad ženama.

“Bilo bi dobro izbjeći senzacionalističke naslove, ali i dvosmislene izjave. Mediji mogu učestvovati u promjeni narativa, ne kriviti žrtve, već one koji vrše seksualno nasilje”

Članica ste ekspertske radne grupe za izradu Akcionog plana za prevenciju i suzbijanje uznemiravanja na osnovu spola i seksualnog uznemiravanja i nasilja KS, osnovane nedavno. Kakve konkretne mjere će se poduzimati?
– Meni je zaista drago da je Vlada Kantona Sarajevo brzo reagovala i pokrenula izradu Protokola za postupanje u slučajevima seksualnog uznemiravanja i nasilja koji je sada u završnoj fazi izrade. Za nas koji smo članovi radne grupe izrada protokola je priličan izazov jer se očekuje da obuhvatimo dijapazon različitih radnih sredina, institucija i kolektiva. Možda nećemo uspjeti sve adresirati, ali naša vizija je da sve institucije i organizacije imaju i provode Protokol i da svi znaju šta je seksualno uznemiravanje, da je protuzakonito i da informišemo o različitim vrstama podrške i postupanja. Protokol podrazumijeva imenovanje osobe od povjerenja unutar svake institucije koja će biti zadužena da informiše, da reaguje na situacije neželjenog ponašanja, da pomogne da se ovakva ponašanja zaustave, i da upućuje one koji su izloženi seksualnom uznemiravanju na zaštitu ili unutar njihove institucije ili uputi na traženje pravne zaštite.
Šta i sami možemo uraditi?
– Ako vidimo da je neko uznemiravan u javnom prevozu ili na javnom mjestu, možemo pokušati pomoći toj osobi umjesto da pasivno posmatramo šta se dešava. Također možemo puno naučiti iz iskustava koja su podijeljena i razgovarati s djecom i članovima porodice o ovome. Svako od nas može pomoći bliskom djetetu, djevojci, mladoj osobi, ili bilo kome ko je uznemiravan ili zlostavljan da se zaštiti. Dijete mora znati šta je nedozvoljeni dodir, šta je nedozvoljena fotografija, šta niko od nje ili njega ne smije da traži. Međutim, dijete mora imati dozvolu odraslih da o tome govori.
Vjeruju li žrtve sistemu, odnosno institucijama, da će biti zaštićene ako prijave nasilje?
– Mislim da žrtve nasilja i zlostavljanja ne vjeruju dovoljno sistemu, i to smo imali priliku čitati proteklih dana. Nekada to nepovjerenje dolazi iz razloga što su se već obraćali i reakcija nije adekvatna, a nekada jer postoji jedno generalno nepovjerenje u sisteme zaštite. Ali ja želim da kažem nešto i ohrabrujuće, jer mislim da je i to važno: ekspertski, ali i medijski narativ utiče na formiranje stava osobe koja je izložena nasilju. Ako samo kritikujemo i govorimo da ništa nije urađeno, da su sudije pune predrasuda, da policija ne reaguje i da će se sve najgore desiti ako neko pozove policiju, onda ne možemo očekivati da se neka žena odvaži i prijavi nasilje. Naravno, ima loših primjera i neadekvatnog postupanja, ali i puno situacija kada sistem štiti žrtve. Pored sudske zaštite, žrtve se mogu obratiti i tražiti psihološku pomoć u sistemu zdravstvene zaštite ili od nevladinih organizacija. Recimo, Fondacija lokalne demokratije vodi Centar za žene gdje se može dobiti pravna, psihološka ili socijalna podrška.
Koliko je važna psihoterapijska podrška žrtvama nasilja?
– Izuzetno važna i može pomoći da prevaziđu traume nastale zbog zlostavljanja. U BiH imamo obučene psihologe koji rade u sistemu zaštite i koji mogu pružiti ovaj vid podrške. Psiholozi rade i u sigurnim kućama i pružaju podršku žrtvama nasilja. Postoji i čitava mreža psihoterapeuta različitih pravaca koji rade privatno i organizacija koje pružaju ovu vrstu podrške. Zbog mjera zaštite koje zahtijeva pandemija Covida-19, psihoterapeuti sad rade i online. Psihoterapeut može pomoći žrtvama da se nose sa simptomima trauma i da ih prevazilaze. Psihoterapija daje nadu, smanjuje osjećaj izolacije, pomaže nam da organizujemo misli i sjećanja, da preispitamo svoja uvjerenja, te da se oslobodimo osjećaja krivnje povezane s reakcijom žrtve na napad. Psihoterapija takođe može naučiti žrtve seksualnog napada drugim vještinama, poput upravljanja bijesom, jačanja asertivnosti, unapređenja komunikacije sa bliskim odnosima. Psihoterapija je proces koji je između ostalog baziran na povjerenju, sigurnosti, podršci, neosuđivanju, što je važno za osobe koje su preživjele nasilje.

“Naši zakoni odavno definiraju seksualno uznemiravanje, međutim, kazne su do sada bile blage”

Šta je sa pravosudnim institucijama, zakonima, koliko je tu prostora za poboljšanje?
– Naši zakoni odavno definiraju seksualno uznemiravanje, međutim, kazne su do sada bile blage, ali su počinioci ipak osuđeni i sud je u slučajevima seksualnog uznemiravanja najčešće poklanjao vjeru žrtvi. U smislu zakonske regulative i edukacije nosilaca pravosudnih funkcija dosta je urađeno i mi sad već vidimo pomake u tom smislu. Seksualno uznemiravanje bi trebalo biti obuhvaćeno i Krivičnim zakonom FBiH, i sada već postoje inicijative u tom smislu. Zasad je seksualno uznemiravanje obuhvaćeno Zakonom o ravnopravnosti spolova, zakonima o radu, Krivičnim zakonikom RS-a, te Zakonom o zabrani diskriminacije. Razni drugi vidovi seksualnog nasilja, uključujući, naravno, silovanje, također su obuhvaćeni krivičnim zakonima u BiH. Moramo nastaviti vršiti redovne analize sudskih presuda, provoditi edukacije, unositi nove prakse i saznanja po ugledu na zemlje koje imaju dužu tradiciju savremene ravnopravnosti spolova.
Prema ispovijestima na stranici “Nisam tražila”, strašno je puno žena i djevojaka koje su doživjele neki vid rodno zasnovanog nasilja. Kako je moguće da se o ovome malo zna?
– Tabui i stigma su veliki saveznici zlostavljanja i uznemiravanja, kako da tražimo pomoć za nešto čega se stidimo, za nešto o čemu nam je rečeno da ne smijemo da govorimo, nešto za što mislimo da će poljuljati odnose. O ovome nije lako govoriti i zato su mnoge žene odlučile da ostanu anonimne, jer se brinu kako će reagovati njihova porodica, šta će se desiti ako nekog javno prozovu i da li će to njima stvoriti dodatni problem. U ovih nekoliko dana toliko puta sam vidjela priče o tome kako to da roditelji nisu znali, pa kakvi su to roditelji i sl. Većina roditelja se trudi djeci pružiti maksimalnu sigurnost, ali nema svako isti stil roditeljstva. Nekad se jednostavno pojave predatori koji dijete manipulacijom odvuku od roditelja, ili iskoriste porodičnu krizu da dijete iskoriste. Ovo je situacij kada trebamo da krivimo samo one koji su predatori, ali i da propitujemo naše sisteme i manjkavosti naših sistema.
Možemo li svima onima koji trpe nasilje objasniti koji je put do zaštite?
– Ako je to moguće, osobe izložene seksualnom nasilju i svim drugim oblicima nasilja nad ženama se prvo trebaju skloniti na sigurno mjesto a potom pozvati policiju na 122 i blisku osobu od povjerenja. Za medicinsku brigu i pomoć trebaju se obratiti u najbližu zdravstvenu ustanovu ili hitnu medicinsku pomoć. Zdravstveni radnici također mogu pomoći kod kontaktiranja policije. Za nasilje u porodici, žrtve mogu pozvati SOS telefone 1265 za FBiH ili 1264 za RS, koji su dostupni 24 sata. Mogu se obratiti i tužilaštvima. Važno je da osoba ne trpi nasilje, da prekine sve kontakte s osobom koja je izvršila nasilje, i da ne računa na to da će nasilnik sam odlučiti da to više ne radi. Vidjeli smo iz potresnih priča s Facebook stranice “Nisam tražila” da nasilje, uključujući i seksualno, ima ponavljajući obrazac. Skupite hrabrosti i ispričajte osobi od povjerenja, prijatelju, prijateljici, ispričajte roditeljima, obratite se školskom psihologu, potražite pomoć od organizacija koje pružaju ovu vrstu pomoći i koje rade na zaštiti prava žena, prava djeca ili ljudskih prava uopće.
Koliko su mediji važan dio ove slagalice: kako se u pristupu temi moramo ophoditi prema žrtvama nasilja? Znamo li dovoljno?
– Mediji imaju jako važnu ulogu sada u ovom procesu. Mediji mogu informisati građane gdje tražiti pomoć, kako reagovati, kome se obratiti, koju zaštitu pruža zakonski okvir, i sl. Bilo bi dobro izbjeći senzacionalističke naslove, ali i dvosmislene izjave. Mediji mogu učestvovati u promjeni narativa, ne kriviti žrtve, već one koji vrše seksualno nasilje. Recimo, online portali mogu zatvoriti komentare u kojima prenose ispovijesti žrtava; primijetila sam da su neki portali već pokazali takvu vrstu senzibilnosti. Komentari na portalima i društvenim mrežama često su puni neinformiranih i mizoginih stavova koji u ovom momentu nemaju nikakvu svrhu osim vrijeđanja žrtava i žena općenito.
Atlantska inicijativa Sarajevo jedna je od organizacija koja već deset godina proaktivno radi upravo na rješavanju ovog gorućeg problema – nasilja nad ženama. Šta zapravo sve radite?
– Na samom početku našeg rada shvatili smo da seksualno uznemiravanje nije zastupljeno ni u edukacijama ni u aktivnostima podizanja svijesti. U sklopu projekta “Rod i pravosuđe”, u kojem nas je podržala Švedska, otvorili smo ovu temu s pravosuđem i započeli rad na izradi internog mehanizama za prevenciju i postupanje. Smjernice su usvojene u Visokom sudskom i tužilačkom vijeću još 2015. godine. Tada je predviđena i uloga savjetnika, edukacije, monitoring i izvještavanje. Iz godine u godinu savjetnici dolaze na edukacije, javljaju se novi savjetnici kada postojećim istekne mandat ili pređu na drugo radno mjesto. Kroz projekat su educirani i edukatori za savjetnike. Preventivne mehanizme smo uspostavili i na nekoliko fakulteta, radimo i edukacije za druge organizacije i za državne službenike. Radimo analize sudske prakse i edukacije u oblasti seksualnog nasilja i nasilja u porodici. Na početku je bilo otpora, ali sada vidimo da se situacija mijenja. Ove teme se ozbiljnije shvataju, sve je više interesa za edukacije, više se koriste zakonski mehanizmi za nasilje nad ženama koji ranije nisu bili dovoljno iskorišteni. Također, kazne za počinioce nasilja u porodici su strožije i sve više se izriču mjere zaštite. Nasilje nad ženama se sve rjeđe doživljava kako privatni i lični problem, a sve više kao problem koji društvo treba aktivno rješavati.
Koliko je situacija drugačija u odnosu na period od prije deset godina?
– Narativ se mijenja, ali ta promjena nije došla preko noći, ona je sad samo isplivala u javni prostor. Ženama ta promjena nije poklonjena, one su to osvojile godinama se boreći protiv patrijarhalnih stavova i mizoginije. Ohrabrujuće je vidjeti da žene djeluju solidarno i da imaju jaku volju za zajedničku akciju, i drago mi je da smo i mi koji radimo na pitanjima ravnopravnosti spolova doprinijeli promjeni tog društvenog narativa.

Gracija 408, mart 2021.

Pročitaj još
Related

MILICA PAVIĆEVIĆ: Opa, događa se zemljotres!

Razgovarao Senad Pećanin Snimio Balša Rakočević Jak zemljotres, sa epicentrom u...

OMAR KUŠTRIĆ I GORAN KOSTIĆ: Lovci na sretne završetke

Razgovarala Amra Zvizdić Snimio Nikola Blagojević / Spektroom U književnom dragulju...

VOJISLAV VOJA BRAJOVIĆ: Ja sam pokretna medicinska enciklopedija

Razgovarala Živana Jovančić Snimio Nikola Blagojević/Spektroom Slavu mu je donio Tihi,...

SAFA SHARIF A KHALIQ: Uklanjamo rodne razlike u poslovnom svijetu

Priredila Mersiha Drinjaković Snimci AG Safa Sharif A Khaliq, v. d....