Napisala Slađana Bukovac
Snimio Nikola Blagojević
Ljudima je dopuštao tugu. Tuga je u međuvremenu gotovo proskribirana, jedina forma u kojoj nije proskribirana su smrtni slučajevi, a i tada se tretira antidepresivima. Tuga je postala starinska, i nekako neukusna: uspješni pripadnici društva “prevazilaze”, “pobjeđuju”, “idu dalje”. Pa se tuga maskira, transformira se u nešto prihvatljivije: u fobije, infarkte, i čireve na trinaestercu.
Budite melankolični, budite tužni i neuspješni, budite promašeni, na neki je način to govorio. U tome je vaša slojevitost, vaša punina. Sve što vrijedite ovisi o tome možete li biti posve bespomoćni pred samima sobom, jeste li dovoljno slobodni da se raspadnete, i potom se iznova sastavljate. Ili se krpate mehanički, ustrašeni bilo čime što nije dovoljno decentno i odmjereno, jer je tuga dosadna i monotona, kičerska.
U posljednjih nekoliko desetljeća, velikodušno se nudila mogućnost za zgražanje, za strah, za bijes i očaj, ali tugu, luksuznu i infantilnu, jedva da si je mogao priuštiti itko.
Ljudi su na te koncerte srljali u povorkama kao na kolektivnu terapiju, kako bi se konačno negdje mogli rastužiti, zbog djeda koji ore nebeske njive, zbog lakomislenog Vase Ladačkog, ratnika-paora kojem je žao konja, prava i pravde porušenih bagrema. U svim su tim arhaičnim likovima postojali oni isti demoni podvojenosti koji nama upravljaju i dalje, samo što je sve skupa postalo, u teroru energičnosti i tobožnjeg samoodržanja, potpuno deplasirano.
Pružao je psihoterapijske usluge nacijama koje psihoterapiju ne mogu platiti, ili je se srame. Nitko više nije htio po snijegu ulicom Dositejevom, svi su znali što je D-mol, još su bolje poznavali “tetke s ladnim trajnama”.
Tamo negdje u ravnici, među čardašima, širokim prizemnicama okrenutim na ulicu, među violinama, gulašima i beskrajnim poljima, postojao je imaginarni prostor legitimne melankolije. Sve je prirodno, civilno je. Dijete koje dobije par mandarina, malog belog zeca. Ljudi stare postupno, generacije se izmjenjuju prirodnim redom, zazorne su masovne pogibije, ratovi su odvratni.
Pa su ljudi išli na te koncerte biti tužni, a za tugu je nužno osjetiti da negdje još postoji toplina, pred kojom se taj ljudski materijal konačno može otopiti, da se niz svijeću spusti nekoliko suza parafina. Zbog toga su koncerti uvijek bili puni, inače bi pjesme svi slušali s CD-a, ili na youtubeu. Jer je to bio topao čovjek, posve bezazlen, koji se, kao svi ljudi koji uopće nešto vrijede, držao posve nepretenciozno, i silno nastojao biti blizak, ili ono što se pogrešno zove “običan”.
Noćas, a sad više nije noć nego je jutro, i ovo pišem sjedeći u vrtu u kojem upravo sviće, gledajući u stogodišnju krušku čije rušenje odgađam već godinama, jer toliko se razumijem u lipe, u hlad; noćas sam prvi put uopće vidjela da ljudi po društvenoj mreži otvoreno pišu kako plaču. Zbog čega su točno plakali? Mislim zbog toga jer je to bila posljednja prilika, i posljednja dozvola za plač. Mit o “slavenskim dušama” više nije alibi, nego nepoželjna, politici i kapitalu neprihvatljiva pojava.
Umro je, a umro je krajnje nemarno, necijepljen, i prekasno hospitaliziran, posljednji čovjek iskonske tuge, koji je u sebi nosio ono dobro i lijepo što sadržava naš mentalitet. Čovjek koji je bez specijalnog napora postigao da bude Onaj Kojeg Svi Vole, i to vjerojatno zbog toga što je istinski volio druge. Znatno više od sebe samog, od pretilih crnih ptica koje su mu dolazile u san.
