Jasmin Džemiđić je aktivista za prava osoba sa invaliditetom i sit-down komičar. Svojim šalama zabavlja publiku, ali i skreće pažnju na diskriminaciju i svakodnevne probleme osoba s invaliditetom te ukazuje na predrasude i nedostatak osnovnih prava. Jasmin je rođen s dječijom paralizom i funkcioniše uz pomoć invalidskih kolica. “Sve ono što moram da obavim u kući mi je dosta olakšano, ali čim pređem kućni prag – prvi trotoar mi pravi problem. Recimo da platim dva računa u krugu od jednog kilometra treba mi neka dva sata. Da ne pričam da me zbog 3-4 stvari nema čitav dan, a neke stvari ni ne stižem jer nam institucije ne rade 12 sati, nažalost.”
Neshvaćenost i nevidljivost koja je na granici ignorisanja od strane sistema, Jasmin ovo registrira kao najveće probleme s kojima su suočene osobe s invaliditetom. “To naravno povlači i sve one probleme koje svakodnevno osjetimo na svojoj koži. Nemogućnost samostalnog kretanja, nemogućnost školovanja, nemogućnost zaposlenja.”
I Jasmin progovara o predrasudama, i kaže kako i sebe često uhvati u mrežu generalizacije ili uopštenog negativnog stava prema nekome ili nečemu… “Pa se onda trznem, opalim sebi šamar i pokušam naučiti nešto novo kako se ne bih dovodio u situaciju da opet prilazim nekome ili nečemu s predrasudama. Sa svojim predrasudama se borim tako što učim svakodnevno. A sa predrasudama naspram OSI, od strane nekoga drugog trudim se da ih naučim da mogu bolje.”
Uvijek nađe načina da šokira svoju publiku, a s osmijehom dodaje kako za neke čak ne mora ni da se trudi: “Za mnoge koji me vide prvi put ne moram ništa ni reći već su šokirani. A tabui o OSI se najlakše razbijaju kroz humor, raja najlakše usvaja takvu poruku koju ja jako često provlačim kroz svoj nastup Stand UP-Sit Down.”
Dokumentarac Sjedi da se ispričamo nedavno prikazan na Al Jazeera Docu je bio novi način da se skrene pažnja na probleme osoba s invaliditetom. Za Jasmina je taj film, u kojem je jedan od autora, imao posebnu težinu: “Moja želja je bila da se promijeni slika o osobama s invaliditetom u našem društvu i da ljudi koji voze ta kolica budu društvu mnogo interesantniji nego sama kolica. Jer ni jednoj OSI invaliditet ne bi trebao biti identitet. OSI je mnogo vrijednije od toga. Još kada bi živjeli u društvu jednakih mogućnosti imali bi i priliku da sve potencijale koje imamo i pokažemo.”
Jasmin nam ukazuje i na posebnu vrstu diskriminacije, koja je, veli, najvidljivija unutar samog “pokreta OSI”, a koja je nametnuta od sistema, po staroj dobroj “zavadi pa vladaj”. “Kada biste ušli malo dublje u tu priču vidjeli biste koliko se prave razlike između tri grupacije OSI, koje trenutno imamo. A to su: RVI (ratni vojni invalidi), CŽR (civilne žrtve rata) i ostale OSI čiji invaliditet nije nastao kao posljedica rata. U svemu je prisutna razlika: od primanja pa do raznoraznih beneficija koje uživamo, neki manje neki više, neki nikako.” Jasmina pitamo na kraju šta bi rekao zakonodavcima, da dobije priliku: “Pa rekao bih im da ne mogu ništa o nama, bez nas.”
