Nedavno objavljeno

MAJA SALKIĆ: Niko nije spreman živjeti u napetom svijetu

Našoj je sagovornici, iskusnoj glumici, članici SARTR-a i dobitnici brojnih nagrada i priznanja za svoj glumački rad, povratak na pozorišnu scenu počeo premijerom predstave “Nije to to” / Studije Fausta, gdje je imala priliku sarađivati sa kolegicama iz regiona, ali i steći nova prijateljstva. Rad na ovom komadu poseban je iz više razloga, kaže Maja, a ponajviše zbog toga što je nastao u historijski važnom trenutku

Razgovarala Lejla Lojo-Karamehmedović
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom

Prvi projekt Sarajevskog ratnog teatra, nakon tromjesečne izolacije i nemogućnosti djelovanja na pozorišnim daskama, otvorio je vrata ove umjetničke kuće dostojanstveno i u velikom stilu, te na jednom mjestu okupio glumice iz BiH, Srbije i Crne Gore. Riječ je o regionalnoj saradnji triju pozorišnih kuća koje su svoje glumice angažirale na komadu “Nije to to” / Studije Fausta, a u režiji slovenskog reditelja Tomija Janežiča. Premijera predstave, koja se u Sarajevu trebala desiti prije proglašenja pandemije, održana je prošle sedmice, čime je SARTR i zvanično otvorio vrata svojoj publici. Za Maju Salkić, stalnu članicu SARTR-a još od 2003. godine, ovo je prva saradnja sa Janežičem, čije predstave su je oduševljavale dok ih je gledala u publici. Saradnja s Janežičem njena je davnašnja želja, a komad “Nije to to” / Studije Fausta tu joj je želju i ispunio.

Kako biste opisali proces rada sa slovenskim redateljem?
– Tomijeve predstave sam gledala kao publika, a kao glumica sam strasno željela da jednom budem dijelom njegove ekipe. Nekad se želje i ispune. Proces je bio poseban i u posebno vrijeme za cijeli svijet i pozorište u njemu. Jedino što sad pred kraj procesa mogu reći, poželjela bih svima ovakvo iskustvo. Kada bih prevodila, rekla bih da sam bila na masteru i prešla u neku novu fazu. Bogatstvo za glumca.
Kakvu poruku nam predstava “Nije to to” šalje?
– Na sceni stvaramo i osjećamo posebnost određenog trenutka, na publici je da se upusti i izmašta dalje. Svi će, nadam se, imati vrlo jasnu poruku. Istinu nikada u cjelini ne možemo prikazati; kad god pomislimo da smo došli do trenutka u kojem sve znamo, desi se nešto značajno i novo. Naizgled se sve čini jednostavno, ali ako smijem reći, iz jednostavnosti nastaju remek-djela.
Predstava je, zapravo, koprodukcija pozorišta iz BiH (SARTR), Crne Gore (Kraljevsko pozorište Zetski dom sa Cetinja) i Srbije (Beogradsko dramsko pozorište), te u njoj učestvuju i glumice iz ovih zemalja. Koliko su za umjetničko stvaralaštvo, ali i razvoj i rast glumca, važne ovakve kooprodukcije?
– Za umjetnike je izuzetno kada izađu iz svojih uljuljkanih okvira i odmaknu se od publike koja ih mazi ili kudi. Rekla bih da godinama postoje prećutni dogovori da je nešto dobro, a nešto ne, da je neko dobar glumac, a ovaj drugi baš i ne. Prođu godine i samo se još više betoniraju mišljenja. I onda, ako ste spremni, sretni i otvoreni možete sve to jednim procesom promijeniti. Nova iskustva, životni stilovi, različiti jezici su blagodat i osvježenje. Pozorišta regiona mogu profitirati ovakvim saradnjama. A mi presretni da smo se upoznali, radili zajedno i stekli prijateljstva za cijeli život.

Scena iz predstave “Nije to to”

Po čemu je predstava “To je to” za vas dragocjena?
– Došli su određeni trenuci koji su nametnuli konvencije u pozorištu, samim tim nas zatvorili u kutije i suzili nam polja djelovanja, ali i publici ograničili mogućnost na asocijativnost i maštanje. Naša predstava je kolektivni čin u kojem svi podjednako igramo i stvaramo na sceni. Jedni bez drugih, veoma jasno, ne možemo. Svjesnost glumica i ekipe na sceni kroz višemjesečni proces da zajedno stvaramo u baš ovom trenutku je nešto najdragocjenije što ćemo ponijeti iz ovog projekta. 
S kakvim emocijama ste, nakon izolacije, zakoračili u pozorište i pristupili radu?
– Kada smo se u martu rastajali, neki su mislili da se, usljed medijskog pritiska, nikada više nećemo sresti, kao da smo bili u nekom vakumu iz koga smo izašli i nastavili tamo gdje smo stali, ali zasigurno sa novim iskustvima. Kao što smo dugi niz godina govorili “prije rata” i “poslije rata”, sad imamo situaciju prije korone, za vrijeme i sad. Ubijeđena sam da radimo u veoma bitnom historijskom trenutku za cijeli svijet.
Nerijetko ste govorili kako su vam kolege iz pozorišta zapravo druga porodica. Koliko su vam nedostajali tokom proteklog izolacijskog perioda?
– Da, jesam, i zaista to mislim. Nisam od onih koji vole bezrezervno svakoga, ali sam u stanju biti profesionalna i odgovorna i izuzetno lojalna projektima koje radim. SARTR je posebno pozorište i mi tamo jesmo kao porodica, porodica koja veoma često otvara vrata novim saradnicima. Kada smo stali s radom bili smo tri sedmice pred premijeru, i to nije lako, kao da vam neko na rez otkine mogućnost stvaranja i postavi vas u okolnosti koje ne želite. Ali, eto, to je život, stalno se prilagođavate i provjeravate svoje mogućnosti, izdržljivost i prilagodljivost.
Kakva su bila vaša očekivanja od publike i premijere s obzirom na epidemiološke mjere? Hoćemo li više ikada moći računati na slobodnu granicu između publike i glumaca na sceni ili imate osjećaj da će se taj odnos zauvijek promijeniti? Kako bi to moglo utjecati na budućnost pozorišta?
– Znam da je publika sretna jer pozorište funkcioniše. Niko nije spreman živjeti u svijetu koji je napet i u kome očekujete da će svakog trenutka biti razorni zemljotres.
Kad već govorimo o tom nezahvalnom periodu, koji nas je naučio veoma važnu lekciju o tome kako smo mali i nemoćni, kako ste vi provodili to vrijeme?
– Početak je bio čudan i nepredvidiv, pun strahova. Kako je vrijeme odmicalo prilagođavali smo se i imali svoj određeni životni ritam. S obzirom da smo bili sigurni za svoje poslove, nismo imali tu vrstu opterećenja kao mnogi koji su došli u poziciju da su preko noći ostali bez posla. To je bio razlog da smo i uživali svi na okupu, ugađajući jedni drugima. Samo sam potvrdila kako čovjek u kratkom periodu shvati šta mu je prioritet i da može izdržati i ono što je neizdrživo.

“Svjesnost glumica i ekipe na sceni kroz višemjesečni proces da zajedno stvaramo u baš ovom trenutku je nešto najdragocjenije što ćemo ponijeti iz ovog projekta”

Mislite li da smo kao društvo odgovorno pristupili borbi protiv pandemije ili naprotiv?
– Mi nismo odgovorno društvo, mi smo razoreni, siromašni, puni predrasuda, sa stalnom željom i potrebom da ponizimo i unizimo drugog kako bismo sebe izdigli, takvo društvo nije spremno ni na šta.
Raduje li vas kao glumicu odluka Mire Purivatre, direktora Sarajevo Film Festivala, da se ipak održi ovogodišnji festival?
– Godinama svoje ljetne aktivnosti krojim prema datumu SFF-a. Tako će biti i ove godine. Najljepši period u Sarajevu. Takvi događaji moraju biti na listi prioriteta jer donose ogromnu dobit i satisfakciju za stanovnike grada.
Kao mama dva dječaka imali ste veoma nezahvalan zadatak – online nastavu. Kako ste iznijeli ovaj proces? Plaši li vas spoznaja da bi naredna školska godina mogla isto početi?
– Sad kad imam odmak od par sedmica i kraja online škole mogu reći da su učiteljice i nastavnici bili spremni, neki više, neki manje, ali su zadaci bili zanimljivi, uključivali su saradnju i zasigurno su djeca dobila jednu novu vrstu znanja i iskustva. Ipak, nisam ljubiteljica online škole koliko god sam kao roditelj maksimalno bila uključena. Iskreno se nadam da septembar počinje u školskim klupama. Ne postoji zamjena za kontakt, odlazak u školu, druženje, snalaženje i učenje u grupi. Neshvatljivo je da rade šoping centri i kafane, a škole ne. Valjda se, ako igdje, u školama može napraviti disciplina i red. Online iskustvo je, vjerujem, otvorilo novu fazu u sistemu bh. školstva. Ili je to moja želja.
Živimo u eri Netflixa i televizijskih serija. Postoji li neka serija koja vas je oduševila i koju ste pregledali u jednom dahu?
– Jeste više njih: Kalifat, Unorthodox, Outlander. Kad krene “normalno vrijeme” nemam baš vremena za serije. Na odmoru se okrenem knjigama.
Nastavljate li raditi nakon premijere ili je vrijeme za ljetnu pauzu? Šta bi bio vaš idealan odmor?
– Nakon premijere imam još par predstava na ljetnoj sceni SARTR-a i odlazak u Srebrenicu 11. jula, kao i svake godine, na izvođenje performansa koji je dio kulture sjećanja na žrtve. Naši odmori liče na samoizolaciju. Selo, bez auta i prodavnice, sa ljudima koje poželimo tokom godine. Primordijalna porodica: otac lovi, mama kuha, djeca uživaju. Ali i mi uživamo, čitamo i družimo se, bez ikakvih obaveza, šta god ko želi i svako u svom vremenu.

Gracija 393, 10.7.2020.
- Advertisement -

Latest Posts

Raport

spot_img
spot_img