Napisala Živana Jovančić
Snimci Nikola Blagojević i privatni album
Dugo već poznajemo i poetskog Darka Cvijetića i pripovijedača kratkih priča, i ko god ga je čitao, sa njim je ponirao u našu ratnu i poratnu prošlost, osjećao strah, jezu, glad, tražio nestale, tražio kosti, grobnice, groblja, liječio postratne traume, potresajući se emotivno do suza, do bola. U njegovom romanu naslova Schindlerov lift, iznova ga opsjeda i provocira ista tematika: mi, naše ratne i poratne godine. Veliki simbolički naboj čuvenog Spielbergovog filma Schindlerova lista, koji je i sam snažno doživio, ističe pisac, dobio je mjesto u strukturi njegovog prvijenca.
U centru romana je tragedija djevojčice Stojanke K. koja je u liftu izgubila život, i oko tog zla tka se čitav koloplet veoma jezivih sudbina stanara jedne zgrade. “Zgrada bi imala biti metaforom bivše države, a lift poput Minotaura u labirintu čeka svog Tezeja. Stanari su višenacionalni građani jedne sretne zemlje, jednog sretnog doba.
Potom, stiže uragan zla i tihi građani postaju pijuni nošeni uraganom. Jedni druge odjednom više ne doživljavaju kao dugogodišnje prijatelje, nego kao stoljetne neprijatelje. Schindlerov lift je priča o tome, rasuta u male slike koje se u slagalici dohvaćaju cjeline našeg ratnog i poratnog užasa”, govori Darko Cvijetić, koji je za svoj roman prvijenac ovjenčan nagradom “Kočićevo pero” za jesen, koju dodjeljuje Zadužbina “Petar Kočić Banjaluka – Beograd”.
Kad je doznao za ovu vijest, u sebi je pomislio: “Znači, ipak! Eto, ta mi je misao proletjela kroz glavu, s obzirom da je Schindlerov lift bio ove godine u užem izboru i za druge nagrade”, otkriva nam Cvijetić u razgovoru. “Dakako, ne piše se za nagrade, no one donose težinu onome što ste napisali, i, u posve kapitalističkom duhu, osiguravaju vam veću prohodnost do čitateljskih očiju.”
Biti svoj
Pjesme i priče prevedene su mu na desetak stranih jezika, a sa još sedam evropskih pjesnika, izabran u finale za dodjelu nagrade na poljskom pjesničkom festivalu “Evropski pjesnik slobode”. Ponosan je, veli, što je predsjednica tog međunarodnog žirija poljska spisateljica, nobelovka Olga Tokarczuk.
Za one koji ne poznaju teme Cvijetićevog književnog opusa, početni uvid i dojam pruža im potresna kratka priča Hrvatskosrpski faun. Riječ je o pismu kojeg sin piše majci, priznaje da je “izabrao posao koji nije voljela”, ipak, “lopata me oslobodila puške”, “nisam ubijao, ali su mi ruke bile pune mrtvih”, “jedino tatu nisam mogao zakopati”, “doživio sam nervni slom u grobnici neke djevojke koja se ubila za bratom kad su me djevojčine kosti zasule onesviještenog od užasa”… Takve istinske slike prožimaju Cvijetićevo stvaralaštvo i u poeziji i prozi. Reakcije čitalaca zanimaju ga podjednako, i oni kojima se dopada šta piše, kao i oni koji imaju suprotno mišljenje.
“Borba za pravo na vlastito mišljenje, za slobodan, nezavisan stav, biti svoj, samostalan i autentičan čovjek iskustvena je samospoznaja koju plaćamo u životu. Cijena je da ste sami. Da vas ne svojata nijedno kolektivno Mi. Ta mi je cijena prihvatljiva”
“To su, nažalost, fakti, a ne plodovi moje mašte”, komentariše. “Borba za pravo na vlastito mišljenje, za slobodan, nezavisan stav, biti svoj, samostalan i autentičan čovjek iskustvena je samospoznaja koju plaćamo u životu. Cijena je da ste sami. Da vas ne svojata nijedno kolektivno Mi. Ta mi je cijena prihvatljiva.”
Njegova vizura i pogled na naše sadašnje mirno doba, pogađa ga i kao čovjeka i književnika, gotovo da je u istoj mjeri razočaran, nezadovoljan. “Mi se nismo uspjeli podići iz ratnog ludila i postati normalna ljudska zajednica”, žali i prigovara što sadašnje društveno stanje traje predugo. “Bio sam dječak kada je Jugoslavija u krvi nestajala, sada sam sijedi pedesetogodišnjak, a krv se još suši svuda oko mene, nikoga da je ukloni, da zašije rane i da tkivo počne napokon zarastati.”
Gnijezdo tri ptice
Kad govori o romanu, raduje ga što je promovisan u mnogim gradovima regije, kao i to da u decembru izlazi u izdanju beogradske Književne radionice Rašić, a potom slijedi nekoliko promocija u Srbiji. I sam je strastveni čitač, a kako ga godine osvajaju, veli malo u zbilji a malo u šali, okreće se memoarskoj literaturi i dnevnicima. Poezija je konstanta, njegova strast, čita je najviše, a izdvaja pjesnike kao što su Babelj, Agamben, Nedžad Maksumić.
Otkriva nam osobne rituale: šetnja je na prvom mjestu, u mislima slaže rečeničke konstrukcije i sintakse. Rano odlazi na spavanje, i jutro uvijek posveti pisanju.
Supruga Ljiljana, diplomirana profesorica filozofije, zaposlena u gradskoj biblioteci, prva čita njegov rukopis, i nekoliko veoma bliskih prijatelja. “Njen uvid je besprijekoran i samurajski precizan. Ona je nebo nad nama. Porodica Cvijetić je gnijezdo tri ptice”, veli i zanosno nastavlja: “Najmlađa i najljepša je Danja, naša kći. Upravo je diplomirala grafički dizajn u Banjoj Luci. Ako nečemu učimo jedno drugo, to je osjećanje slobode i privrženosti dobru. Naš jedini savjet kćeri bio je da bude dobar čovjek. Naša Danja će vjerovatno nastaviti svoj put u Ljubljani. Ona ljubi jednog Danila i oni već polako svijaju svoje gnijezdo. Mi smo mala i obična obitelj, oslonac jedno drugom i ravnopravni čuvari gnijezda.”
Pod svjetlima pozornice upoznali smo i teatarskog Cvijetića prije nekoliko godina, u Kamernom teatru 55, sa predstavom Feničanke, za koju potpisuje koncept i režiju. U Pozorištu Prijedor je i glumac i dramaturg, također. Ponosan je na ulogu Borisa Davidoviča Novskog u predstavi Grobnica za Borisa Davidoviča, koju je režirao Gradimir Gojer u tamošnjem pozorištu 2009. godine. “Gluma je neobično iskustvo, počinje voljnim napuštanjem svoga ja i potragom za sjenkama lika kojeg tumačite.” Teatar je zavolio u dječačkim danima, tu ljubav usadila mu je baka, koja ga je čuvala dok je bio mali. “Njezine priče i njezin san o sebi glumici bili su generator moje obraćenosti teatru. U pozorištu sam sve radio, učio sam od svakoga ko je dolazio u kazalište. Nema glumca ili reditelja od kojeg nisam učio.” Danas, kad priprema novu ulogu, šetnju koristi kao koncentracijske vježbe, korača i poluglasno ponavlja tekst.
Njegov književni angažman u fazi je kulminacije: dovršava novi roman, priprema izabrane pjesme, a uskoro mu izlazi i knjiga priča Naš panj, naša satara. Sa najvećim uzbuđenjem ipak iščekuje da Schindlerov lift uđe u sarajevski Kamerni teatar 55, gdje scensku postavku romana režira Kokan Mladenović. Ugovor o saradnji potpisuje u decembru, za vrijeme festivala “Dani Jurislava Korenića”.
Gracija 381, 15.11.2019.
