U diskusiji su učestovali prof. dr Muriz Spahić i Anes Podić, Udruženje Eko akcija. Pozvana je bila i Lejla Salihagić-Brčić, ministrica pravde Kantona Sarajevo, ali je ministrica učešće otkazala, kako je navela, usljed hitne sjednice kantonalne skupštine o mjerama ublažavanja ekonomskih posljedica pandemije koje se zapravo svode na podilaženje ugostiteljima, kao jasno privilegovanoj društvenoj skupini. Udruženje Eko akcija tim povodom želi istaći da se i ovaj sastav vlade očigledno bavi isključivo gašenjem požara, bez vizije i razumijevanja dugoročnih problema. Vode će se možda sjetiti kao prioriteta tek tokom neke naredne pandemije ili pogubne suše.
Glavni zaključak diskusije je da Sarajevo neće ostati bez vode ali lako može ostati bez pitke vode. Ključni problem je erupcija izgradnje u vodozaštitnoj zoni i kontinuirani pokušaji smanjivanja zone, uprkos jasnim pokazateljima da to direktno ugrožava izvorišta. Najbolji dokaz ove tvrdnje je kontinuirano prisustvo fekalnih bakterija u vodama Vrela Bosne, što je tek indikator mogućeg prisustva raznih drugih patogena poput virusa i kriptosporidija od kojih postojeći sistem prečišćavanja voda iz izvorišta u Sarajevskom ne pruža dugotrajnu i pouzdanu zaštitu.
Odgovornost za ovu situaciju leži na svim poslijeratnim vladama i političkim elitama uopšte, baš kao i odgovornost za nepoduzimanje mjera na zaštiti vodenog blaga – od nerada inspekcija do pogubnih vizija razvoja koje se svode na bjesomučnu izgradnju unutar vodozaštitne zone. U tom pogledu je nametnuta dilema između opstanka i razvoja bespredmetna, jer razvoj bez opstanka nije moguć a zagađivanje vode trajno ugrožava život ljudske zajednice na ovim prostorima.
Rješenje je, kako je istakao profesor Muriz Spahić, stroga zaštita i proširenje vodozaštitne zone, s obzirom da sastav tla omogućava veoma brz i nesmetan prodor svih materija iz okruženja u vodozahvate. Udruženje Eko akcija u tom smislu insistira na izmjeni kantonalnog ustava i uvođenju bezuvjetne stroge zaštite vode i prava na vodu kao neotuđivog ljudskog prava.
Usvajanje tog amandmana međutim podrazumijeva definitivno odustajanje od bjesomučnog eksploatisanja vode u svrhe komercijalne djelatnosti (putem koncesija), drastičnu izmjenu planova izgradnje, te preuzimanje obaveze da se okončaju pokušaji prikrivene privatizacije vodovoda. U tim implikacijama se vjerovatno i kriju razlozi upornog odbijanja, izravnog ili ne, svih setova kantonalnih vlasti da se pozabave amandmanom koji je jedinstven i po svom porijeklu, kao plod bunta i otpora usljed redukcija vode kojima je Sarajevo iscrpljivano u ljeto 2017. godine.
Problem zaštite vode nije međutim samo sarajevski. Kako je podsjetio profesor Muriz Spahić, u svijetu nastupa kriza vodosnabdijevanja. Bosna i Hercegovina nerijetko se uljuljkuje pričama o vodenom bogatstvu, ali sva ta voda nije pitka i k tome je ugrožena, zagađenjem, crpljenjem, pa i opasnim poduhvatima poput malih hidroelektrana. Ne bude li djelotvorne zaštite, i BiH bi se mogla suočiti s krizom.
Mnogi krajevi svijeta tu krizu uveliko žive. A na svjetskim berzama se vodom počelo trgovati, kao naftom i zlatom. Zajednice koje svoju vodu pravovremeno i strogo ne zaštite od zagađenja, eksploatacije i privatizacije, biće osuđene na ropstvo.
Iz te spoznaje je proizašao i Manifest za vodu – dokument kojim Čuvari rijeka, ljudi iz svih krajeva zemlje koji su vlastitim tijelima branili rijeke od malih hidroelektrana i sličnih prijetnji, preuzimaju obavezu odbrane voda BiH ali i pozivaju državu da zaštiti svoje najveće bogatstvo. Dokument traži izmjene ustava na svim nivoima i utoliko predstavlja jedinstven napor izmjene temeljnih pravnih dokumenata ne radi principa etničke ili građanske organizacije poretka, nego u cilju očuvanja društvenog i prirodnog dobra.
Snimak diskusije dostupan je na FB-stranici Udruženja Eko akcija na linku: https://fb.watch/4pqVOBm2wz/
