FAHRUDIN KUČUK I LEJLA ZVIZDIĆ, AKTER I AUTORICA FILMA “LAKONOGA”: Kad ostanete željni svog djeteta…

Dokumentarac Lakonoga, premijerno prikazan na Festivalu AJB DOC, emotivna je priča o prvom ubijenom djetetu, djevojčici Aidi, u opkoljenom Sarajevu. U dirljivom razgovoru, njen otac Fahrudin Kučuk i autorica filma Lejla Zvizdić prisjećaju se snimanja te otkrivaju kako su se, svako na svoj način, nosili sa silinom emocija

Nedavno objavljeno

Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom

Videosnimak na VHS-u na kojem je malena Aida, Fahrudin je vidio tek pred samo snimanje filma

Svi, ili bar većina nas, zna za priču o prvom ubijenom djetetu u Sarajevu pod opsadom: petogodišnjoj Aidi Kučuk, kćerki pisca Fahrudina Kučuka (61). Aidu je rodila Nermina, Fahrudinova voljena supruga, a onda se nakon tri mjeseca porodične idile sve okrenulo: Nermini je konstatovana urođena srčana mana, a trudnoćom se stanje pogoršalo. “Ležala je na Trećoj internoj i ja sam imao običaj da joj zviznem ispod prozora, a Nermina bi se pojavila odmah… Taj dan kad sam došao, zviždao sam, ali uzalud…”, prisjeća se Fahrudin. Nakon čekanja u ljekarskoj sobi koje mu je izgledalo beskonačno, tih pola sata ili sat, na vratima se ukazao doktor. Uslijedilo je ono što niko nikad ne želi: “Primite moje saučešće, Nermina je upravo umrla.”
Svijet je stao. Aidi je bilo pet mjeseci kad je ostala bez mame, a Fahrudinu se život pretvorio u niz istih dana u kojima, kako kaže, nije raspoznavao ni svjetlo ni tamu. Nerminini roditelji su ga zamolili da preuzmu brigu o Aidi, a on nije želio da im uskrati bar to – način da se lakše nose sa smrću svoje kćerke. “Samim tim sam ubio sebe, jer ponovno sam bio sam… U tom periodu sam postao nešto što ne bih poželio nikad nikome da postane. Izgubio sam kompas, skrivao sam se, počeo sam čak i piti, misleći kako je to neka vrsta odbrane.”

Vijest sa radija

“Bile bi joj 33 godine, vjerovatno bi bila majka, možda bih ja bio djed…”

I dalje je puno vremena provodio s Aidom, odlazili su u prirodu, u cirkus kad je malo odrasla… “Ljudi su me sretali, a znam kakvim su me očima gledali. Ja sam za njih bio jadnik.” Dani su prolazili, godine se nizale, a onda je stigao rat. Brutalan. Bio je 2. maj 1992., tog dana kad je odbranjen grad, granate su padale sa svih strana. Aida je s tetkom Admirom bila u stanu na Grbavici… Taj je dan, koji joj je zauvijek urezan u sjećanje, ispričala u dokumentranom filmu Lakonoga. “Muž je legao sa sinom, a ja sa Aidom na drugi ležaj. Počelo je granatiranje, jedna granata je pala ispred zgrade… Zgrabila sam Aidu u naručje i osjetila toplu tečnost po sebi, mislila sam da se od straha upiškila.” Aidina glava je klonulo ležala na tetkinom ramenu… Uspjeli su izaći iz stana i preći kod komšinice. Tad su vidjeli kako su obje oblivene krvlju… 
Fahrudin je bio na liniji tog drugog maja, došla je smjena, pa je imao priliku malo odmoriti; u deset navečer opet nazad, na liniju. Na radiju su išle vijesti… “U jednom momentu se prekidaju vijesti, ide apel da se puste kola Hitne pomoći u Lenjinovu ulicu, broj 68, gdje je teško povrijeđen dječak od pet godina. Ja to čujem, i govorim sebi, pa ja znam sve tamo, nema dječaka, ali kako se sve ovo zakuhalo, možda je neko došao… Ali kroz glavu, kao iskrica, misao: bogami je to moja Aida.”
Bila je Aida.
Više od dvije decenije kasnije ova je priča u TV novinarki Lejli Zvizdić pobudila želju da je dokumentuje. Vođena samo emocijama, našla se sa Fahrudinom Kučukom, kazavši mu upravo to – da u priču o snimanju filma ulazi samo srcem. “Nekoliko naših medija je napisalo priču početkom maja prošle godine i sama sam se sebi čudila kako ne znam te detalje, a posebno zato što znam Fahrudina, jer sarađujemo godinama. I shvatila sam da ta priča ne smije ostati nezabilježena jer je bitna svima nama koji smo preživjeli rat u opkoljenom Sarajevu. Od spoznaje da je taj 2. maj važan datum u historiji grada i države, nekako mi je mnogo važnija spoznaja da smo tog dana izgubili Aidu Kučuk… I Aida nije brojka, a nekako smo se sveli na brojke. Bilo mi je važno da prikažemo to dijete: kakvo je bilo, šta je voljelo, kako je izgledalo, da dobije ljudski lik.”

Bolno putovanje

“Imam osjećaj da je Fahrudina cijeli ovaj proces i psihički i fizički prilično transformisao”

Razgovor ovdje prestaje, Lejlu su savladale emocije jer se prisjeća trenutaka kad je gledala djevojčicu na VHS kaseti, punu života i dječije radosti. Kad je krenula u snimanje dokumentarca, nije znala da je Aida kao beba ostala bez majke, to ju je dodatno potreslo, ali i ojačalo u želji da ispriča emotivnu priču o ocu, o Fahrudinu Kučuku, koji je svoj spisateljski talenat usmjerio na dječiju književnost. Bila je to njegova svjesna odluka da nakon tragedije koju je preživio pokuša, i uspije, u živote druge djece unijeti magiju pisane riječi i radost. Svoju bol je pretočio u jedan potpuno drugi kontekst i odlučio da drugoj djeci svojim pripovijetkama i bajkama uljepšava djetinjstvo.
Lejla je brižljivo izbjegla da njezin dokumentarac pobuđuje sažaljenje, te nije upala u zamku da poruka filma probudi ratne duhove. “Kroz priču jednog čovjeka, a koliko je takvih roditelja u Sarajevu, u državi, širom planete, htjela sam pokazati kako se život nastavlja te kako je Fahrudin pronašao svoj smisao u životu. Željela sam napraviti dostojanstven film koji će na krilima boli i tragedije odaslati isključivo poruke ljubavi, nade i snage.” 
Znala je, kad je Fahrudin pristao, da će to za njega biti vrlo bolno putovanje, a ona je morala postavljati teška pitanja. “Dosad je tu ličnu tragediju vrlo škrto dijelio sa javnošću. Štitio se nekakvom distancom, ne idući nikad do kraja u otkrivanju emocija… Radni naslov filma je bio Aida, ali neke od početnih scena u filmu su iz predstave Lakonoga u čarobnoj šumi, predstave koja je urađena po Fahrudinovom tekstu, i onda kad smo gledali malenu, punu života, kako na VHS snimci pleše na taktove pjesme koju pjeva Tajči, shvatili smo da je ona Lakonoga. Bio je to jedan od posljednjih snimaka na kojem je zabilježena Aida.”
Cijeli proces nastajanja Lakonoge je trajao skoro godinu i po, a Fahrudin je tokom prvog razgovora s autoricom i sam spoznao da je došlo vrijeme da ispriča priču o Aidi. Da će to zaista imati smisla. “Moja priča je možda nedovoljna, ljudi su danas spremni da licitiraju, da pojeftine nečiju bol, a to nisam želio. Kad mi je Lejla rekla šta želi, shvatio sam kako je to jedna vrsta misije: da ljudima kao što sam ja pošaljemo poruku, da postoji svjetlo, da život može zaista biti lijep. Svaki život je dat da ga živite, da ga proživite lijepo, da lijepe stvari dijelite s drugima. Ja ne vidim drugog načina da na to gledam.”

 

“Puno sam puta poželio da je sanjam, a nisam je nikad sanjao. Možda ću poželjeti da opet pogledam film i da mi se onda Aida pojavi u snovima. To je ono kad ostanete željni svog djeteta…”

Godinama poslije tragedije svoje stanje je opisivao kao rovito – ako bi vidio neko dijete da plače i sam bi se rasplakao, suze bi mu izazivao i tužan film… I sve je to Lejla znala i poštovala. “Ovo je meni bilo dragocjeno iskustvo. Proces stvaranja filma bio je jedan od najtežih zadataka u karijeri. Prije ovog iskustva sam radila film o traganju za nestalima, o DNK analizi, bila u masovnoj grobnici, prisustvovala identifikacijama, ostajala u hladnjači sa posmrtnim ostacima hiljada duša… A ovo je bila jedna vrlo lična priča i ja sam se s njom saživjela svim srcem.”
Kroz Fahrudinovu priču zamišljala je Aidu danas kao ženu, svega devet godina mlađu od nje, kakva bi bila, šta bi postala, koje snove ostvarila… “Ja sam mogla biti to dijete, a onda bih, opet, jer sam se ostvarila i kao roditelj, pomislila a šta da je to bilo moje dijete… i uhvatila bi me jeza.”
Sam intervju s Fahrudinom, koji čini veliki dio dokumentarca, rađen je šest sati i autentičan je sa svim detaljima (uključujući i njegovo prvo gledanje videosnimka na kojem je Aida). “Znao sam da će biti teško vratiti se u period u kojem se sve to desilo. Trudio sam se biti pribran, a teško je to, kad dobijate pitanje na koje morate dati odgovor, ali ne taksativan, već s emocijama, i dođete u situaciju da vam u glavi idu slike kao na filmu… Taj intervju smo prekidali i zbog Lejle, koja se nije mogla oteti suzama, kao što sam i ja u par navrata zaplakao…”
Fahrudin je nastojao da svoju ispovijest iznese dostojanstveno, bez sakrivanja detalja koji bi ga inače sasijekli u korijenu, ponovno potresli… “Te slike su uvijek sa mnom, i kad spavam i kad se budim… I samo me je vodila misao da ne uđemo u patetiku i da to bude pomen na svu djecu.”

Od sreće do boli

Lejla je svjedočila i jednoj posebnoj transformaciji svog sugovornika. Gledala ga je kako joj priča ozareno o tome kako je postao otac, sretan i uzbuđen, sav unesen u taj momenat sreće. “I onda, za nekoliko minuta, od one ozarenosti ni traga, na licu je grč, grč čovjeka koji ti prepričava na koji je način njegovo dijete ubijeno… Imam osjećaj da je njega cijeli ovaj proces i psihički i fizički prilično transformisao.”
Momenat koji Lejla nije željela ostaviti u filmu je kad Fahrudin prepričava kako je ukopao svoje dijete. “Tu granicu nisam htjela preći, granicu, rekla bih, pošteđivanja…”
U glavi Fahrudin danas slaže kockice nakon premijere; trebat će mu vrijeme da se vrati normalnom funkcionisanju, a možda će opet poželjeti da pogleda Lakonogu. “Puno sam puta poželio da sanjam Aidu, a nisam je nikad sanjao. Možda ću poželjeti da opet pogledam film i da mi se onda Aida pojavi u snovima. To je ono kad ostanete željni svog djeteta…”
U Fahrudinu nema mržnje, on ne mrzi ni onoga ko je ispalio granatu čiji je geler usmrtio njegovu kćerkicu. Okrenut je pozitivnim stvarima, da unosi radost u dječije živote. Ali zato i danas Fahrudin zamišlja kakva bi Aida bila, čime bi se bavila. “Bile bi joj 33 godine, vjerovatno bi bila majka, možda bih ja bio djed… To je ono što je najgore kad vaše dijete bude ubijeno. Nemate priliku da rastete zajedno s njim. Oduzet mi je dio ljubavi koji sam trebao da dam. Stalno je prisutno to stanje zapitanosti o svemu onome što bi Aida bila. A to je kad ostanete željni i s pitanjima. Ko ima pravo da vam uzima najmilije? Da ovaj svijet boji u crno? Ne ponovilo se nikad nikome. Želja mi je samo da generacije koje dolaze žive u miru i da pokažu sve što mogu i hoće, a ima mnogo, mnogo sjajne talentovane djece.”
I na kraju, Lejla nam apostrofira jednu važnu stvar, a to je da se u Lakonogoj niti jednom ne spominje gubitak. Jer o tome nije riječ. “Fahrudin to sam kaže u filmu: ‘To nije gubitak, naša djeca nisu izgubljena, jer kad nešto izgubite, postoji mogućnost da ćete to jednom naći. Naša djeca nisu izgubljena. Ona su ubijena’.”
Gracija 378, 4.10.2019

Pročitaj još
Related

Kako smo proslavili Gracijin rođendan u Tuzli

Jeste, rođendan Gracije je bio u aprilu, ali su...

AVALON PRODUKCIJA PREDSTAVLJA KONCERT AMIRE MEDUNJANIN U SKENDERIJI

Svjetski priznata umjetnica Amira Medunjanin 22. jula će održati...