Priredila Mersiha Drinjaković
Snimci Privatni album
Novo doba donijelo je i nove izazove, a jedan od najvećih roditeljskih zadataka je da nađu balans između vremena koji njihova djeca provode online i prostora za realni svijet i druge zanimacije mimo mobitela, kompjutera, tableta… Niko nema savršen recept, svi naši sugovornici individualno pristupaju ovom zadatku, trudeći se najbolje što mogu, a za Graciju govore o tome kako i koliko njihova djeca provode vremena na internetu, te koliko je važno da i sami budu informatički pismeni kako bi svojim potomcima osigurali siguran online prostor. No, u jedno su sigurni: stakleno zvono i zabrane nisu rješenje.
LANA LEKIĆ
Dosljedni smo u provođenju postavljenih pravila
Nažalost, puno je djece koja provode vrijeme u virtualnom svijetu i zanemaruju druženje s vršnjacima u stvarnom životu. Mišljenja sam da su najvažniji prvi koraci, i to već u predškolskom razdoblju. Potrebno je da dijete shvati da je kompjuter samo jedan od mogućih oblika zabave. I da koristi u mnoge druge svrhe. Roditelj, posebno na samom početku, treba da sudjeluje u kompjuterskim aktivnostima djeteta: na taj način kontroliše i sadržaj kojem dijete pristupa, usmjerava i pomaže graditi pozitivne navike.
Naša djeca borave na internetu upravo onoliko koliko smo dogovorili i to samo vikendom. Uključili smo ih u niz aktivnosti koje su sami birali, a to su DJ-ing, fudbal, gluma na engleskom jeziku, ples. Vole provoditi vrijeme sa svojim prijateljima, igramo društvene igre, kuhamo, slikamo, šijemo, tako da mislim da nisu u zoni opasnosti od ikakve ovisnosti. Unatoč zahtjevima današnjice, kao roditelji nastojimo biti prisutni u njihovim životima. Iako, moram priznati, ne pružamo uvijek najbolji primjer budući da je moj suprug poslom vezan za kompjutere pa mnogo vremena provodi za ekranom. A i moj posao me velikim dijelom veže uz kompjuter. Zato se posebno trudimo postići s djecom dogovor, argumentirano objasniti zašto ograničavamo korištenje računala ili mobitela i nastojimo biti dosljedni u provođenju postavljenih pravila. n
VESNA ANDREE ZAIMOVIĆ
Problem su informatički nepismeni roditelji
Svaka mlada osoba mora biti digitalno pismena i znati osnove kodiranja. Problem nije u tehnologiji i njenoj upotrebi, već u tome što su nam roditelji informatički nepismeni i ne znaju razlučiti bitno od nebitnog. I što roditelji daju loš primjer djeci dok provode slobodno vrijeme buljeći u isprazne društvene mreže. Četvrta industrijska revolucija u kojoj trenutno živimo i radimo je neodrživa bez informatičkih kompetencija mladih generacija. Digitalne kompetencije iskazale su se kao ključne u izazovnom vremenu pandemije Covida-19 i oni koji ih posjeduju lakše mogu prebroditi nastali jaz. Informatičke kompetencije su preduvjet za rješavanje ozbiljnih problema čovječanstva, jer u današnje vrijeme niti jedna naučna oblast ne može djelovati i razvijati se bez informatičkih tehnologija. Stoga smatram da je važno unapređivanje digitalnih kompetencija djece i da ne treba svako “gledanje u ekran” a prori osuditi kao štetno. Naprotiv – dobro snalaženje u IT sektoru mladim generacijama može dati bolju poziciju na budućem tržištu rada.
STEAM kompetencije mladih, koje danas važe za preduvjet održivog razvoja, neodvojive su od IT sektora. Moja djeca su veoma povezana s digitalom, najstariji je profesionalno u IT sektoru, a dvoje mlađih koriste računare u svom svakodnevnom radu. Sve troje koriste računare i za zabavu. Ipak, kroz njihovo odgajanje nastojali smo uspostaviti balans, forsirali smo bavljenje sportom i provođenje vremena “offline” u prirodi. Smatram da je važno uspostaviti ravnotežu u online i offline aktivnostima. Takođe je važno kod djece razvijati i vještine, a vrijeme izolacije je dobra prilika za to. Jesmo li ih naučili da zakucaju ekser, zašiju dugme ili naprave kruh?
Na kraju, zaključila bih da je mnogo važnije energiju i sistematske napore usmjeravati u medijsko opismenjavanje roditelja i djece umjesto da zabranama pokušavamo smanjiti izloženost ekranu. Potrebno je krenuti od sebe i zapitati se da li koristimo internet odgovorno, kakav primjer dajemo djeci i šta smo im omogućili kao alternativu. Nasuprot tome, dijete koje poznaje osnove kodiranja i programskih jezika, koje je sposobno napraviti igricu u scratchu, koristi tutorijale, na YouTubeu pronalazi gradivo koje mu pomaže u učenju, ukratko – zna se snaći u digitalnom svijetu, moći će to da iskoristi i u stvarnom životu.
LEJLA ZVIZDIĆ
Držim korištenje interneta pod nadzorom
To je možda i najveći izazov u ovom modernom, savremenom dobu u procesu odgoja: djeci ne možete uskratiti nešto što je sastavni dio odrastanja, a s druge strane, moraju se postaviti granice i kontrola vremena provedenog na internetu. Često ni mi roditelji nismo dobar primjer djeci provodeći previše vremena na mobitelima. Sve nas je usisalo tehnološko vrijeme i od nas pravi ovisnike. Ja sa svojom djecom uspijevam razgovorom i još uvijek bespogovornim posluhom kontrolirati njihovo vrijeme na internetu i igricama, ali što je možda još važnije, i sadržaje koje gledaju. Često, recimo, koriste internet u obrazovne i istraživačke svrhe, ali ukoliko primijetim da su na YouTubeu nasumično naletjeli na sadržaje koji mogu negativno utjecati na njih, automatski ih zamolim da ili preskoče taj sadržaj ili uopće nastave biti na mobitelu li tabletu. Ne pravim raspored kao za školski čas kada i koliko tačno mogu provesti vremena, ali držim pod nadzorom i poslije određenog perioda reagujem da je vrijeme da odlože gadgete i bave se drugim aktivnostima.
MAJA MIRALEM
Kompromis smo pronašli u “tehničkom satu”
Ovo pitanje predstavlja jedan od najvećih izazova današnjeg roditeljstva. Suprug i ja smo uvijek jako puno razgovarali na ovu temu i pročitali bezbroj članaka, pregledali puno interesantnih izlaganja struke o ovome. A struka je upravo ta koja je u konačnici objasnila kako sav naš život uz društvene mreže, tehnologiju i raznorazne igrice na internetu proizvodi najveću dozu dopamina u našem organizmu. Veću od najvećeg uzbuđenja jednog kockara koji čeka zaustavljanje loptice na ruletu. I jednaku kao kada konzumiramo alkohol, drogu i cigarete. Dakle, u svakom slučaju govorimo o ovisnosti. S tom razlikom da nam za konzumaciju alkohola, cigareta i ulazak u kockarnicu društvo postavlja starosno ograničenje, legalno ne možemo doći do tih stvari prije navršene 18. godine. Kada smo shvatili da kao odgovorni za njegov razvoj makar do te 18., u trenutku kada nam iz dosade traži tablet, mobitel i sl., mi to dopustimo, to znači da bi bilo isto kao da mu damo čašu viskija ili cigaretu, i da svjesno podržavamo razvoj ovisnosti.
S druge strane, svjesni smo da našeg sina ne možemo i ne trebamo lišiti novih načina igre i zabave i odvojiti ga od vršnjaka. Kompromis smo pronašli u, kako smo ga nazvali, “tehničkom satu”, kada sat vremena dnevno (bilo isparčano ili u kontinuitetu) pod našom kontrolom sadržaja koje konzumira, može da se, eto, zabavi i na taj način. Sve ostalo je rezervisano za igru s nama, sportske aktivnosti i ostalo.
MARIJA HUDOLIN
Svi imamo plan da budemo savršeni roditelji
Šta je moja mama radila sa nas troje bez tehnologije? Neko više, neko manje, ali svi mi imamo plan kako ćemo biti savršeni roditelji kada budemo imali djecu. Na vrhu liste je da djeci nikada nećemo dati tablet u restoranu. Ustvari, djeca će se samo igrati drvenim igračkama, u slobodno vrijeme čitati knjige i gledati crtani pola sata dnevno. Jest će isključivo organsku hranu, a slatkiše im dati kada postanu punoljetni (sladoled se ne pika). Sve ovo važi do momenta kada se vikendom probude u 6 sati ujutro, ulete u vašu sobu i počnu skakati po krevetu… i po vama.
E sad, imamo tri opcije:
a) vratiti ih ponovo u njihove krevete kako bi još malo spavali – nemoguća misija
b) ustati, napraviti im doručak i igrati društvene igre – zvuči savršeno, ali ne u 6 ujutro
c) posegnuti za pametnim telefonom sa noćnog stolića i smiriti ih bar još pola sata dok ne svane
I koju opciju bi odabrali?
Topla preporuka, opcija C.
Svi ovi psiholozi i njihova uputstva koje sam iščitala upućuju na to da u modernom dobu u kojem živimo, ja kao mama padam na svakom testu po svim parametrima. Da odmah budemo načisto: nemojte misliti da moja djeca neprestano bulje u ekrane. Sigurna sam, ako njih pitate, oni bi mogli biti “priključeni” i duže od onog što ja dopustim. Pokušavam da napravim pravu analogiju zašto se današnja djeca toliko razlikuju od nas nekad. Vjerovatno zato što se ne razlikuju uopće, već rade iste stvari kao i mi u djetinjstvu, u okvirima koje poznaju i koje ovodanašnje odrastanje nosi. Samo su principi drugačiji. I ako mene pitate, sigurna sam da su njihova uživanja u svemu tome ista kao i moja kada sam se igrala vani.
