Žilet-žica

Lako je zamisliti sebe, ponovo, na pogrešnoj strani žileta

Nedavno objavljeno

Piše: Vedrana Božinović
Puna mi je tašna lotos maramica. Kupujem ih na semaforima. Prodaju ih nasmijani muškarci. Koji me zovu sestro. Uvijek me bude stid kada mi zahvale. Kada istresem uveče sve stvari iz tašne, shvatim da imam dovoljno lotos maramica da obrišem sve što želim. Broj raste. Paketi se gomilaju. Ne trošim ih. A mogla bih. Za brisanje. Svega. Osim savjesti. Paketi se gomilaju.
A ja nikako da obrišem savjest.

*****

Jednom treba ozbiljno sjesti i napraviti spisak svih filmova koje smo prespavali. Koje smo satima tražili po internetu, onda se ozbiljno spremili za gledanje. Legli ispod pokrivača. Namjestili se tako da oboje vidimo. Razmijenili nekoliko rečenica. I onda uspavali jedno drugo ritmom disanja. Nekad tokom noći neko će od nas ustati, polako izvući daljinski upravljač iz ruke onog drugog i ugasiti televizor na kojem svakako već dugo treperi mrak. Ponekad dok to radim, pomislim na život mrava, koje više ne prikazuju poslije odjavnih špica. Jednom treba ozbiljno sjesti i napraviti spisak filmova koje smo prespavali.
To je spisak mojih najdražih filmova.

*****

Moja mama kaže kako posteljinu ne treba prati petkom. Ako skineš posteljinu u petak, onaj kome si je skinuo i oprao do sljedećeg petka će u nju leći bolestan. Smiješno mi je to sujevjerje. Ali posteljinu petkom ne perem. Nikada. Pravim se da nije zbog sujevjerja. Pravim se da je zbog jeftine struje nedjeljom. Da čekam nedjeljno jutro da uključim otkuhavanje. Mašina za veš tada pere najduže. I najviše prošeta po pločicama. Otišao si u petak ujutro. Mi od rastanaka ne pravimo tužne filmske krajeve. Ponašamo se normalno. Normalno je da se kafa pije u pola šest ujutro. Normalno je da pored vrata stoji kofer. Normalno je da se normalno pozdravimo. Zdravo, draga. Zdravo, mili. Normalno dva puta zaključam bravu. Normalno stojim pored spuštenih zavjesa i slušam paljenje automobila. I zvuk koji odlazi. Normalno se vraćam da normalno isfoliram sebe kako ću nastaviti da spavam. Na kauču u dnevnom boravku. Sa jastukom koji ne miriše na odlaske. Koji me u polusnu neće prevariti da rukom zagrabim prazninu.
Tu ću spavati do nedjelje.

*****

Na ulicama Beča stalno čujem jezik koji razumijem. U prodavnicama u koje ulazim žene imaju pločice sa poznatim imenima. Iako nemam pločicu, i one nekako prepoznaju mene. Klimamo glavom jedna drugoj. Zavjerenički se pozdravljamo. U hotelu u kojem spavam, sobarice ujutro ispred vrata sobe kroz koja prolaze svi zvukovi pričaju o tome šta su jučer kuhale za ručak. Budi me opis musake od patlidžana. Gradovi zapadne Evrope odjekuju domaćim jezicima. Razmišljam o tome koliko smo mi, zapravo, nesretni narodi. Jer smo presretni što možemo postati savremeno evropsko roblje. Koje “teško zarađenim novcem kupuje pred smrt domaći raj”.
Još uvijek u krevetu bečkog hotela, odmah prekoputa željezničke stanice, čitam vijest sa nekog portala. Na času besplatnog njemačkog jezika u Beču dva polaznika povukli noževe jedan na drugog. Na nacionalnoj osnovi.
Evropski gradovi odjekuju domaćim jezicima.
Hajmo, žene, neće se samo spremiti!
U bečkoj hotelskoj sobi, odmah prekoputa željezničke stanice, odjednom – tišina. Na njemačkom.

*****

Žilet-žicu sam prvi put vidjela prije dvije godine. Putovala sam autom i stigla noću. Granica osvijetljena reflektorima. Magla. I sa lijeve i desne strane dvostruki zid od žilet-žice. Žilet-žica nije bodljikava žica. Umjesto šiljaka, na njenim čičcima su kao žilet oštre pločice. Tehnološki napredak. Svijet grabi naprijed. Žilet-žica Evropu odvaja od Neevrope. Kroz prolaz od žilet-žice prošla sam sa pasošem kojeg je pogledao namrgođeni mladić kojeg sam sigurno mogla roditi. Otvorila sam gepek. U kojem stoji tanjir za sankanje moga sina. I ljeti i zimi. Tanjir me natjerao da se stresem. Kad sam prešla granicu zapalila sam cigaretu. Ruke su mi se malo tresle. Lako je zamisliti sebe, ponovo, na pogrešnoj strani žileta. Ovoga puta razlika je u tome što bi sa mnom bio i on. Kako bih njemu objasnila šta se dešava? Tim putem su prolazili ljudi sa vrećama i djecom, objašnjavali su mi kasnije. Tim putem kojim si ti vozila, rekli su mi kasnije. Stotine ljudi. Nekad bi svi samo sjedili pored puta. Djeca su im spavala u krilu. I onda žileti. Fašizam, govorili smo uglas. Ksenofobija, islamofobija, neljudi…
I sve riječi su u dvije godine nestale kao suze na kiši.
Ima ta knjiga. Sanjaju li androidi električne ovce? Po njoj je snimljen film u kojoj se na kraju izgovori ova rečenica o nestajanju. Najjača rečenica svih vremena. Jer sve na kraju nestane kao suze na kiši. Nestale su riječi.
Na granici još uvijek stoji žilet-žica. Vidim je nekad. Kad tuda vozim.
I uvijek pomislim da li negdje u zemlji u koju vozim svi dobri ljudi umjesto ovaca sanjaju upravo žilet-žicu.

*****

Putujemo. Stalno. Koliko to samo košta?, pitaju me ljudi. A ja o tome ni ne razmišljam, o trošku putovanja. Razmišljam o tome koju ću sljedeću knjigu ubaciti da slušam. Na koji granični prijelaz da idem. Da li da pustim navigaciji da me vodi. Zavaravam se kao dijete zvečkom. A putovati se na kraju svodi na dugi niz isprekidanih i punih linija. Tunele. Kamione. Maglu. Polja suncokreta. Promjenu godišnjih doba. Nisam migrant. Možda migriramo kao ptice selice. Tražimo ljubav. Toplinu. Sunce koje izvire iz deke ispod koje ćemo prespavati još jedan film. Iz jastuka koji miriše na odsustvo. Iz šoljice rijetkih zajedničkih jutarnjih kafa. Neko nas uvijek čeka sa one strane puta. Čak i kad to znači da se udaljavamo jedno od drugog. Neko nas čeka. Nešto nas čeka. Brava koju ćemo zaključati. Pa makar poslije toga nastupila tišina. Nešto je tamo. Na drugoj strani linije.
Zamisli da toga nema. Da samo putuješ. Bez deke, jastuka, brave, topline. Bez da te iko čeka.
Zamisli.
Zamisli kolika je samo ta linija na cesti. Kako se oteže u beskonačnost. Kako nema kraja.
Zamisli.

*****

Puna mi je tašna lotos maramica. Ja ruku u tašnu uvlačim tako da ne gledam unutra. Naslijepo kopam dok tražim ključeve ili telefon ili novčanik ili najluđe moguće stvari koje se već nalaze u jednoj tašni. Dok kopam naslijepo, šuškaju paketi domaćeg proizvođača.
Šuška žilet-žica.
Gracija 383, 13.12.2019

Pročitaj još
Related

Kapitulacija

Piše: Vedrana Božinović Naslov u novinama kaže: Naučili smo živjeti...

Zazvonit će sat

Piše: Vedrana Božinović Odlučujem se na potpuno nerazumnu stvar: za...

Sreća je apsolutni “must”

Piše: Vedrana Božinović I život se nastavio. U dvorištu je kao...

Starenje

Piše: Vedrana Božinović Automobilom sam prošla pored poznanika iz djetinjstva...