Napisala Živana Jovančić
Snimila Senka Čatić/Spektroom
Glumica Kamernog teatra 55 Tatjana Šojić osnivačica je fondacije koja nosi ime njenog kolege i supruga Žana Marolta, koji je preminuo prije deset godina. Fondacija “Žan Marolt”, čiji će proces osnivanja uskoro biti okončan, nezavisna je ustanova koja promoviše umjetničke i humanističke ciljeve, rečeno je na pres-konferenciji održanoj 19. septembra u Kamernom teatru, čiji je Žan bio član. Konkretno, osnivački fond će formirati prihod od prodatih ulaznica za predstave koje će se igrati svakog 25. septembra, počevši od ove godine pa nadalje. Zašto 25. septembar? Na taj dan je 1964. godine u Sarajevu rođen Žan Marolt. Ovog puta, ansambl će zaigrati Čehovljevu predstavu Tri sestre, u režiji Pjera Žalice, u kojoj igra i Tatjana Šojić, a prikupljena sredstva izdvajaju se isključivo za stipendiranje jednog studenta glume na Akademiji scenskih umjetnosti, i to od druge godine studija.
Svaki detalj koji se pominje uz fondaciju ima simboliku i značaj, kaže nam bez patetike Tatjana Šojić, obradovana nesumnjivom podrškom pozorišta u kome djeluje godinama. “Postojala je ideja za osnivanje fondacije, pozdravljena je među članovima kolektiva, ali i od strane direktora Emira Hadžihafizbegovića, i to je za mene značajno. Važno mi je i da pomognemo nadarenog studenta da završi studij. Stipendija nije neko bogatstvo, ali je u svakom slučaju moralna podrška i korisna za nastavak studija. Bitno mi je i voljela bih da stipendija ima kontinuitet, da traje.”
Čovjek kao Žan
Za Sarajevo je vezano sve čime se Žan Marolt bavio i sve što je radio u životu. Njegove mladalačke godine nagovještavale su perspektivu u sportu, ali sudbina je htjela da diplomira na Akademiji scenskih umjetnosti 1989. i od tada karijeru gradi pod svjetlima pozornice. Stasavao je na sceni renomiranog i mnogima omiljenog Kamernog teatra 55, ostvario je uloge u predstavama Ljubavnici, Kidaj od svoje žene, Doktor Šuster, Buba u uhu, Umri muški i, jednu od posljednjih, Ujka Vanja, a i na sceni Narodnog pozorišta u predstavi Prvi put s ocem na izbore. Pamtimo ga i po televizijskim hit serijama Viza za budućnost i Lud, zbunjen, normalan, kao i po filmovima Mliječni put i Dobro uštimani mrtvaci. Igrao je i u Lovu u Bosni, američkog reditelja i scenariste Richarda Shepharda te u Nema problema talijanskog reditelja Giancarla Bocchija. Televizijski film Elvis, iza kojeg stoje režiseri Jean Christian-Bourcart i Alain Duplanter, donio mu je nagradu za najbolju glavnu ulogu, dok je na festivalu u Angersu (Francuska) nagrađen 1997. za najboljeg mladog glumca Evrope. Dobitnik je Mostarske liske za ulogu u predstavi Ženski turbo folk bend.
Njegov zaista kratki životni vijek, prekinut 11. jula 2009. godine pod težinom nesavladive bolesti, neugodno je iznenadio teatarski kolektiv. Među kolegama ostaje zapamćen po još jednoj ulozi: po ljudskosti, bezazlenosti, iskrenosti. Bio je drag čovjek, dobrodušan, veoma duhovit, simpatičan, otvoren, neposredan, komunikativan. Sjećanje na kolegu i druga bljesnulo je 2016. godine kada su direktor i kolektiv Kamernog teatra 55 osnovali Nagradu “Žan Marolt” za najboljeg glumca i glumicu koja se dodjeljuje na pozorišnom festivalu osnovanom iste te godine – Dani Jurislava Korenića.
Žan i ja
Ne samo kolege, Tatjana Šojić i Žan Marolt bili su bračni partneri godinama. Oboje ličnosti s posebnom percepcijom profesije, osobne estetike, životne filozofije, emotivnosti. “Naša profesija je takva da si glumac od 0 do 24 sata, ali nismo bili opsjednuti analizom i razgovorima o sebi. Žan i ja smo pričali o svemu, bilo je nemilosrdne kritike na račun onog drugog, bili smo oboje spremni, i Žan i ja, da pohvalimo i pokudimo onog drugog”, govori Tanja, kako je uglavnom svi zovemo. “Među nama je postojalo povjerenje, svako od nas bio je individualac, svijet za sebe. Mi smo to njegovali. Svako je razvijao vlastite potencijale, nije nametao svoje mišljenje. Žan i ja smo ljudi koji žele da čuju kritiku, traže kritiku, to te gura naprijed, daje ti mogućnost da poboljšaš samog sebe u profesionalnom smislu, u načinu razmišljanja, u glumačkoj vještini. Kad kritiku dobivate od nekog u koga imate povjerenje, cijenite ga i blizak vam je, ta je kritika dragocjena, veoma konstruktivna.”
Tako ravnopravan odnos, nezavisno mišljenje i osobni stav moguće je postići u komunikaciji sa čovjekom kao što je bio Žan, ličnost koja ne pati od sujete, ambicija, samovažnosti. “Žan je dotakao živote mnogih ljudi na plemenit način. Bio je velika i dobra duša, fleksibilnog uma, lijepe duhovnosti, golem čovjek u svakom smislu.”
“Kad se gube najbliži i najdraži, to je kao da vas prosvira topovsko đule u prsima, tu ostane rupa u kojoj s vremenom naraste neki organ koji luči tugu. Vrijeme učini da živite s tim…”
Čitajući Tanjinu i Žanovu biografiju, zapazili smo nevjerovatnu slučajnost koja se javlja još u rano doba kad nisu ni znali jedno za drugo: svako od njih započeo je studij na nekom od fakulteta, a onda se naglo prestrojio na kolosijek koji tutnji ka Akademiji scenskih umjetnosti. Ovo podsjećanje izmamilo je osmijeh na licu naše poznate i priznate glumice. “U toj mladosti koja znači obilatu nezrelost, ubijedila sam sebe da me na akademiju neće primiti, pa sam upisala Veterinarski fakultet, jer volim životinje. Uredno sam davala ispite, ali nešto tinja u tebi, znaš da možeš pobjeći, pa sam poslije dvije godine pokušala da upišem akademiju. Smatrala sam da ako ne uspijem, neću više misliti o tome, ali uspjela sam, primljena sam. Tako je i Žan zabasao u elektrotehniku, povuklo ga je društvo, kao što je moja najbolja prijateljica uticala na mene da upišem veterinu. Imao je Žan i index, davao je ispite, ali akademija je bila njegova strast i velika želja da je upiše.”
Došlo je vrijeme kad su bili kolege i zajedno igrali u pozorišnim predstavama i pred kamerom TV serija. Igrali su rasterećeno, bez takmičarskog naboja u stilu ko će biti bolji. “Moj Žan se u mladosti bavio sportom, i moji bivši studenti zapamtili su savjet koji im je dao u sportskom duhu: ‘Svako u sportu ima svoju stazu, svako grabi na svoj način, po zadatim pravilima, onoliko koliko je uložio sebe, zavisno od toga koliko njegovo cijelo biće može da podnese i izdrži’. Kad se radi o nama, Žan bi govorio: ‘Nije bilo gužve u korneru, svako je imao svoju loptu’. S lakoćom smo zajedno radili, uvijek u odličnoj atmosferi, s puno radosti u igri, s radošću smo jedno drugom ‘nabacivali loptu’. Kad bi naišao posao u kome smo oboje bili u podjeli, bilo nam je drago.”
Jedna od tih zajedničkih predstava bila je Umri muški, kultna komedija Kamernog teatra 55, koja živi od 1990. godine, jedna od fenomena u regiji po dužini igranja, ali jedina takva u BiH. Kako se desilo da Žan svojevremeno zaigra u kultnoj predstavi? “U nekoliko navrata je Senad Bašić bio zauzet drugim obavezama, pa smo zamolili Žana da nam učini uslugu kako predstava ne bi izgubila kontinuitet. Žan je uživao s nama na sceni, a i mi s njim”, veli Tanja, koja igra uz Senada Bašića i Admira Glamočaka. Imponuje joj činjenica da Umri muški igra pred punom salom, da su karte unaprijed rasprodate, da joj godi što zapaža da se u publici smjenjuju generacije gledalaca, da je ljubav između glumaca i publike uzajamna.
U čemu je, zaista, tajna ovako dugog života predstave, pitamo je. “Nema je”, odgovara Tanja. “Ovo je vedra, duhovita, nepretenciozna predstava, koju mi upravo tako igramo. Uvijek iznova puni i znatiželje i poštovanja pri susretu s publikom, puni zahvalnosti i povjerenja u partnere na sceni, a više od svega zaljubljeni u radost igre. Eto tajne.”
Kad odlaze najdraži
Ljudski život sija svakom u drugačijim bojama i nijansama, ali u jednom je identičan za sve, bez razlike: dolazak na svijet i kraj, neizbježan odlazak s ovog svijeta. Kad gubimo najbliže i najdraže, to je najjača bol, najteža, nezaboravna. Takvu bol Tanja je doživjela kad je izgubila majku i oca, i druge ljude, ali gubitak Žana bio je najstrašniji. Nikada o tome nije javno govorila, nije to bila odluka ni neki principijelni razlog; jednostavno, nije imala snage.
“O tome sam govorila jedino u sebi. Ide život, jedina konstanta je prolaznost života. Kad se gube najbliži i najdraži, to je kao da vas prosvira topovsko đule u prsima, tu ostane rupa u kojoj s vremenom naraste neki organ koji luči tugu. Vrijeme učini da živite s tim. Volim da vjerujem da je On na nekom lijepom mjestu i da mu je dobro.”
Vrijeme prolazi, bol koju smo doživjeli nosimo sa sobom, ona nas mijenja ljudski, iznutra, tiho. Taj gubitak mijenjao je i Tanju, od početnog perioda kad se osjećala kao da je, kako kaže, katapultirana u nešto nepoznato. Kasnije se borila sa sobom pred ljudima, tvrdila je da je dobro, izbjegavala razgovore na tu temu. Povukla se u sebe, u neku svoju školjkicu. “Uložila sam trud da nabacim neke odbrambene mehanizme, da sebe štitim. Priroda je valjda udesila tako, jer kad bi se čovjek s punom sviješću suočio s tim strašnim gubitkom, kao što je smrt najbližeg i najdražeg, mislim da bi uginuo kao biljka. Mnogo knjiga napisano je o tome, pa sam si pomagala tako što sam čitala. Čovjek ne zna koliko može podnijeti, čovjek preživi svašta i nejasno mu je kako, ne zna to objasniti. Ali činjenica da je živ daje mu snagu da valja grabiti naprijed dostojno životu, i pristojno proživjeti svoj vijek. Nastojim da učestvujem u životu dok teče vrijeme i uspijevam jer smatram da bi naspram života nešto drugačije bilo nepristojno.”
Gracija 377, 20.9.2019.
