AIDA ČERKEZ: Novinarka na velikom platnu

"What's This Country Called Now?", 37-minutni film Josepha Piersona iz 2018. govori o Sarajevu pod opsadom, a kao inspiracija za ovu priču poslužio je intervju poznate novinarke Aide Čerkez iz 1994. - sa svjedokom Sarajevskog atentata Ismetom Tabakovićem. Ismeta je utjelovio Rade Šerbedžija, dok je uloga Aide povjerena Zrinki Cvitešić. Ovo ostvarenje uvršteno je u zvaničnu selekciju 16. filmskog festivala 'Cinema on the Bayou' u Louisiani održanog online krajem januara 2021.

Nedavno objavljeno

Razgovarala Živana Jovančić

Snimci Kemal Softić i privatni album

Aida Čerkez (58), magistrica komunikologije s bogatom novinarskom karijerom, napravila je prve profesionalne korake 1992. u američkoj novinskoj agenciji Associated Press (AP). Njen dugogodišnji rad zapazili su javnost i struka, pa je tako krajem 1995. dobila u New Yorku nagradu novinarske odličnosti, Gramling, po mišljenju žirija zasluženu “za najbolje organizovane medijske operacije u ratu”. Dugogodišnji akter dopisničke mreže prestižnog AP-a, Aida je od ove godine u novoj radnoj sredini: urednica je dnevnih vijesti u neprofitnoj organizaciji koja se bavi istraživačkim novinarstvom. Danas njenim stopama korača sin jedinac Igor (27), koji je završio politologiju i radi za BalkanInsight.

Sasvim iznenada, na kod nas rijetko viđen način, sarajevska novinarka dospjela je nedavno i na film, za što je djelimično zaslužna njena uzbudljiva žurnalistička karijera. Naime, američki reditelj i scenarist Joseph Pierson snimio je kratki igrani film po istinitom događaju čiji su glavni akteri tadašnja početnica u AP-u Aida Čerkez i vremešni Sarajlija Ismet Tabaković, svjedok Sarajevskog atentata. Drugim riječima, igrani film radnog naslova Bearing Witness (kasnije promijenjen u What’s This Country Called Now?) koji je sniman u Sarajevu, u produkciji kuća Cypress Films i Deblokada, prikazuje intervju Aide Čerkez sa Ismetom Tabakovićem, koje su oživjeli glumci Zrinka Cvitešić i Rade Šerbedžija. Kako je došlo do razgovora sa svjedokom atentata kojeg je na austrijskog nadvojvodu Franju Ferdinanda izvršio Gavrilo Princip, zapitali smo Aidu Čerkez nakon završenog snimanja, koje je pomno i aktivno pratila. Naime, agencija Associated Press željela je 1994. objaviti članak o osamdesetogodišnjici Sarajevskog atentata, koji je bio okidač Prvog svjetskog rata. Sarajevo je tada bilo u fokusu svjetske javnosti i medija kao što je bilo i na osamdesetogodišnjicu atentata, jer je već dvije godine plamtio rat. Odmah je prionula na zadatak. 

Kako ste otkrili Ismeta Tabakovića?

Raspitivala sam se danima i jedva našla Ismeta Tabakovića, starijeg čovjeka koji je živio u rodnoj kući na Bjelavama. Nije dobro čuo, morala sam da vičem ili da svoja pitanja pišem na papir, a ako bi čuo šta ga pitam, odgovarao bi veoma glasno, kao što to rade ljudi koji ne čuju. Tokom intervjua shvatila sam da on malo zna o ratu koji je počeo, ali da svašta zna o prethodnim ratovima. Naša konverzacija je sve manje bivala zvanični intervju, a sve više za mene lekcija iz istorije. Čika Ismeta sam intervjuisala u kući u kojoj je rođen kao stanovnik Austro-Ugarske; tu je živio i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, za vrijeme NDH-a, pa bivše SFR Jugoslavije, i u jednom momentu me upitao: “Bogati, kako se sad zove ova zemlja?” Tada sam shvatila da razgovaram s nekim ko je živio u pet zemalja a da nikad nije mrdnuo iz svoje kuće, osim što je išao u školu ili na posao i vraćao se popodne. Tu, ispred mene, kao da je, oličena u liku tog starca u krevetu pokrivenog jorganom usred juna, ležala turbulentna istorija ovog grada i zemlje i pričala. Meni je te 1994. već svega bilo dosta, kao u igri tetris sa puno nagomilanih figura, samo što nije bilo odzvonilo za kraj, ali kad je Ismet ušao u moj život, sve se posložilo za dva dana. To sam pokušala da prikažem u filmu. Preokrenuo mi je život.  

Kako je reditelj Pierson saznao za vaš intervju? Šta ga je tome privuklo?

– Joseph je bio dio jedne grupe koja je posjetila Sarajevo 2015. Našla sam se u tom društvu i ispričala priču o čika Ismetu, jer sam smatrala da ću tako najkraće i najslikovitije opisati ovdje proteklih 100 godina. 

Hrvatska glumica Zrinka Cvitešić oživjela je vas na ekranu, a Ismeta Tabakovića Rade Šerbedžija. Jesu li glumci trebali i neke vaše upute?

– Zrinka je mnogo bolje prošla: imala je mene i mogla je da uđe u lik. Rade je morao svoj lik da razvija na osnovu mog intervjua. Radio je to fantastično i na setu. Ponekad bi dreknuo usred snimanja: ‘Mala, dođi ovamo!” Prvo se uhvati red “Malih” ispred vrata jer ne znamo na koga misli, a onda kažu da zove mene, Aidu, jer ima pitanje oko scenarija. Meni se noge odrežu, a on, ustvari, nama tako tepa. Puno je ljubavi bilo na setu, puno pažnje iskazane s onim hoćeš kafu ili de, sjedi ti. Takve ljude okuplja produkcijska kuća Deblokada. Ipak: Rade i Zrinka su odradili ono najskupocjenije što ima ovaj film.  

Je li vam se svidjela Aida u interpretaciji Zrinke Cvitešić?

– Jeste. Ne mislim da me je morala puno “skidati”, jer smo prilično slične. Toliko je njen lik u mojoj glavi preuzeo sjećanje na mene samu da sam je “optužila” za krađu identiteta. Uopšte se više ne sjećam sebe; sada mi je Zrinka  ja iz onog doba. Još su je obukli u moje roze pantalone, koje sam nekim čudom sačuvala iz rata. Uzela mi je mladost, ali neka je, ljepša je od mene. 

Kako biste saželi svoje dugo i bogato novinarsko iskustvo?

– Ova profesija je jedna duga škola, stalno si svjedok nečega; puno saznaš, a samo deset posto možeš napisati, jer je i to puno za ljude koji rade. U ratu je to opasna profesija, a istovremeno, radiš najvažniji posao na svijetu u tom momentu. Najveći protivnik su ti laž i propaganda i često ne znaš ni među kolegama novinarima ko je peta kolona. Tako si stalno u nekom ratu, to ti crpi snagu, otima privatno vrijeme. Ova profesija je često korak nazad u privatnom životu, ali veliki korak naprijed generalno. Tako ti prolaze godine, i onda se pojavi neki student koji bi volio da razgovara s tobom jer misli da može puno od tebe da nauči. Tad shvatiš da više nisi učenik, nego učitelj, a shvatiš i koliko si star.

Zašto mislimo da nam rad za strani medij daje iznimnu šansu za osobnu afirmaciju?

– Zavisi koji je strani medij u pitanju. Ovaj za koji sam ja radila bio je dobar, jer nema pritiska od strane urednika, koji sjede negdje drugo i nemaju pojma šta se dešava u zemlji iz koje izvještavaš, nema naručenih tekstova, ti sve na svom terenu bolje znaš od urednika, ti si ekspert. Nisi tu da sprovodiš politiku, nego ti fino kažu da si oči i uši svjetske javnosti u toj zemlji i očekuju da profesionalno radiš svoj posao. To je sloboda koju rijetko ko ima u vlastitoj zemlji, ne samo kod nas. Plate su redovne, novinaru omogućavaju da ne misli na goli opstanak, i to je jedna rijetka sloboda.

S kojim novinama, TV stanicama i internetskim portalima započinjete dan?

– To su N1, Klix, CNN, NYT, AP. Onda počnem da surfam po desničarskim stranicama u Americi, da vidim kako razmišljaju i kakva im je perspektiva.

Možete li se prisjetiti kako ste s porodicom preživjeli ratne godine?

– Kad sam shvatila da će rat potrajati, poslala sam majku i dvoipogodišnjeg sina u Njemačku, kod tetke, da prezime do proljeća. Vratili su se tek u junu 1996. Moje dijete me zvalo po imenu, a ne mama. Moja majka mu je u izbjeglištvu pričala priče pred spavanje koje su počinjale sa Bila jednom jedna princeza i zvala se Aida – tek da nekako održi sjećanje na mene. Posjećivala sam ih jednom godišnje, a nekad bi telefonirali i mama se stalno žalila na izbjeglički život. Ja to nisam mogla da shvatim i jednom sam je zajedljivo upitala: “Puca li se puno u Frankfurtu?”, a ona je na to odgovorila: “Zaveži. Ja sam izašla iz pakla da spasim tvoje dijete, a svoje sam ostavila u paklu.” Zavezala sam. Kad su se vratili, sinu i meni trebalo je vremena da uspostavimo odnos djeteta i roditelja.

Gdje se vidite za pet-šest godina? 

– Vidim se ispod nekog bora, na planini, s knjigom u ruci. Volim planine za koje se zakače oblaci kao za pragove, volim drveće i potoke koji svjetlucaju i žubore, i ribe koje se slomiše plivajući a stoje na jednom mjestu. Ja sam brdsko-planinski tip.    

Gracija 325., septembar 2017.

Pročitaj još
Related

MILICA PAVIĆEVIĆ: Opa, događa se zemljotres!

Razgovarao Senad Pećanin Snimio Balša Rakočević Jak zemljotres, sa epicentrom u...

OMAR KUŠTRIĆ I GORAN KOSTIĆ: Lovci na sretne završetke

Razgovarala Amra Zvizdić Snimio Nikola Blagojević / Spektroom U književnom dragulju...

VOJISLAV VOJA BRAJOVIĆ: Ja sam pokretna medicinska enciklopedija

Razgovarala Živana Jovančić Snimio Nikola Blagojević/Spektroom Slavu mu je donio Tihi,...

SAFA SHARIF A KHALIQ: Uklanjamo rodne razlike u poslovnom svijetu

Priredila Mersiha Drinjaković Snimci AG Safa Sharif A Khaliq, v. d....