Fotografija

Jesam li kriva što nisam bila u stanju prigrabiti pandemijsku sreću?

Nedavno objavljeno

Piše: Vedrana Božinović

On je fotograf. Upoznali smo se tokom rata. Radili smo zajedno. Donio mi je fotografiju. Moj portret. Ja, realno, dijete, sa očima odrasle osobe. Pogledaj me, kažem. Pogledaj kako sam smiješno mlada. Smijemo se. Nervozan je bio taj smijeh. Otkazana mu je izložba. Jedna sigurno. Za drugu se tada još nije znalo. Malo jača gripa. Valjda neće otkazati. Bilo bi smiješno, slažemo se. I opet se smijemo. Radi toga je došao. Ipak je red da budeš na vlastitoj izložbi, govorio je. Zašto da nas zaustavi gripa kad nisu meci, bila je jedna od rečenica rečenih kroz smijeh. Nervozni smijeh. Istovremeno, on je pokušavao da smisli kako da se vrati za Pariz u doba kada su se letovi otkazivali, a ljudi iz “rizičnih zemalja” završavali u karantinu. Nije želio da djeluje zabrinut. Ležerno je govorio o računima koje mora platiti, ili će mu… Mnogo smo se smijali neumoljivom kapitalizmu. Ja sam pokušavala da ne mislim na to kako su mi svi poslovi upravo epohalno krahirali, što me ostavlja bez sigurnosti narednih šest mjeseci. Sigurnosti na koju sam računala. Nikada ne računaj na sigurnost, zapisala sam zamišljenom olovkom na zamišljenom papiru u glavi. Ali sam se naglas smijala. Teorije zavjere. Malo jača gripa. Naravno da se grlimo i ljubimo. Nismo mi oni što bježe od ljudi. Mi smo stari, ratni drugovi. Znamo se od prošlog vijeka. ‘Ta će gripa, smijali smo se.
Dva dana kasnije sve je otišlo u tri lijepe.
Sjedeći zatvorena u stanu, bježeći od ljudi, često sam mislila na to da li je uspio stići do Pariza.
A onda sam negdje, na nekom portalu, sasvim slučajno, pronašla intervju s njim rađen telefonom.
U Sarajevu.
Je li se to malo jača gripa, ipak, smijala zadnja?

*****

Treba li vam nešto?, pitam komšinicu. Potpuno izgubljeno stoji na vratima. Ništa, kaže. Zabranjeno joj je da izlazi. Mjere zaštite. Živimo u zgradi samo nas dvije: ja u prizemlju, ona na jedinom spratu. Inače se pozdravimo ako se sretnemo. Toliko. Treba li vam šta?, pitam svaki dan. Ništa, kaže svaki dan. Ako ne stignem da odem sama, od silnog viška vremena koje odjednom imam, šaljem jedno od djece. Ne treba ništa, kažu kad se vrate. Ipak, šaljem ručak, kolače pokrivene salvetom, neku voćku, kafu… Ne treba ništa, poručuje po djeci. Ništa, kaže.
Ispred vrata jedno jutro nalazim zdjelu ofarbanih, crvenih jaja. I na trenutak ostanem bez daha. Takve sam posljednji put vidjela prije više od dvadeset i nešto godina. Dok je bila živa moja baka. U momentu pomislim da su to ta. Onda shvatim. Naravno. Treba li vam šta?, pitam nakon što se zahvalim. Ništa, kaže. I dok silazim niz stepenice čujem kako dodaje: imam vas.
Čovjeku valjda treba samo čovjek.
U zdjeli crvena jaja postaju neoštra.
Ne smije se plakati. Mi smo tako nevjerovatno sretni.

*****

Nikad na društvenim mrežama nisam vidjela toliko sretnih ljudi kao tokom pandemije. Svi su oduševljeni činjenicom da su konačno zatvoreni. Tako imaju vrijeme da budu sa onima koje vole. Da uče strani jezik. Da slikaju. Pišu. Uče svirati instrument. Bave se djecom. Sada imaju vremena za to. Uživaju u online školi. Igraju društvene igre. Challenge broj 1, broj 2, broj 3, broj 4… Gomile uslikanih pročitanih knjiga. Konačno vrijeme za čitanje. Svi recituju. Veliki comeback poezije. Kulinarska rapsodija. Eksplozija hrane. Maske kao novi modni detalj. Kućni fashion. Sreća me bombarduje iz svih uporišta. Ovo nam je trebalo. Priroda se obnavlja. Delfini u kanalima. Slonovi na drumovima. Tirkizno plava voda. Kristalno plavo nebo. Pogledi sa balkona. Sreća. Smijeh. Radost.
I ja.
Potpuno neadekvatno, istinski i duboko nesretna. I kriva zato što nisam u stanju prigrabiti pandemijsku sreću. Nesposobna da iz prve pročitam i vijest na portalu od sedam redova. U kućnoj trenirci na kojoj svakoga dana imam još jednu fleku od Domestosa. Sa kućom koja miriše kao bazen. Bez i najmanje želje da vernissage posjećujem online. Užasnuta snimcima pozorišnih predstava koje želim pogledati uživo. Tjeram se da potapam brodove i da u tome uživam iako bih najradije imala deku preko glave. Objašnjavam dijeljenje trocifrenog broja dvocifrenim petnaesti put tog jutra. Sanjam espresso kafu u tišini u kojoj mi niko neće plakati jer već petnaest dana nije vidio momka jer sam ja najokrutnija majka koja postoji u Univerzumu. Pravim buraniju nimalo nalik na onu sa 24 Kitchena. I osjećam se kao govno jer ne mogu da naučim ni jednu jedinu riječ na korejskom sa aplikacije.
Taj dan sam prvo razvila svoju prvu jufku u životu. Sa neodgovarajućom oklagijom, skoro pa namijenjenom za igru petogodišnje djevojčice. Jufku punu rupa i neravnomjerne debljine. Pitu sam složila u tepsiju. Bez da sam je uslikala. Nazvala sam mamu i rekla joj: ja razvila pitu. Nisi našla gotove jufke?, pitala me.
Onda sam obrisala Facebook.
I ostatak dana provela u blaženoj socijalnoj izolaciji.

*****

Na fotografiji gledam direktno u kameru. Glava mi je malo nakrivljena u jednu stranu. Često to radim. Nesvjesno. Krivim glavu na fotografijama. Kao da se na nekoga naslanjam. Istina je da ne volim da se fotografišem. Užasno mi je neugodno. Kako tad, tako i sad. Na fotografiji imam šesnaest godina. I jedna je od možda pet sve skupa koje imam iz tog vremena. Vremena mog prvog policijskog sata. Dok se u vremenu mog drugog policijskog sata ujutro umivam sa otvorenim vratima od kupatila, u odrazu u ogledalu vidim svoje lice kakvo je sada i odraz svoga šesnaestogodišnjeg lica koje me gleda sa police iz hodnika. Otkako mi je donio fotografiju, dva dana prije nego što smo se zatvorili, pitam se – o čemu li sam tada razmišljala? Tada, još gotovo na početku četverogodišnjeg zatvora. Tada kada nisam imala pojma ni o čemu, ali sam bila pametnija od svih i užasno me nerviralo da to svi i ne shvataju. Tada kada sam mislila da je imati četrdeset i četiri godine nepristojna starost i da se u tim godinama nema nikakvih želja, ne može istinski voljeti, biti zaljubljen, plesati ili bos hodati po kiši. O čemu sam razmišljala dok me je hvatao kamerom kako krivim glavu, sa malo izbačenom bradom, što bi trebalo da bude štit od činjenice da mi je užasno neprijatno biti tako izložena pogledu. O čemu sam razmišljala?

*****

Kako misliš da će izgledati život poslije svega ovoga?, pita me kćerka. Pola pet je ujutro. Sjedimo od jedanaest, otkako mi je došla u krevet plačući. Ona ne može više. Kakav je ovo život? I dokad će trajati? I da li će se ikada vratiti na fakultet? I kada će konačno vidjeti momka? I izaći iz kuće? Kako misliš da će izgledati život?, pita me. Hoće li ikada više biti isto? Potpuno nemajčinski i potpuno iskreno kažem: ne znam. Nemam pojma.
I odjednom, dok nju gledam, shvatim o čemu sam razmišljala na slici koja me svakog jutra dok se umivam gleda paralelno sa mojim sadašnjim odrazom.
O slobodi.
Da se vratim u prošlost i kažem toj šesnaestogodišnjoj meni kako ću i sa četrdeset četiri misliti o istim stvarima?
Sigurno mi ne bi povjerovala.

Gracija 391, 12.6.2020.

Pročitaj još
Related

Kapitulacija

Piše: Vedrana Božinović Naslov u novinama kaže: Naučili smo živjeti...

Zazvonit će sat

Piše: Vedrana Božinović Odlučujem se na potpuno nerazumnu stvar: za...

Sreća je apsolutni “must”

Piše: Vedrana Božinović I život se nastavio. U dvorištu je kao...

Starenje

Piše: Vedrana Božinović Automobilom sam prošla pored poznanika iz djetinjstva...