Nedavno objavljeno

VANJA STOKIĆ: Nismo naučili da se zauzmemo za sebe i da branimo novinarsku profesiju

Urednica i novinarka portala eTrafika iz Banjaluke, Vanja Stokić, doživjela je prijetnje smrću zbog fotografije s ljudima u pokretu koju je postavila na društvene mreže. Nekoliko mjeseci poslije, njezin slučaj još nije dobio epilog, a Vanja poručuje kako se naoružala strpljenjem

Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimci AG

Glavna i odgovorna urednica portala eTrafika, Banjalučanka Vanja Stokić, u žižu javnosti dospjela je prije nekoliko mjeseci nakon što je putem društvenih mreža dobila prijetnje smrću zbog fotografije sa migrantima u bihaćkom kampu. Vanja je godinama poznata po aktivizmu, humanitarnom radu, nesebičnosti, kao i novinarskoj hrabrosti, te se često susreće s preprekama u svom poslu. Ipak, ovaj put kad je pročitala prijeteću poruku koja je djelovala ozbiljno i realno, pomoć je zatražila od sistema. Nakon mnogo peripetija, još uvijek je sve na pravosudnim organima, a Vanja, s bremenom svog vrlo teškog iskustva, kaže kako je najvažnije ne šutjeti kada se dese situacije poput ove.

Mislim da je najpriličnije početi ovako: kako si?
– Vječito umorno, nenaspavano i pod stresom, ali funkcionišem.
Prošlo je nekoliko mjeseci od prijetnji koje si doživjela, je li slučaj zaključen?
– Taj čovjek je priveden i pušten nakon uzimanja izjave, a protiv njega je podnesen izvještaj nadležnom tužilaštvu. Pokrenut je krivični postupak zbog ugrožavanja sigurnosti. Takođe, inspektor koji na početku nije reagovao na moju prijavu, već mi je poručio da se vratim za dva dana, novčano je kažnjen. Policija je na kraju uradila jako korektan posao, ali je tužilaštvo zabrljalo. Tužiteljica je donijela naredbu o nesprovođenju istrage. Ona smatra da prijetnja odsijecanjem glave nije ugrožavanje sigurnosti, već iznošenje ličnog stava i nezadovoljstva. Moj advokat je podnio žalbu na tu odluku i sada čekamo ishod. Kako mi je rekao, odgovor može doći i za šest mjeseci, tako da smo se naoružali strpljenjem.
Šta misliš o čovjeku koji ti je prijetio, i uopće o online nasilnicima?
– Njega ne poznajem lično. Uživo sam ga vidjela jednom u životu, i to na pješačkom prelazu prije dva dana. Lako je danas glumiti frajera na društvenim mrežama, sprovoditi neku silu ili prosto pametovati. Ljudi sebi izgrade drugi identitet, koji nema veze sa stvarnošću. Ne želim ulaziti u to da li bi on svoje prijetnje realizovao, ali imajte u vidu da je to čovjek sa podebljim dosjeom, koji je već dva puta bio u zatvoru. Previše mi olako shvatamo mnogo toga, umjesto da na sve reagujemo. Prijetnje preko društvenih mreža su i dalje prijetnje, samo je način njihovog prenošenja drugačiji.

Fotografija s ljudima u pokretu, zbog koje je Vanja dobila prijetnje smrću, nastala je u bihaćkom kampu

Kako je biti u tvojoj koži – kad dobiješ prijetnju smrću, koliko danas normalno funkcionišeš?
– Biti ja nije nimalo zabavno niti glamurozno. Moj život je uvijek pun stresa, a ta prijetnja ga je u tom periodu još više povećala. To što se desilo nije ostavilo nikakve posljedice po mene, funkcionišem isto kao i ranije. Nemam baš taj luksuz da dozvolim da me nešto toliko poremeti da mjesecima ne mogu živjeti i raditi normalno.
Kakva su ti iskustva sa mehanizmima zaštite – institucionalno i od struke, novinarskih udruženja?
– Policija me u prvi mah potpuno razočarala jer nisu reagovali na moju prijavu. Zatim su reagovali jer je stvoren javni pritisak, pa su bili prinuđeni. Nakon toga su bili zaista korektni, odradili su svoj dio posla i poslali slučaj tužilaštvu. E, oni su već druga priča… Udruženje BH novinari je fenomenalno reagovalo, alarmiralo je institucije, slalo dopise MUP-u, obavijestilo evropska udruženja novinara i međunarodne institucije, strane ambasade… Svi su reagovali, makar oglašavanjem u javnom prostoru i osudom. Udruženje BH novinari mi je kasnije angažovalo i advokata kako bismo se žalili na odluku tužilaštva. Pored njih, oglasilo se i Društvo novinara, koje je osudilo i prijetnje i prvobitnu reakciju policije.
Ko ti je pomogao, ko je dao podršku? Čija je izostala?
– Čim sam objavila šta mi se desilo, sistem podrške se formirao sam od sebe. Kolege iz drugih medija su odlično reagovale, svojim objavama su vršile pritisak na institucije. Kolege iz redakcije i prijatelji su nudili da budem kod njih nekoliko dana, poznanici su se javljali da nude svoje pravne usluge ili poznanstva u institucijama. Najveća podrška došla je od mog momka, koji je odmah ostavio sve svoje obaveze i došao u Banjaluku da bude sa mnom. Izostala je podrška nekoliko ljudi koji bi po nekom automatizmu trebalo da budu uz mene, ali su odlučili da su njihove predrasude prema migrantima jače od njihove ljubavi prema meni. To me je jako povrijedilo, ali barem znam na čemu sam.
Šta te je iznenadilo?
– Poruke ljudi koje i ne poznajem a koji su me podržali. Jedna djevojka mi je napisala da ne dijeli moje stavove u vezi s migrantima, ali da ne može opravdati prijetnje koje sam dobila. To je zapravo vrlo zdrav stav. Ne moramo svi biti isti, ali ne smijemo jedni druge ugrožavati.
Nisi usamljen slučaj kad su u pitanju pritisci i prijetnje novinarima i novinarkama. Kako vidiš današnje stanje u tom smislu, koliko je novinarima teško baviti se svojim poslom u ovakvom okruženju?
– Mislim da je svima teško po svakom osnovu. Živimo u takvoj sredini da te sve oko tebe ograničava i sputava, čime god da se baviš. Novinari imaju tu odgovornost prema javnosti, plus im je posao javan, što znači da za njihove greške znaju svi. Građani imaju podijeljen odnos prema novinarima, nekako nas se ili plaše ili nas ne vole, a često nas poistovjećuju sa ljudima koji ne zaslužuju da se zovu novinarima. Pritisci dolaze sa svih strana, ali mislim da smo i mi krivi za to. Nismo naučili da se zauzmemo za sebe i da branimo profesiju. Nekako puštamo da to prođe tek tako, čak i neprijavljeno. Čast izuzecima, naravno.

“Ne želim ulaziti u to da li bi on svoje prijetnje realizovao, ali imajte u vidu da je to čovjek sa podebljim dosjeom, koji je već dva puta bio u zatvoru”

Šta je potrebno mijenjati, zakonski, ali i na terenu, praktično?
– Zaista je neophodno novinarima dodijeliti status službene osobe. A novinari bi trebali javno objavljivati sve što im se dešava. Znam za slučajeve kad novinari nisu prijavljivali da su na njih potezali oružje jer su mislili da nema koristi od prijave. Ja u tekstu navedem i kad je sagovornik galamio na mene ili mi spustio slušalicu. Mislim da je to jedan od načina borbe protiv toga.
Kako funkcionira eTrafika, šta sve radite, ko čini tim?
– Pored mene, tu je još desetak ljudi, volontera i honoraraca. Nekako ljudi vezuju eTrafiku samo za mene jer sam najglasnija i najviše se pojavljujem u javnosti, ali tu je cijela grupa ljudi. Da njih nema, ne bi postojala ni eTrafika. Kolega Ognjen i ja smo jedini od osam-devet osnivača koji smo do danas ostali tu gdje jesmo. Ostatak tima čine mladi ljudi koji su prošli naše obuke za rad u online medijima, svidjelo im se kako funkcionišemo, pa su ostali kao dio redakcije. Pokušavamo se što više fokusirati na novinarstvo i rad na terenu, ali pošto smo registrovani kao NVO, koristimo taj status pa često organizujemo humanitarne akcije ili kulturne događaje. Recimo, trenutno prikupljamo novac da platimo dugove za jednu porodicu iz Banjaluke kojoj je neophodna pomoć.
Na kakve prepreke nailazite?
– Prepreke su nam iste kao i drugima. Što se novinarskog dijela tiče, pristup informacijama – ali informacijama koje su nama potrebne, a ne informacijama za koje institucije smatraju da bismo ih trebali dobiti. Tu je i vječiti problem osiguravanja novca za funkcionisanje redakcije.
Šta ti je mahom u fokusu priča kojim se baviš i koliko i kakve reakcije to izaziva?
– Većinom su to priče o ljudskim pravima, nepravdi, nasilju… Izaziva dobre reakcije, ali mi se čini da uvijek reaguju ljudi koji su već osviješteni po tom pitanju. Recimo, na tekstove o LGBTIQ zajednici reaguje ili sama zajednica ili njihovi prijatelji/saveznici. Voljela bih doprijeti i do ljudi koji se ne slažu sa stvarima koje navedem u tekstu, da se malo zatalasaju i njihovi stavovi. Ili moji. S druge strane, kad god izvještavam o ljudima u pokretu, javi se jako mnogo onih koji negoduju, proklinju, mrze, vrijeđaju… Ima i normalnih ljudi, nije da nema, ali ovi prvi su sve glasniji i brojniji.
Nedavno su dodijeljene i nagrade na 5. Memorijalnom foto konkursu “Goran Terzić”, koji si ti pokrenula. Reci nam nešto o samim začecima ove nagrade?
– Goran je bio naš prijatelj i kolega iz redakcije. Iako je bio znatno stariji od nas, dosta dobro smo se slagali. Nas dvoje smo skoro pa svakodnevno išli skupa na teren, komunicirali u vezi s tekstovima i fotografijama. On je meni pomagao kad nisam stizala na neki događaj, pa bi pored snimanja fotografija snimao i izjave, a zatim mi ih slao kako bih imala materijal za tekst. Ja sam njemu pomagala oko fotografske stranice koju je vodio… Jednog dana je otišao na teren bez mene, ja sam bila u Brčkom, da bih nekoliko sati kasnije od koleginice saznala da je umro. Pozlilo mu je kad se vratio kući. Sjećam se da sam ostatak tog dana provela zureći u računar i čekajući njegovu poruku, kao znak da je koleginica pogriješila, da on nije taj Goran… Međutim, poruka nije stigla. Tad sam izgubila bliskog prijatelja i kolegu sa kojim sam voljela da radim. Nekako pred Goranovu smrt smo pričali o izložbi njegovih fotografija, želio je da mu pomognem oko organizacije. Naredne godine sam sa kolegama iz redakcije pokrenula memorijalni foto konkurs sa njegovim imenom. Osjećala sam da mu to dugujem.

Foto Mirjana Ribić

Osim novinarstva, prisutna si i aktivizmom u javnom prostoru. Šta sve radiš i gdje djeluješ?
– Nekako izbjegavam da se zovem aktivistkinjom, ne zato što mi to smeta ili sam gadljiva na taj izraz, već jednostavno smatram da još uvijek nisam došla do toga. Jako cijenim aktiviste, to su ljudi koji se nesebično zalažu kako bi cijelom društvu bilo bolje. Žrtvuju sebe zarad opšteg dobra. To što ja radim su više neki pokušaji skretanja pažnje na probleme, buđenje empatije, prikupljanje pomoći… Jedno vrijeme sam bila dosta aktivna u udomljavanju životinja, ali je to sada nekako potisnuto usred gomile drugih obaveza. Posljednjih desetak godina organizujem različite humanitarne akcije, od prikupljanja hrane za javnu kuhinju, novca za liječenje napuštenih životinja, hrane i lijekova za ljude u pokretu, lektira za učenike osnovnih škola… Takođe, ove godine sam u Organizacionom odboru druge Povorke ponosa, što me čini jako srećnom.
Ljudi u pokretu su sve više stigmatizirani u našem društvu. Kako to promijeniti?
– Najviše mržnje prema njima dolazi od onih koji ih nikada nisu ni vidjeli, samo su čuli da postoje i povjerovali su u razne laži koje se plasiraju u medijima. Poražavajuće mi je što isti ti ljudi ne vjeruju nama koji radimo sa ljudima u pokretu. Ne vjeruju našem iskustvu. Imala sam slučajeve gdje ljudima pričam da sam ja, djevojka od 31 godinu, ušla u skvot u kome boravi 200 muškaraca, na periferiji Bihaća. Nepozvana, nenajavljena, u društvu još dvije djevojke poput mene. I ništa mi se nije desilo. Niko me nije napao, vrijeđao, opljačkao. Čak su mi nudili hranu i čaj. Nekoliko volontera eTrafike je poželjelo da ide sa mnom na teren i testira svoje predrasude. Nisu željeli da formiraju mišljenje o ljudima u pokretu samo na osnovu medija, a nisu imali priliku da ih sretnu. Nekoliko volontera je išlo sa mnom u kampove, smrzavalo se na autobuskoj stanici u Tuzli, povraćalo u jednom skvotu u Velikoj Kladuši, smijalo se u jednom skvotu u Bihaću, ljutilo se u onim kukuruzima između RS-a i FBiH gdje su ih zarobili… Svi ti volonteri sada imaju empatiju prema tim ljudima. Redovno se čuju sa njima, raduju se kad uspiju da pređu granicu, prikupljaju pomoć za njih. Poznate su im i loše strane, nisu naivni, ali im je sopstveno iskustvo pokazalo da oni nisu opasnost.
Zašto ih ljudi vide kao opasnost?
– Ljudi se plaše nepoznatog: došle su neke osobe koje izgledaju drugačije od nas, pričaju jezikom koji ne razumijemo, televizija nas upozorava da ih se klonimo jer će nam nauditi… Mislim da jednostavno svi trebamo stati na loptu i sabrati se. Ako ćemo već govoriti o nekome ili izvještavati o nekome, dajte da ga prvo upoznamo. Kako vidim, neke kolege o ljudima u pokretu izvještavaju iz svoje redakcije, bez odlaska na teren. Ne morate ići do Velike Kladuše, ima njih i u Banjaluci. Neki dan je na autobuskoj stanici bilo jako mnogo žena sa malom djecom, ali ona, izgleda, nisu pogodna tema: ne uklapaju se u tu mrziteljsku propagandu o mladim muškarcima koji siluju i pljačkaju sve oko sebe.

Gracija 398, 18.9.2020.

Latest Posts

spot_img
spot_img

Raport

spot_img