Mirsad Sijarić: Ne želimo da pokleknemo pred glupošću koja nas okružuje

Sa timom uposlenika, koji je brojčano prepolovljen, vršilac dužnosti direktora Zemaljskog muzeja BiH Mirsad Sijarić, nosilac ordena Vitez iz reda umjetnosti i kulture Republike Francuske, stoički se bori kako bi prevazišao ključne probleme vremešne zgrade muzeja

Nedavno objavljeno

Napisala Živana Jovančić
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom
Država je Zemaljski muzej ostavila kao siroče… Radnici Zemaljskog muzeja bore se za opstanak, vladajuće elite nije briga za kulturu… Bez svakodnevne brige radnika, 50 posto zbirki Zemaljskog muzeja bi propalo… Ovo su samo neki naslovi novinskih članaka koji tematiziraju status Zemaljskog muzeja BiH. Sjećamo se, također, onih dana kad je muzej bio zatvoren, kad su na njegova vrata unakrsno zakucane daske kao nekakvo strašilo… Sjećamo se i kampanje “Ja sam muzej”, koju je pokrenula NVO Akcija, a ličnim učešćem podržali mnogi građani Sarajeva. Otvorio je muzej svoja vrata 2015. godine, ali njegovi hronični problemi, ispostavilo se, ujedno su vječno aktuelni problemi: finansiranje i fizička zaštita zgrade koja potiče iz 1888. godine.
Nije da nije bilo pomoći, podršku su pružali i pružaju UNESCO, Ambasada SAD-a u BiH, Francuska, Irska, Švedska… Kad je u pitanju naša država, uvijek je na djelu neko čudo; recimo, od 2015. do 2018. muzej su pomagali mali društveni faktori, kao što su opštine Tešanj, Ilijaš i Hadžići, zatim gradovi Travnik, a ponajviše Tuzla sa 70.000 KM svake godine. Država i njen glavni grad – ništa. Taj odnos, čini se, ima status quo i danas. Gradska uprava je polovinom februara ponudila Zemaljskom muzeju da učestvuje u projektu Buđenje grada 2020. korištenjem fasade za 3D maping, zajedno uz Historijski muzej i Muzej savremene umjetnosti Ars Aevi. Ponuda je odbijena, doživljena je kao uvreda za kolektiv i povreda dobrog ukusa, te je u tom tonu prožet i odgovor Upravi Grada Sarajeva koji je uputio pomalo rezignirani direktor Zemaljskog muzeja BiH, dr. sci. Mirsad Sijarić (49).

Borba s vjetrenjačama

Razgovaramo s direktorom skoro mjesec dana kasnije, u vrijeme izrade projekata sa kojima će aplicirati kod stranih organizacija radi obezbjeđenja finansijskih sredstva. “Fokusirani smo na posao, moramo obnoviti fasadu Zemaljskog muzeja, ne radi estetike, nego radi fizičke izolacije objekta, a to je prvi korak za pozadinsku zaštitu, za konzervaciju i očuvanje zbirki koje se nalaze u muzeju. Moramo ugraditi i novu stolariju, koja će unutrašnjost zaštititi od insekata, prolaska kiše i padavina, a što nam se dešava danas”, ističe Mirsad Sijarić.
 

“Sijarića ima puno u Sarajevu, neki su uspješni u književnosti, neki u muzičkoj umjetnosti, ja sam ‘zaglavio’ u muzeju, ali poučeni smo time da smo imali zajedničkog rođaka i čuvenog pisca Ćamila Sijarića”

Podsjeća nas na dragocjenost muzejskih zbirki za naučna i stručna istraživanja na polju biodiverziteta, “koje će ostati jedini podsjetnici na pojedine vrste koje već izumiru zbog klimatskih promjena”. Naučnici traže odgovore na ova pitanja, veli  direktor. “Mi imamo geološke zbirke koje sežu u prošlost do 200 miliona godina. Posjetioci muzeja mogu vidjeti izložbe fosila s područja Sarajeva, fosile riba, ajkula i drugog, koji su ovdje bili, gdje smo mi sada, prije 300 miliona godina. To je teško zamisliti, a to je vrijednost našeg muzeja.” 
U muzeju ostaje do kasno uveče, radi, istražuje, zapisuje, ponire u arhivu u kojoj su značajna imena ljudi zaslužnih za povijesno blago muzeja. Jedan od onih koji ga impresioniraju je arheolog Pavao Anđelić, kome su nedavno priredili izložbu, koji je vodio istraživanje srednjovjekovnog grada Bobovca, pronašao dio plašta prvog bosanskog kralja Tvrtka, svojim radovima definisao izgled srednjovjekovne Bosne.
“Zemaljski muzej ima bogate zbirke koje daju odgovor šta se dešavalo prije 100 ili 1000 godina”

Iscrpljujuća je za direktora i zaposlene svakodnevna borba sa vjetrenjačama. Iako se sada radi sa 50% manje zaposlenih, ipak, čelni čovjek još uvijek je tu. Muzej poznaje u dušu, to mu je prvo zaposlenje; svjedoči raznim problemima kolektiva, prihvatio je ulogu direktora motivisan željom da stanje preokrene nabolje. “Ovdje je pitanje posvećenosti poslu, instituciji koja ti omogućava posao, a sad se uključio moj inat i inat uposlenika, također, jer mi ne želimo da pokleknemo pred glupošću koja nas okružuje. Naš prioritet su nauka i struka. Mi hoćemo da pokažemo da zastupamo prave stvari i da nismo u krivu.”

Tumačenje onoga što živimo danas

Zaljubljenik je u davna vremena, u staru prošlost čovječanstva. Osobni put započeo je na sarajevskom Filozofskom fakultetu: diplomirao je istoriju 1997., zatim i magistrirao i doktorirao arheologiju 2014. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Arheologija nije romantičan posao, priča nam, stalno kopate po zemlji, blatu, izloženi ste vjetru, suncu, kiši, ali “uzbuđenje arheološkog rada najveće je u Bosni i ne može se ni sa čim uporediti”.
Pročitao je brdo istorijskih knjiga, bio je stalno u biblioteci, čitanje ga je vodilo u osamu, do ruba povučenosti. “Čitanje vas ne pušta lako, drži vas malo odvojenim od stvarnosti, ali ni historija ni arheologija nisu izdvojene potpuno iz stvarnosti, one su tu da tumačimo ono što živimo danas, što bismo mogli očekivati u budućnosti. Sve je to ljudski ego. Čovjek hoće da se realizuje, da se dokaže, neko krene u ovom pravcu, neko u onom”, govori  Sijarić, koji je odlučio naučne radove posvetiti raritetnoj temi – srednjovjekovnom oružju i vojnoj opremi. 
“Ja sam sebi uvijek tražio mjesto tamo gdje nije bila gužva da bih bio originalniji, noviji. Naravno, svako želi  dati svoj doprinos. Magistarski rad posvetio sam mačevima, a temu proširio na vojnu opremu u doktoratu na koji sam potrošio sigurno deset godina, a krajnji rezultat je moja knjiga naslova Hladno oružje u arheologiji razvijenog i kasnog srednjeg vijeka.”

“Kao arheolog, učestvovao sam u nekim iskopavanjima: prvih dana ste uzbuđeni, no ubrzo shvatite da radite težak posao”

Domaći izdavači i pasionirani čitatelji prate njegove zbirke poezije i proze, bio je mlad kad je počeo pisati pjesme, njegova poezija prevođena je čak u inostranstvu. Već dugo ništa nije objavio, to ne znači da je odustao, voli istaći da je pisanje njegov izazov. “Imam male mazohističke porive i volim mučiti sebe. Teško pišem, s mukom, uvijek sam nezadovoljan, ali volim rezultat. Donekle uživam u tom procesu mučenja, i ko je čitao nešto od onoga što sam radio, mislim da to vidi.” Sklonost ka pisanju kod njega je genetska, povukao je na vrsnog pisca Ćamila Sijarića, zapamćenog među sarajevskim kolegama po svojevrsnoj poetičnosti žive riječi.

Pojam sreće

“Sijarića ima puno u Sarajevu, neki su uspješni u književnosti, neki u muzičkoj umjetnosti, ja sam ‘zaglavio’ u muzeju, ali poučeni smo time da smo imali zajedničkog rođaka i čuvenog pisca Ćamila Sijarića. Detaljno sam iščitao sve što je napisao, na neki način je uticao na mene, mada po stilu nismo ni približno slični, jer on je pripovjedač bez premca. Viđao sam ga kao mali, jedva da ga se sjećam, moj otac bio mu je amidžić”, sjeća se Mirsad. Njegov otac Ramiz Sijarić, rodom iz Godijeva kod Bijelog Polja, diplomirao je pravo u Sarajevu, gdje se oženio i gdje su rođeni Mirsad i njegova starija sestra.
Način života nametnuo mu je posao, privatno je sve što je moguće podredio sebi, svom karakteru, temperamentu. Povučen u sebe, pomalo melanholik, priznaje da mu se ne dopada što je jako eksponiran u javnosti, što je oko njega stvorena medijska gužva koja ga zamara ponekad. Njegov izabrani azil je kućica izvan grada. “Svaki slobodan trenutak iskoristim za bijeg od samog sebe. Ako nisam u bašti s motikom, onda sam na biciklu – poslije polusatne vožnje uzbrdicom počnete zaboravljati na stvarnost. Volim da idem prema moru. Čovjeku treba adrenalina da bi pobjegao od stvarnosti, od posla koji je depresivan jer se stalno borite protiv istih stvari.”
 

“Ne želimo da pokleknemo pred glupošću koja nas okružuje. Naš prioritet su nauka i struka. Mi hoćemo da pokažemo da zastupamo prave stvari i da nismo u krivu”

Na kraju, pitamo ga kad je sebi rekao “sretan sam”. “Kad sam bio u grupi ljudi koja se definisala kao Armija BiH, koja se zaglavila na nekoj planini, oslonjen na ljude s kojima nemate ništa zajedničko, a ustvari ste jedno. Nekoliko puta osjetio sam se sretnim zbog reakcija koje je izazvao moj rad u muzeju i privatno. Bio sam sretan kad sam uspio iz nekog smeća izvući neki stari predmet i vratiti ga u funkciju. Ništa se ne može uporediti s tim kad uberete nešto iz svoje bašte, skuhate i pojedete. Meni su ovo sve iste stvari, ne vidim veliku razliku između luka, paradajza ili jabuke koja je rodila i između toga kad ste potpisnik nekog doktorata ili romana. Zadovoljstvo je u radu, trudu, u pokušaju kojeg oplemenjuje iskustvo generacija koje su iste te stvari radile prije vas.”

Pročitaj još
Related

Kako smo proslavili Gracijin rođendan u Tuzli

Jeste, rođendan Gracije je bio u aprilu, ali su...

AVALON PRODUKCIJA PREDSTAVLJA KONCERT AMIRE MEDUNJANIN U SKENDERIJI

Svjetski priznata umjetnica Amira Medunjanin 22. jula će održati...