Pet teških komada

Kako prepoznati muškarce koji se, kada se ožene, kaju samo zato što na bračno putovanje nisu otišli s rajom

Nedavno objavljeno

Klikom na sliku možete preuzeti kompletan broj

Piše: Emir Imamović

“E, dobro je da smo svi tu, hoću da nešto…”, tako su, manje-više, počinjali svi njihovi “ozbiljni” razgovori. To “ozbiljni” ne treba baš bukvalno shvatiti, ma koliko su teme naizgled teške, a problemi takvi da bi se i mnogo zreliji i mudriji upustili u njihovo rješavanje. Oni, međutim, nisu ni zreli ni ozbiljni, jer zrelim i ozbiljnim muškarcima se obično ne dešava ništa od onoga što je mučilo, muči, a kako se radi o ljudima od kontinuiteta, i mučit će, vitezove kafanskih stolova i ovalnih tanjira od rosfraja.

Da bi neko od njih izgovorio najavu (“dobro je da smo svi tu”) prelaska iz uobičajenih razgovora u rasprave s graničnih područja zdravog razuma, moralo ih je biti pet. Uglavnom, po dvojica sa svake strane stola i jedan u pročelju. Stoga i nije loše da ih upoznamo kao brojeve. Uostalom, brojanje je jedan od tipično muških načina samoprovjere –  uz dozvoljena odstupanja.

Prvo se mjere centimetri i to u oba stanja, s tim što se posebno vodi računa o erekciji: linijar se prinosi pažljivo, s religijskom posvećenošću, mjerenje vrši osjećajno, dok su procjene već slobodnije. U prvom čitanju svih 15 centimetara i 2 milimetra biva zaokruženo na 16, da bi u konačnom računu bili pretvoreni u cijelih 20 (“Vidim 15, čitam 16, a pamtim onoliko koliko mislim da zaslužujem”).

Kasnije, puno kasnije nego je bilo koji muškarac koji imalo drži do sebe spreman priznati, nakon konačnog gubitka nevinosti i odbolovane prve ljubavi – za vijeke vjekova upamćene po zlu i pohranjene u najskrivenije memorijske fajlove (“Zbog onoga sam se ja osjećao ko jado jadni”, oglasi se s vremena na vrijeme unutarnji glas samokritike zasjenjene neutemeljenim samopouzdanjem) – slijedi brojanje orgazama sa i bez pauze. “Četiri puta za noć”, pa onda “dva puta bez vađenja i jednom za 15 minuta”, zatim samo “dva puta bez vađenja”, ili “dva puta” (pauza se ne izgovara i samim tim podrazumijeva), sve dok se ne dođe u godine kada iskustvo tješi kako kvantitet ne mora uvijek rađati kvalitet.

Tu negdje počinje i brižljivo brojanje žena – njihovo pretvaranje u brojke uspjeha neophodne za hvaljenje i, što je još bitnije, izazivanje zavisti.

                                               ******

Dakle, oni bi se, jednostavno, mogli zvati i Prvi, Drugi, Treći, Četvrti i Peti. Zajedno imaju oko 200 godina, pojedinačno su u zlatnom dobu (srebreno je, inače, ono kada muškarca pustite u svlačionicu ženskog odbojkaškog kluba a on se rasplače nad vlastitom nemoći, a bronzano je isto što i kameno: izbor riječi zavisi od odnosa materijala za nadgrobnu ploču). Malo preciznosti ipak ne škodi: Prvi – Damir, otac dvoje djece, najstariji i muž sa najdužim stažom; Drugi – Enes, suprug početnik; Treći – Goran, vlasnik dva braka i jednog razvoda između, sretni tata oba puta; Četvrti – Ivica, samac; i Peti – Dino, zakleti samac.

Najmlađi među njima tek je upisao trojku, najstariji već četiri i nešto. Na prvi pogled još su i relativno reprezentativni primjerci roda svog. Tek nešto stomaka kvari dojam neupućenim, onima što ne znaju da je nikakav “majstor kojem alat kisne”. Zdravstveni bilteni su im lažno zadovoljavajući: kada bi skupili hrabrosti i jednom otišli na sistematski pregled, dvojica bi zaradila riječi utjehe (“Ipak, sreća da niste prekasno došli, možda nešto i možemo…”), dvojica mračnu prognozu (“Vama ove godine neće trebati ljetna garderoba”), a posljednji samo jedno pitanje (“Ateistička ili vjerska?”). Zato im je, valjda, jedna od omiljenih kolektivnih rečenica: “Ja se dobro osjećam, a šta mi je, pokazat će obdukcija.”

Zaslužujete da znate kako vašoj projekciji savršenog ne smetaju demotivirajući mirisi iz usta koja su nekada znala divno ljubiti. Ima tu još štošta

Ipak, velika je to petorka, svaki kao da je sklapan od knjiških likova Nicka Hornbyja. Da im nije lijeno, ispunjavali bi upitnike iz muških magazina da vide koliko su “cool”; kada ih uhvati faza dobrote i življenja s mjerom, obično izazovu uhu najdražu rečenicu (“Što malo ne izađeš?!”); u svakom trenutku znaju izgovoriti, napisati i spelovati pet ženskih imena čije im nositeljice na san izlaze, a veći dio dana, kada ne razmišljaju o fudbalu, ne gledaju utakmice, ne biraju parove za klađenje i ne bulje u teletekst, riječ je o totalnim moronima.

No, kada su sve utakmice odigrane, kada nisu zajedno i kada ne liječe posljedice produbljivanja prijateljstva (“Dan stvarno zna biti dug kad si mamuran a ne daju ti leći”), prva trojica su sasvim obični, ili barem relativno obični porodični ljudi, uvijek spremni obećati kako će sutra postaviti police, predavači poučnih lekcija za odrastanje, konzervativni, puni poštovanja. Vječne pubertetlije u papučama kao španskim čizmama, iz kojih, čim okovi popuste, bježe kao s višedecenijske robije. Makar je u njihovom slučaju riječ tek o više desetina (tri najviše) sati provedenih u stvarnosti.

******

Serija tekstova koja je pred vama spomenik je životima proživljenim tako da iz njih vrijedi učiti. I to kako ne umrijeti od dosade svakodnevnice, možda čak i kako sačuvati brak (“Osnovnu ćeliju društva i tamnicu duše”), i, što nije vrijedno propuštanja, kako prepoznati muškarce koji se ili ne žene jer vjeruju kako je ljubav izmislila sirotinja samo da bi lakše došla do – znate na šta se misli, ili se, na kraju krajeva, kada se ožene, kaju samo zato što na bračno putovanje nisu otišli s rajom. 

A ako je greška već počinjena, ako muškarac vašeg života neodoljivo podsjeća na Damira, Enesa ili Gorana, odnosno ako vam osjećaj neizlječive zaljubljenosti nagriza sumnja da ste umjesto kakve hronične bolesti negdje pokupili Ivicu i Dinu, onda… Jebiga, dešava se i najboljim. Barem zaslužujete da znate kako vašoj projekciji savršenog ne smetaju demotivirajući mirisi iz usta koja su nekada znala divno ljubiti. Ima tu još štošta.

Gracija br. 1, 22.4.2005.

Pročitaj još
Related

Severina među duhovima

Napisao: Emir Imamović Snimio: Faris Dobrača i AG Pik, Tref i...

Luna Mijović, najmlađa bosanska glumica: Prvo bolno filmsko iskustvo

Napisala: Una Kurtić Snimio: Emir Burlović Mnoga djeca sanjaju da će...