ADMIRELA ANCION: Cilj: opće dobro

Nakon što je posljednji razred srednje škole odlučila završiti u SAD-u, Admirela Ancion se zbog početka rata više se nije mogla vratiti u svoj Mostar. Od tada do danas prošlo je skoro 30 godina. No, sudbina ju je ove godine ipak dovela u BiH, gdje se vraća sa zavidnom karijerom međunarodne diplomatkinje, humanitarke i borkinje protiv organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina

Nedavno objavljeno

Razgovarala Lejla Lojo-Karamehmedović
Snimci Nikola Blagojević/Spektroom i privatni album

Kada se te davne 1991. godine sa roditeljima pozdravljala, ulazeći u avion za Beograd, jer je odlazila na završnu godinu srednje škole u SAD, Admirela Ancion, tada djevojačkog prezimena Balić, nije naslućivala rat koji će uskoro zadesiti njenu zemlju, Mostar, u kojem je živjela, kao ni odvojenost od svega što je do tada činilo njen savršeni mikrokosmos. Na drugom kraju svijeta, 17-godišnja djevojka sazrela je preko noći. Naučila je kako iskoristiti svaku priliku koja joj se pružala bilo da se radi o obrazovanju ili poslovima. Na koledžu Loras u Iowi završila je međunarodnu politiku, njemački i kulturu, a potom magistrirala na Fletcherovoj školi prava i diplomacije na Univerzitetu Tufts, te izgradila zavidnu karijeru UN diplomate, mirotvorca, liderke projekata u borbi protiv korupcije, kriminala, terorizma, ratnih zločina…
Imala je čast da od Haškog tribunala bude izabrana za menadžericu Dijaloga za naslijeđe Tribunala – sa zadatkom da zabilježi doprinos ove institucije međunarodnom pravu, pravdi u našem regionu i u svijetu. Također, bila je organizatorica i moderatorica posljednje konferencije Tribunala u Sarajevu, te koordinatorica svečanosti zatvaranja Tribunala, održane u Hagu, u prisustvu kralja Nizozemske i generalnog sekretara UN-a.
Udata je za Holanđanina Alaina Anciona, također diplomatu, s kojim ima dvije kćerke. Živjela je u sedam država, obišla dvije trećine SAD-a, radila i živjela u Africi. Nakon skoro 30 godina, došao je trenutak za povratak u BiH. Ovo je Admirelina priča.

Zašto ste se nakon toliko godina života u inozemstvu odlučili vratiti u BiH?
– Iskreno, moj povratak u BiH bio je sasvim neočekivan. Nakon toliko godina provedenih u zemljama svijeta od Amerike do Evrope i Afrike nisam očekivala da ću ponovo biti u BiH. Godine 1991. otišla sam u Ameriku, ali se u BiH vraćam iz Holandije, gdje sam s porodicom živjela u posljednje vrijeme. Provela sam dvije trećine svog života odvojena od roditelja i familije, propustila brojne važne trenutke. Vraćam se iz porodičnih razloga, ali i zato što bih i ovdje voljela zasukati rukave i pomoći koliko je god moguće.
Obrazovali ste se u jednom drugom sistemu, radno iskustvo sticali u više zemalja svijeta… Ima li činjenica da ste i sami bili izbjeglica veze sa vašim životnim izborom da često mijenjate mjesto prebivališta?
– U jednom trenutku bilo je 1,8 miliona izbjeglica i raseljenih lica iz BiH. Mnogo ljudi je iskusilo taj horor, međutim, ne mijenjaju često adrese prebivališta. Dok sam bila na studentskoj razmjeni u Americi izgubila sam dom, državu, i ostala sama, bez kontakta sa familijom, ne znajući jesu li uopće živi. Shvatila sam šta znači biti izbjeglica. Šta znači kada vas neko udomi. Takvo iskustvo natjeralo me da pomažem drugima u sličnim situacijama i općenito žrtavama rata. Osim toga, dedo mi je bio u Pokretu otpora. Ubijen je u Jasenovcu. Veoma rano sam naučila da se sloboda, pravda i istina nikada ne smiju kompromitovati. Na primjeru BiH i svega što se dešavalo u prvoj polovini ‘90-ih naučila sam da se isto može desiti svugdje, prema sličnom receptu. Zato sam smatrala važnim da se obrazujem u smjeru međunarodnih pregovora i rješavanja konflikta.

Vi ste u Ameriku otišli sami, dok su vaši roditelji bili na drugom kraju svijeta. Šta vas je to tako snažno pokretalo i guralo naprijed?
– Odgoj u porodici je početak i kraj svega. Tu se stiču sve vrijednosti. Uvijek sam ih nosila sa sobom, ma gdje da sam bila. Moja mama, porijeklom iz Srebrenika, pametna je žena, ali su je zbog patrijarhalnog odgoja početkom 50-ih godina ispisali iz osnovne škole nakon samo dva završena razreda. Trebala se brinuti za braću i sestru. Uradila je odličan posao, jer joj je brat kasnije postao sudija. Zbog nemogućnosti da se obrazuje, meni je usadila veliku ljubav prema znanju i obrazovanju. Zajedno sa mojim ocem, Mostarcem, uvijek me učila da budem marljiva i samostalna. Otac je bio najbolji primjer jednakosti, ali i muškosti. Nije se ustručavao usisati, ispeći baklavu koju je mama napravila ili raširiti veš. Ujedno sam bila prava sretnica jer sam u Americi dobila “američke roditelje” kod kojih sam živjela 10 mjeseci. Naša veza bila je toliko jaka da je opstala sve do danas. Zahvalnost dugujem i ocu Paulu, svećeniku koji mi je bio velika podrška. Naučila sam da pojam roditelja i familije može biti mnogo širi i podrazumijevati ljude s kojima nismo u krvnom srodstvu, ali osjećamo duševnu bliskost. Istinska dobrota i ljubav prevazilaze sve barijere, vjerske ili nacionalne.
Kako je počela vaša karijera u UN-u? Šta je bio vaš prvi zadatak?
– Odmah poslije NATO intervencije 2000. godine pridružila sam se civilnom dijelu UNMIK-a – UN administracije na Kosovu i postala koordinator za regiju Gnjilane, koja ima osam općina. Tokom šest mjeseci sam osnovala osam ureda za civilnu registraciju kako bi se vratio identitet stanovnicima Kosova čiji su dokumenti bili uništeni u ratu. Morala sam pregovarati za sve. Također sam vodila informativne kampanje.
Nakon toga slali su vas kao voditelja različitih projekata u sve dijelove svijeta. U Tanzaniji ste radili sa žrtvama genocida iz Ruande i izbjeglicama iz Burundija. Prije toga pomagali ste žrtvama i izbjeglicama iz BiH. Može li se uopće pomoći žrtvama genocida?
– Dok je plamtio rat u BiH, 800.000 ljudi iz Ruande postali su žrtve genocida. Izbjegli su u Tanzaniju, a ja sam im željela pružiti osjećaj brige, pokazati da je nekome stalo do njih. Bila sam odgovorna za sva događanja u izbjegličkim logorima sa 140.000 ljudi. Kada sam prvi put otišla u Ruandu, granični službenik čudio se bh. pasošu. Razumjeli smo se pogledima sa suzama u očima. U Americi sam kao volonter pomagala prvim bh. izbjeglicama, posebno logorašima iz Manjače i Omarske. Naučila sam da bez obzira na naše iskustvo i odakle dolazimo, svi smo samo ljudi, sa dobrim i lošim stranama. Pitanje nije može li se pomoći žrtvama genocida, nego zašto se nije ranije reagovalo da se on spriječi, i u BiH i u Ruandi. Kasno je učiti lekcije kada su brojni životi uništeni, a te “lekcije” su već tada bile. Treba sve uraditi da se takvi događaji spriječe, a ako se ipak dese, onda treba preuzeti odgovornost propisanu UN konvencijom protiv genocida.
Vodili ste i projekte koji su se odnosili na borbu protiv korupcije, kriminala, terorizma?
– Sa visokim zvaničnicima radila sam na vladavini prava koja je podrazumijevala usvajanje zakona na osnovu UN konvencija za borbu protiv terorizma, organizovanog kriminala, korupcije, krijumčarenja migranata, žena i djece, kao i međunarodnu pravnu saradnju. Često sam 15 dana mjesečno provodila u zvaničnim misijama, pružajući tehničku pomoć u Afganistanu, na Zapadnom Balkanu, Africi i Centralnoj Aziji. Kao državljanka BiH bila sam dobro prihvaćena u mnogim postkonfliktnim državama i mislim da sam kao osoba koja razumije situaciju sticala povjerenje njihovih zvaničnika.
I u Somaliji ste radili na podjednako zanimljivoj misiji koja se odnosila na gusarstvo?
– Vodila sam dva projekta u Somaliji: za borbu protiv korupcije i uspostavljanje sistema odgovornosti, te za rehabilitaciju bivših gusara zatvorenika i omladine sklone nasilju i kriminalu. Vodila sam dijaloge između civilnog društva i vlade o problemu korupcije na raznim nivoima, gdje smo zajednički nalazili rješenja. Potom smo ih implementirali uz finansijsku podršku međunarodne zajednice. Razvijala sam i implementirala projekte. Radila sam na uspostavljanju komisije protiv korupcije u Somaliji i pravnog sistema koji bi je kaznio. Podizala sam svijest o sprečavanju širenja korupcije. Istovremeno sam putovala u obalne krajeve Somalije koji su imali problema sa gusarstvom. Tu sam blisko sarađivala sa omladinskim organizacijama, civilnim društvom, državnim vlastima kako bi se napravili programi rehabilitacije koja uključuje obrazovne omladinske centre kao i obrazovne centre u zatvorima gdje bi se mogli sticati zanati korisni za život bez kriminala.
Kojim svojim osobinama dugujete ovako impresivan CV?
– Nepopravljivi sam idealista i optimista. Nikada nisam radila za novac, niti sam o tome razmišljala. Radila sam da bih donijela pozitivnu promjenu i to mi je pričinjavalo zadovoljstvo. Cilj mi je bio opće dobro. U isto vrijeme, kao žena profesionalac očekujem da se visoko obrazovanje i trud nagrade na isti način kao kod muških kolega, dakle, potpuna jednakost. Spomenula bih i neumoran rad, trud i integritet. Nerijetko sam radila neplaćeno i bez određenog radnog vremena. Fokusiram se na rezultate. Tražim poslove koji su u skladu sa mojim vrijednostima. Volim direktan kontakt sa ljudima – rad na terenu. Volim podržavati druge žene i zgražavam se nad ženama koje u drugim ženama vide prijetnju. Osjetljiva sam, ali istovremeno i jaka, što mi je pomoglo da saosjećam sa onima koje služimo, da “pročitam” situaciju, a i da krenem u akciju.
Majka ste dviju tinejdžerica. Koliko ste ponosni na ovu svoju ulogu?
– Moje curice Maya (15) i Lili (13) se dosta razlikuju. Obje tečno govore tri jezika. Maya želi da se bavi humanitarnim pitanjima u Africi i da studira međunarodno pravo. Već je kao 13-godišnjakinja bila predstavnica na Modelu UN kao jedna od najmlađih delegata. Lili je još mala, ali kaže da želi istraživati kriminal. Ohrabrujem ih da idu svojim putem. Divim im se jer su one heroji moje priče, kako su se prilagođavale novim sredinama i drugačijim školskim sistemima. Nije bilo lako upoznavati nove prijatelje svake tri godine, ali snalaze se. Drugačije je živjeti u BiH, posebno za njih, gdje bi se trebale osjećati dijelom ove sredine, ali su rođene i odrasle u inozemstvu. Trebalo je vremena da se naviknu nakon dolaska iz Holandije, gdje su ostavile brojne prijatelje. A u njihovim godinama prijateljstva su ključna. Uživaju u bh. planinama i hrani, ali i blizini mora.
Kako zamišljate svoju budućnost? Je li ona u BiH ili…?
– To je jedino pitanje na koje nemam odgovor. Želim biti korisna, osjećati se živom i zadovoljnom sa onim što radim, okupljati dobre ljude oko sebe svih nacija i religija, pomagati koliko god mogu. Kada bih se srela sa “našim ljudima” u svijetu, bez obzira na nacionalnu ili etničku pripadnost, bili bi bliži jedni drugima nego iko drugi. Rekli bi da je važno da smo “ljudi”. Zar da čekamo da omladina ode izvan granica BiH da se slažu jedni s drugima? Veoma je važan proces pomirenja i međuetničkog dijaloga kako bismo svi imali svijetlu budućnost u BiH i saosjećali jedni s drugima.

Gracija 25.12.2020.

Pročitaj još
Related

MILICA PAVIĆEVIĆ: Opa, događa se zemljotres!

Razgovarao Senad Pećanin Snimio Balša Rakočević Jak zemljotres, sa epicentrom u...

OMAR KUŠTRIĆ I GORAN KOSTIĆ: Lovci na sretne završetke

Razgovarala Amra Zvizdić Snimio Nikola Blagojević / Spektroom U književnom dragulju...

VOJISLAV VOJA BRAJOVIĆ: Ja sam pokretna medicinska enciklopedija

Razgovarala Živana Jovančić Snimio Nikola Blagojević/Spektroom Slavu mu je donio Tihi,...

SAFA SHARIF A KHALIQ: Uklanjamo rodne razlike u poslovnom svijetu

Priredila Mersiha Drinjaković Snimci AG Safa Sharif A Khaliq, v. d....