NIKOLA VUČIĆ: Kako sam postao izdajnik hrvatskog naroda

Jedan od najboljih bh. novinara mlađe generacije, 25-godišnji Mostarac Nikola Vučić, autor emisije “Izvan okvira“ na N1, prije dva mjeseca našao se na udaru prijetnji smrću i govora mržnje zbog statusa na Twitteru. Za Graciju govori kako se ova hajka odrazila na njegovu obitelj, šta mu prigovaraju kritičari, zašto je iz Mostara došao u Sarajevo, kakvu poruku želi poslati kroz svoju emisiju te zašto ga trenutno zaokuplja – kritika toksične muškosti

Nedavno objavljeno

Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom

Napadi na novinare i novinarke, posebno na one koji svojim djelovanjem najčešće ukazuju na nepravilnosti, kritikuju sistem i njegove predstavnike, postali su učestali u BiH. Prijetnje smrću i drugi oblici napada na uposlenike sedme sile naprosto su, kao i koronavirus, među nama – i ne čini se da će otići. Novinar televizije N1 Nikola Vučić (25), autor emisije “Izvan okvira”, zaposjeo je ovdašnji medijski prostor krajem maja kad je njegov status na Twitteru, u kojem se zapitao kad će Zapadnohercegovački kanton postati “fascist-free” nakon što je postao “corona-free”, izazvao mnoštvo reakcija u kojima je dominirao govor mržnje. “Uza sve uvažavanje osjećaja onih koji su se možda našli uvrijeđenima zbog moje objave na Twitteru, reakcije koje su uslijedile bile su zastrašujuće i rezultat su organiziranih malicioznih tumačenja moje objave i pokušaja etiketiranja mene kao ‘halal Hrvata’ koji je 100.000 stanovnika Zapadnohercegovačkog kantona proglasio fašistima. Ništa od toga, naravno, nije bilo točno, a hajka pokrenuta protiv mene samo nas je sve iznova alarmirala u kakvom društvu živimo i s kakvim problemima se suočavamo”, rekao je Vučić potpisnici ovih redova u intervjuu za Media.ba. On je sve prijetnje smrću dokumentovao te priložio uz tužbeni zahtjev – ne zato što se boji, već kako bi poslao jasnu poruku tvorcima takvih sadržaja u online prostoru: “Da ubuduće dobro razmisle kad krenu pisati takve prijetnje – da neće proći nekažnjeno.”

U kom su smjeru išle reakcije nakon “sporne” objave Nikole Vučića na Twitteru?
– U jednoj dijaboličnoj interpretaciji, proglašen sam čovjekom koji smatra da je 100.000 Hrvata fašistoidno i koji je uvrijedio osjećaje svih stanovnika Zapadnohercegovačkog kantona i time doprinio daljnjem antagoniziranju hrvatskog nacionalnog bića u BiH. I da je to posebno problematično jer dolazi iz Sarajeva. Međutim, činjenice su suprotne, a one kažu da ja nisam glas iz Sarajeva, već neko ko je 18 godina proveo u Mostaru, kojem su i roditelji Hrvati, a majka čak i porijeklom iz Zapadnohercegovačkog kantona. I nisam u Sarajevo otišao iz konformizma, kako to pišu hercegovački portali. Moj odlazak iz Mostara prije pet godina nije bio odraz konformizma, već posljedica želje da upišem studij komparativne književnosti, koji me, zatim, doveo do medijskog prostora na način da vlastitim angažmanom sudjelujem u njegovom kreiranju.

“Za mene je Sarajevo grad koji mi je otvorio priliku da se oslobodim očevih strahova. Sarajevo u koje sam došao i u kojem sam ponajviše radio i objavljivao je prostor moje slobode. Iskren da budem, nemam pojma gdje ću biti za pet ili deset godina, ali Sarajevo će ostati moj grad”

Kakav vam se to konformizam spočitava?
– Da li je konformizam otići u Sarajevo iz Mostara, studirati, plaćati sam svoj studij i sve ostale troškove života, živjeti od svog rada? Ili je konformizam sjediti u svojoj sredini i odrađivati ideološke poslove u službi dominantne političke opcije? Činjenica je, realno, da su konformisti svi oni koji su mene prozvali da sam mrzitelj Hrvata. Tvrdili su da sam halal Hrvat, mudžahedin, izdajnik, ne znam više do kojih sve granica nisu išli. Oni, moji kritičari, pripisuju konformizam nekom ko je kao student otišao u drugi grad, radio i školovao se od svog rada, i to sve govore iz udobnosti svojih ideoloških plićaka u kojima se brčkaju sa još stotinama sličnih. Sve bi mi oprostili da sam nositelj evropskih vrijednosti profiliran po tom okorjelom nacionalističkom standardu, ali, eto, birao sam nešto sasvim drugo i uopće mi nije teško.
Vaši kritičari su odmah posegnuli za prošlošću vašeg oca, na koji način?
– U jednom tekstu su ti glasnici hajke, predvodnici animoziteta prema meni u jednom dijelu BiH, posegnuli za traumatskim iskustvom moga oca, iskustvom bivanja u logoru kojim je rukovodila Armija RBiH. To su iskoristili kao argument protiv mene: da sam ja kao dijete čovjeka zarobljenog u bošnjačkom logoru, čovjeka koji je pod visokim stepenom PTSP-a, valjda otišao u Sarajevo da bih radio za onu politiku koja mi je oca držala u logoru. Kako je bilo mom ocu čitati takve napise, kako je bilo mojoj mami, cijeloj obitelji u Mostaru, koji u medijima čitaju tekstove o tome kako je dijete otišlo na stranu očevih zlostavljača?! Ja sam svjedočio svim očevim posttraumatskim iskustvima, njegovim pokušajima da se vrati u normalne tokove života, gledao ga kako živi na rubu psihološke egzistencije. Rastao sam s tim očevim traumama i cijelo srednjoškolsko obrazovanje u Mostaru bio jedan od najglasnijih aktivista povezivanja Bošnjaka i Hrvata. I odlučio, ne otići u Zagreb ili Split, kamo idu djeca hrvatskih zvaničnika, već doći u glavni grad moje domovine, upisati svjetsku književnost te ostati ovdje živjeti. I ispao izdajnik hrvatskog naroda. Jer je svaki izlazak iz zadanog etnonacionalističkog obrasca, mišljenja i ponašanja – čin izdajništva.
A šta je za vas bio taj čin dolaska u Sarajevo?
– Čin oslobađanja sebe od očeve traume. Poželio sam susresti se sa sredinom, ljudima i kulturom koji su mi čitavo moje djetinjstvo, i kroz obrazovanje i kroz medije, bili predstavljeni kao neprijateljski. I došao sam ovdje i nisam vidio neprijatelje, nego prijatelje. Doživio najljepša mladalačka iskustva, koja i danas doživljavam. Dobio sam posao, polagao ispite, izlazio, družio se. Za mene je Sarajevo grad koji mi je otvorio priliku da se oslobodim očevih strahova. Sarajevo u koje sam došao i u kojem sam ponajviše radio i objavljivao je prostor moje slobode. Iskren da budem, nemam pojma gdje ću biti za pet ili deset godina, ali Sarajevo će ostati moj grad.
Vaša autorska emisija “Izvan okvira”, koja se prikazuje u programu N1 televizije ponedjeljkom u 20 sati, prostor je, rekla bih, za artikulaciju alternativnih vizija društva.
– Tako sam je zamislio i kroz taj motiv sam sa sagovornicima ispleo jednu vrlo čvrstu mrežu različitih filozofskih, kulturnih, političkih perspektiva. Uskoro završavamo prvu sezonu i pamtit ću je po desetinama nadahnjujućih razgovora s ljudima koji zaista imaju šta reći, za razliku od naših političkih protagonista koji su napravili da ovo društvo krene putevima beznadežnosti. Možda je utopijski vjerovati, ali šta će mi život bez utopije, da ćemo jednog dana s prijezirom posmatrati arhiv sadašnjih političkih odluka, izbora i međuljudskih odnosa. Sve je ovo predaleko otišlo u tminu da bi još dugo trajalo. Neodrživo je, ovaj sistem je stvarno neodrživ. Zato sam i htio raditi ovu emisiju, da bih koliko je moguće inteligentno imaginirao društvo oslobođeno od fašizma.
Neki će reći da smo s fašizmom davno raskrstili i da je o njemu suvišno govoriti u 21. vijeku. Vi mislite drugačije?
– Da, to će reći ljudi koji nemaju običaj prelistati stranu literaturu i pogledati kako svijet istinski funkcionira, kakav pakao proživljavaju ljudi čije življenje nije zarobljeno u dogmatskim žicama. I ne trebamo valjda čekati da nam vežu traku oko ruke, ili da nam muhuraju šake da bismo se trgnuli i istinski antifašistički djelovali, intelektualno antifašistički. Ovo nije vrijeme procvata slobode. Ovo je vrijeme u kojem se sloboda pojavljuje u snoviđenjima, a stvarnost je posve kontrolisana. O tome kako nacije ne moraju biti fašističke da bi trpjele zbog fašističkih politika, može se čitati u sjajnoj knjizi Jasona Stanleya “Kako funkcionira fašizam”, objavljenoj prije dvije godine, o kojoj se vani vode vrlo zanimljive filozofske i sociološke rasprave.
Imate u svom aktuelnom rasporedu vremena i za još jednu važnu aktivnost: bavite se istraživanjem toksične muškosti. O čemu se zapravo radi?
– To istraživanje je važno jer moglo bi skinuti sloj izvještačenosti koji je nataložen na muškarce danas, ali i na žene. Ne tvrdim ni ja, a ni ljudi koje citiram, da je tradicionalna muževnost nekakav sam po sebi patološki i toksičan oblik muškosti, ali ako su samo tradicionalne vrijednosti normirane i ako one znače potpuno isključivanje iz životne igre drugih identitetskih formiranja, onda smo na opasnom terenu diskriminacije, pokušaja ponižavanja, ismijavanja, čak i isključivanja drugih. Ja nisam, recimo, nikakav mitski muškarac i ne pada mi na pamet da se zbijam u nekakve kutije koje su nam namijenili da
bismo zadovoljili očekivane kriterije. U tom smislu valjda je istraživanje koje radim i lično.

Gracija 394, 24.7.2020.
Prethodni članakVeganske torbe
Naredni članakTikvice s kvinojom

Pročitaj još
Related

MILICA PAVIĆEVIĆ: Opa, događa se zemljotres!

Razgovarao Senad Pećanin Snimio Balša Rakočević Jak zemljotres, sa epicentrom u...

OMAR KUŠTRIĆ I GORAN KOSTIĆ: Lovci na sretne završetke

Razgovarala Amra Zvizdić Snimio Nikola Blagojević / Spektroom U književnom dragulju...

VOJISLAV VOJA BRAJOVIĆ: Ja sam pokretna medicinska enciklopedija

Razgovarala Živana Jovančić Snimio Nikola Blagojević/Spektroom Slavu mu je donio Tihi,...

SAFA SHARIF A KHALIQ: Uklanjamo rodne razlike u poslovnom svijetu

Priredila Mersiha Drinjaković Snimci AG Safa Sharif A Khaliq, v. d....