Branko Đurić Đuro: Pedesetogodišnjak? Osjećam se kao da imam sedamnaest godina!

U najotvorenijoj i najiskrenijoj ispovijesti dosad, Branko Đurić Đuro za Graciju se prisjetio odrastanja, kako je dobio prvu gitaru, priznao kakve romantične pjesme svira supruzi Tanji Ribič, otkrio kako je postao vegetarijanac, a kako se upoznavao s Angelinom Jolie godinu dana… Sve to u pauzama snimanja filma Berinine čakre, u kojem igra jednu od glavnih uloga

Nedavno objavljeno

Razgovarala Mersiha Drinjaković

Snimci privatni album

Branko Đurić Đuro (50) je glumac, reditelj, scenarista, a svako od nas, zavisno od generacije kojoj pripada, ima poseban odnos prema jednom od najsvestranijih likova bivše Jugoslavije. Možda ga se sjećate kroz Top listu Nadrealista, ili ga pamtite Solomona Bičakčića iz Audicije, ali sasvim sigurno znate i slavnu ulogu iz Oskarom nagrađene Ničije zemlje Danisa Tanovića. Neki će ga prepoznati i kao autora megapopularne serije Naša mala klinika, a drugi, opet, cijeniti po rediteljskom i glumačkom umijeću u filmu Kajmak i marmelada.

Jedna od nezaboravnih Đurinih uloga je i ona u prvijencu Angeline Jolie U zemlji krvi i meda. S rediteljicom i njenim suprugom Bradom Pittom postao je prijatelj, toliko blizak da je najveću holivudsku mušku zvijezdu – učio igrati ćize-blize. Đuro već više od dvije decenije živi u Ljubljani. Sa suprugom, glumicom Tanjom Ribič (43) ima dvije kćerkice Zalu (15) i Elu (6), a nedavno im se pridružio i njegov sin iz prvog braka Filip (22), koji u Sloveniji studira fotografiju.

U rodnom Sarajevu našao se početkom novembra, na setu filma reditelja Faruka Lončarevića – Berinine čakre. Đuro glumi Mladena, koji ne može da se pomiri s neminovnom smrću teško bolesne supruge, koju igra Mira Furlan, dok njihovu kćerku Berinu glumi mlada trebinjska glumica Marija Pikić.

Kakav je lik Mladena kojeg igrate u Berininim čakrama?

– Kad kreneš čitati scenarij, počneš razmišljati o liku, gledaš koliko je daleko ili blizu od tebe, tražiš u svom karakteru prečice do njega. Mladen ima zanimljivu poveznicu sa mnom, zanimljiv je čovjek, intelektualac. Ovo sad zvuči kao da sam sebe hvalim! (smijeh). Rekao bi čovjek – ovaj isti ja! Cijela priča je obilježena tim velikim problemom s bolešću Mladenove supruge. Unutar te situacije lakše se približiti liku…

Šta Vam je bila prva misao kada ste pročitali scenarij?

– U jebote, crno ovo previše! Inače ne dijelim uloge na komične i tragične. Sve su jednako ozbiljne, samo su neke svijetle, a neke tamne. Ova priča je tamna i prilično je hrabro od Faruka Lončarevića da je meni povjerio ulogu. Mnogi režiseri, pogotovo oni koji nisu gledali Trijažu i moje angažmane koje radim vani, bili bi oprezniji i dali bi ulogu nekom “provjerenom” tragičaru s ovih prostora. Poznatiji sam kao komičar i zato pozdravljam Farukovu odluku.

Koliko Vam smeta kad ljudi u Vama uporno vide lik iz Audicije ili Nadrealista i očekuju da stalno budete smiješni? Koliko treba proći vremena…

– Što se mene tiče, meni ne treba uopšte da prođe vrijeme, ja sam glumac, to mi je profesija i mijenjam svoja rapoloženja, emocije i pristup u nekoliko sekundi. Meni ne treba vrijeme za to. Ali, vjerovatno treba nekome površnom gledaocu koji voli da pootvara ladice i smjesti likove u različite ladice. I vjerovatno mu treba malo više da mene izvuče iz te komičarske ladice i stavi u neku drugu.

Miru Furlan dugo poznajete, ali odavno niste zajedno bili na setu?

– S Mirom sam zadnji put radio… Ne smijem reći prije koliko godina, jer ću otkriti našu istinsku starost. Ovo je prvi put da radimo na filmu u kojem naši likovi imaju tako blizak odnos. Zbog toga sam sretan. Miri sam se uvijek divio i čekao sam priliku da igram s njom. Dugo smo prijatelji, a s njenim mužem Goranom Gajićem radio sam jedan od svojih prvih filmova, Kako je propao rokenrol, koji je još visoko na ljestvici mojih omiljenih filmova. Često se sretnemo Mira, Goran i ja, kao smo mi u Los Angelesu, ili kad oni dođu u Evropu.

Plan Vašeg snimanja Berininih čakri ispresijecan je pauzama, imate još nekoliko paralelnih kolosijeka na kojima radite?

– Završio sam nedavno film u Firenci. Imam trenutno posao zbog kojeg trebam skoknuti do Praga nekoliko puta, tamo nešto novo spremam, kao reditelj, ali još nije spremno za otkrivanje. Tu je i koncert u čast Indexa u Sarajevu, a u Sloveniji pripremam novu TV seriju već nekoliko mjeseci. Nova serija, zapravo sitcom – zove se Čista desetka, a većina ekipe bit će iz Naše male klinke.

Jeste li se ikad našli u situaciji da odbijete ulogu jer niste osjećali energiju koju trebate osjetiti da biste s nekim radili?

– Danas je to luksuz, ali da opet kucnem u drvo, imam sreću da još mogu odbijati ponude. Kad ih odbijam, uglavnom je to zbog scenarija, a na drugom mjestu je pitanje s kim radim. Bude mi nekad žao kad radim s novim ljudima, na prvu mi se učine normalni, a onda otkriju pravo lice, ali ugovor je već potpisan i džaba sve… To postaje pravo mučenje, kad radiš s nekim s kim nisi na istoj talasnoj dužini. Ne kažem da sam ja savršen, jednostavno s nekim ne proferceraš.

GOVORILA JE MENI MOJA FADILA “Tek sad razumijem brige svoje majke Fadile koja je brinula za mene, kad sam imao 22 godine, i govorila – Vidjet ćeš kad budeš imao svoju djecu. I sad kad ja to kažem Filipu, njemu je to smiješno, kao što je i meni bilo. Stvarno, dok čovjek ne osjeti na svojoj koži, ne može znati”

Kad ste se odlučili na snimanje Kajmaka i marmalade kako je reagirala Vaša supruga, koja je ujedno i glavna junakinja?

– To je ustvari prvi scenarij koji sam sam napisao. Kompletnu priču počeo sam pisati na svom prvom kompjuteru. Dobio sam ga na poklon od prijatelja, mislim 1998., bio je to tad Pentium i on mi je pokazao kako se piše na njemu i da je bolji od pisaće mašine (smijeh). U to vrijeme Tanja je radila, a ja nisam bio zaposlen. Bio sam kući i čuvao kćerkicu Zalu koja je imala godinu-dvije.

I tako je krenulo…

– Sjeo sam za kompjuter i počeo pisati onako kako se ne pišu scenariji, nisam znao šta će se dogoditi na kraju. Krenuo sam od lika koji sjedi pred televizorom, u jednoj ruci drži daljinca, u drugoj pivo i gleda fudbalsku utakmicu. To je bila neka moja slika mene iz tog doba. Počeo sam beskrajno uživati u tom praznom ekranu, odnosno papiru ispred mene. Baš sam uživao u cijelom tom procesu.

Kako su tu priču primili u Sarajevu, a kako u Ljubljani?

– I ovdje, i u Ljubljani, u Italiji, Japanu, gdje god je prikazan, ljudi su na isti način reagovali, jer je to, čini mi se, univerzalna priča. Svako ima svoje južnjake. Slovenci imaju Bosance, Sjevernokorejci imaju Južnokorejce, Nijemci Turke, Francuzi Arape… Svako se prepozna u tome.

Ničija zemlja, Trijaža… Čini se da Danis Tanović, reditelj ovih filmova, voli Vas i Vi njega. Znam da postoji priča o novoj saradnji, šta smijete otkriti?

– Ako on ne govori ništa, ne smijem ni ja. Mogu samo reći da je Danis napisao sjajan scenarij u kojem je jedna uloga opet pisana za mene i koju vidim kao beskrajno zabavnu. Lokalna je priča, iako je prilično ozbiljna, mnogo je vedrija od ovih naših dosadašnjih zajedničkih filmova.

Koji od dva dosadašnja Vaša i Danisova filma Vama više leži?

– Oba su sjajna, svaki na svoj način. Za Ničiju zemlju sam vezan emotivno, jer me vratila u glumu nakom deset godina. Ne znam da li znate, ali ja sam bio odlučio da prestanem biti glumac. Ademir Kenović mi je rekao da ima jedan njegov student koji je pisao scenarij i ulogu baš za mene, ali ja sam uzvratio: Poruči mu da se više ne bavim glumom. Ipak, uzeo sam scenarij i kad sam ga pročitao, ne poznajući Danisa, nisam mogao vjerovati. Iz stranice u stranicu sam shvatao da se radi o scenarističkom remek-djelu. I rekao sam I’m back!

Kako se desi situacija u kojoj Vi i Brad Pitt završite igrajući ćize-blize?

– Nadrealno. Brad je naša raja, vrlo je spreman za sve igre na setu, a to će ti potvrditi sva raja iz Sarajeva koja je glumila u filmu. Igrali smo se raznih igara, pa i ćize-blize, odnosno nešto između hrkljuša, ćize-blize i sisanja motke (smijeh).

Kakvi su Angelina i Brad kad ih se jednom upozna?

– Lijepo je to iskustvo bilo. Impresionirali su me, divni su ljudi. S Angelinom sam se dopisivao godinu dana prije nego je počela raditi film, ali, naravno, sve u tajnosti. I kad smo se sreli prvi put u Budimpešti, prije snimanja, toliko smo dugo bili u kontaktu, da mi je rekla: Izgleda mi kao da sam konačno upoznala svog starog frenda.

Elizabeth Taylor i Richad Burton, Vincent Cassel i Monica Bellucci, Angelina Jolie i Brad Pitt, te Branko Đurić i Tanja Ribič… Ima mnogo slavnih glumačkih parova, ali samo vas imam priliku pitati – koja je tajna sretnog života Tanje i Vas?

– Za razliku od vas, ja sam imao priliku pitati Breda i Angelinu kako je to kod njih (smijeh) – i slična je priča mojoj i Tanjinoj. Upoznali su se na snimanju. Baš su Tanja i Angie pričali o tome. Upoznao sam Tanju na pozorišnim probama… To da smo ista profesija, to je samo slučajnost. Ljubav je na prvom mjestu, kao i djeca, porodica, prijatelji. Ne mistificiram, niti se poredim sa svim ovim koje ste nabrojali, mada mi je veliki kompliment da me po bilo kojoj kategoriji svrstavate među njih. Tanja i ja živimo jednostavan život… Zajedno smo već 20 godina.

Zna li Vas Tanja i danas iznenaditi nečim? Ili Vi nju?

– Da ne iznenađujemo jedno drugo, da nije te sposobnosti, vjerovatno ne bi bili toliko vremena skupa. Jedna prijateljica nam je napravila natalnu kartu, ali zajedničku. I rekla nam je kako nikad nije vidjela nešto tako: kad bi pokušavala nacrtati idealnu vezu zvijezda za neki par, ne bi to mogla napraviti kao što se kod nas poklopilo.

Istinske srodne duše?

– Da, nemamo se zašto protiviti, ako zvijezde tako kažu (smijeh).

Koliko ste temperamentom različiti?

– Dosta… Ipak, sam ja Bosanac, a ona Slovenka, na kraju svega. Mada smo oboje podjednako emotivni i temperamentni, ali na različite načine. Imamo različitu dužinu fitilja.

Kako razdvajate privatno i poslovno, koliko posao unosite u kuću?

– Posao ne unosimo u kući, ni Tanji ni meni to nije na prvom mjestu. Prioriteti su nam porodica, djeca, prijatelji, odmor, hrana, more, ljubav…

Kakav ste otac Filipu, Zali i Eli?

– To morate pitati moju djecu. Trudim se biti pošten i uzoran otac. Moj sin iz prvog braka, Filip, sad živi s nama u Ljubljani, počeo je studirati fotografiju. Ponovno sam dobio sina nakon 17 godina. I to je najljepši dar koji smo mogli dobiti. Sad smo velika porodica, s velikim bratom koji ima 22 godine.

Kako su Zala i Ela prihvatile svog velikog brata?

– Obožavaju ga! A on kuler, ne pokazuje emocije rasipnički, ali to, naravno, ne umanjuje njihovu ljubav.

Imate li neki očinski razrađen plan s njim, sad kad je Filip doselio kod Vas u Ljubljanu?

– Nemam planova, i to je moj najveći problem, što planove nikad ne pravim. Kompletan mi je život improvizacija, sve se događa prilično stihijski i uvijek kažem da ću se potruditi da malo bolje isplaniram stvari i – nikad ne uspijem. Nažalost, ni kod djece nije ništa bolje kad je planiranje u pitanju.

MOJIH 50 GODINA “Prije smo partijali tri dana, a jedan dan se oporavljali, a sad jedan dan partijamo, a tri se oporavljamo. Kad sam prije 20 godina stvarno partijao i po sedam dana, oporavljao sam se do podne, ali danas nisam neki teški kafanski čovjek – ne pijem, ne pušim, nemam neki noćni život”

Prepoznajete li sebe u svojoj djeci?

– Kako da ne! I što je najčudnije, tek sad razumijem brige svoje majke Fadile koja je brinula za mene kad sam imao 22 godine, i govorila – Vidjet ćeš kad budeš imao svoju djecu. I sad kad ja to kažem Filipu, njemu je to smiješno, kao što je i meni bilo. Stvarno, dok čovjek to ne osjeti na svojoj koži, ne može znati.

Vegetarijanac ste već godinama, i to jedini u porodici. Kako to izgleda u praksi?

– Ni ostatak porodice ne jede baš puno mesa, a i kad jedu, ja to spremam za njih, nemam problem s tim. Strašno volim kuhati. Kad biste znali koliko sam jučer vremena proveo u kuhinji… Zapravo, više uživaju u vegetarijanskoj hrani, nego u mesnoj. Baš sam danas s mamom pričao o tome. Kazala mi je koliko je mesna ishrana jednostavna. Stvarno: kupiš komad mesa, staviš ga u rernu s krompirima i gotovo. Baciš šniclu u tavu, napraviš prilog i gotovo. Ali, ako hoćeš jesti kvalitetnu vegetarijansku hranu, moraš pokazati kreativnost i ljubav. U toj kuhinji nema jednostavnih recepata, rijetki su takvi.

Dobro, recite nam šta ste jučer spremali porodici?

– Bjelanca kuhanih jaja punjena tikvom, koju sam prepržio na palminom ulju sa kurkumom, i od toga, zajedno s maslinovim uljem u blenderu napravio smjesu kojom sam onda kuhanom jajetu zamijenio žumance. Skuhao sam karfiol i mrkvu, a i jednu mrkvu sam dodao u ovu smjesu i bilo je baš spektakularno. Zala mi je dan nakon toga rekla: Pa tata ti si proveo jučer tri sata u kuhinji! Stvarno jesam, ali toliko uživam u tome, toliko je meditativno…

Zašto ste postali vegetarijanac?

– Već sam skoro deset godina vegetarijanac. Da mi je neko rekao dan prije toga da ću biti vegetarijanac, ne bih mu vjerovao. Bio sam ekstremni mesojed. Snimao sam film Traktor, ljubav i rokenrol i to u Prekmurju i među “glumcima” su se našli krava, dvije svinje, kokoške… Živjeli smo nekoliko mjeseci tamo snimajući taj film, a ja sam ne kraju pitao šta će biti s tim životinjama, mojim glumcima. A tamošnji seljaci mi kažu: Pa sad ćemo ih zaklati. Tad sam se tako bijedno i licemjerno osjećao. Kao: završio sam film i sad ću zaklati glumce, napraviti kobasice i pojesti ih. Potrefilo se i da u tom Prekmurju toliko jedu meso da ne shvataju pojam vegetarijanstva. Kad kažeš da si vegetarijanac – donesu ti piletinu ili mozak! I tad sam odlučio nekoliko dana prestati s mesom i tih nekoliko dana se, evo, pretvorilo u devet godina. Meso mi se jednostavno zgadilo, ne mogu se zamisliti kako uzimam u usta komad mrtve životinje.

Kako je biti pedesetogodišnjak? Nosi li to neke limite, drugačiji odnos prema sebi…?

– Frend mi je to rekao: prije smo partijali tri dana, a jedan dan se oporavljali, a sad jedan dan partijamo, a tri se oporavljamo. Kad sam prije 20 godina stvarno partijao i po sedam dana, oporavljao sam se do podne, ali danas nisam neki teški kafanski čovjek – ne pijem, ne pušim, nemam neki noćni život. Oporavljam se jedino od posla, a uživam u poslu. To je jedan od razloga što kažem da su svi ljudi s kojima radim moji prijatelji, tako da provodim vrijeme s njima kreativno se družeći. I to me ne umara, niti imam potrebe da se odmaram. A još uvijek se osjećam kao sedamnaestogodišnjak.

Tako je izgledalo i na nedavnom nastupu Bombaj štampe u Rovinju, na sceni izgledate kao da vam godine ne znače ništa?

– Bili ste tamo? A baš sam bio umoran, prije toga smo snimali nešto. A nije se vidjelo jel’, izgledalo je kao da nisam umoran?

Bilo je odlično! Nemate razloga za brigu, a eto ni godine, utvrdismo, nisu teret…

– Uvijek na početku koncerta skočim, napravim neki iznenadan potez i istegnem neki mišić. I onda jedva hodam. Morat ću se početi zagrijavati kao fudbaleri, nositi štucne i sve to…

Kako danas ide priča o Bombaj štampi, malo svirate, pa malo pravite pauzu…?

– Odsviramo nekoliko koncerata godišnje, više za svoju dušu, da se vidimo međusobno. Ali, meni je rokenrol ipak na prvom mjestu. On je kriv za sve što mi se dogodilo, jer sam tražio posao sličan rokenrolu. Šta god da radio, on je uvijek u DOS-u, u kompjuteru. Ko razumije, shvatit će (smijeh).

Imate desetak gitara…

– Dvanaestak (smijeh)!

Dobro, dvanaestak, da budemo precizni. Sjećate li se prve?

– Naravno. Prva gitara koju sam dobio bila je vlasništvo prijatelja mog pokojnog oca, koji je umro kad sam ja imao godinu dana, a njegovi su prijatelji tu gitaru kupili za moj šesti rođendan. Izgorjela je, nažalost, u ratu sa svim ostalim stvarima, kad je izgorio i moj stan u ulici Danijela Ozme. Ali je se dobro sjećam… Ona je bila prekretnica.

Jeste li osvajali djevojke na taj način nekad, u mladosti?

– Para, pokojni Dražen Ričl ih je osvajao na taj način… Ima na zadnjoj ploči Bombaj štampe jedna pjesma, a koju je Angelina Jolie stavila na soundtrack filma – evo jedne što se svira na plaži. Ali, Para… on je bio neprikosnoven, sve su se djevojke zaljubljivale u njega dok bi svirao na plaži, pored njega smo svi bili druga liga, u svemu…

Ima li u Vama nostalgičarske crte za osamdesetim…?

– Negdje sam pročitao da je prezent jedino vrijeme u kojem treba živjeti. Taj trenutak sada. Normalno je da se, kao i svi, sa sjetom prisjećam nekih starih dana, ali daleko od toga da me to drži u prošlosti.

Gracija 199, novembar 2012.

 

Pročitaj još
Related

MILICA PAVIĆEVIĆ: Opa, događa se zemljotres!

Razgovarao Senad Pećanin Snimio Balša Rakočević Jak zemljotres, sa epicentrom u...

OMAR KUŠTRIĆ I GORAN KOSTIĆ: Lovci na sretne završetke

Razgovarala Amra Zvizdić Snimio Nikola Blagojević / Spektroom U književnom dragulju...

VOJISLAV VOJA BRAJOVIĆ: Ja sam pokretna medicinska enciklopedija

Razgovarala Živana Jovančić Snimio Nikola Blagojević/Spektroom Slavu mu je donio Tihi,...

SAFA SHARIF A KHALIQ: Uklanjamo rodne razlike u poslovnom svijetu

Priredila Mersiha Drinjaković Snimci AG Safa Sharif A Khaliq, v. d....