Američki fotograf Gregg Segal snimio je izbjeglice iz Venecuele koje posljednjih pet godina masovno pristižu u Kolumbiju, okruživši ih stvarima koje su ponijeli sa sobom i jedinom hranom koju su imali na svom i po hiljadu kilometara dugom putu
Priredila Mersiha Drinjaković
Još od 2014. godine, sve nesigurnija politička i ekonomska situacija u Venecueli tjera njezine građane da masovno napuštaju zemlju. UNHCR procjenjuje kako su zahtjevi za izbjegličkim statusom porasli za 8000 posto u proteklih pet godina i danas četiri miliona stanovnika ne živi u toj zemlji. U tom kontekstu, američki fotograf Gregg Segal odlučio je snimiti žene i djecu koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove, mnogi od njih putujući i po hiljadu kilometara do sigurnog utočišta. Svi oni danas žive u Bogoti, pokušavajući izgraditi život bolji od onog koji su ostavili u Venecueli. Segal ih je fotografirao s hranom koju su jeli tokom svog putovanja iz Venecuele i stvarima koje su ponijeli sa sobom. “Kad pogledamo ove fotografije, često vidimo sebe u njima. To je jedna od najvažnijih ljudskih sposobnosti – da osjeti empatiju. Nadam se da će ova jednostavna, najdirektnija slika izbjeglica probuditi empatiju u posmatraču i da će se zapitati: A šta da sam ovo ja?”, kaže Segal. Inače, Gregg Segal je proputovao cijeli svijet kako bi snimio djecu s hranom koju pojedu u sedam dana, a fotografije je objedinio u knjizi pod nazivom (Kruh naš svagdašnji) Daily Bread. Ovaj put, knjigu s fotografijama venecuelanskih izbjeglica nazvao je Kruh naš nesvagdašnji (Undaily Bread).
Arianny Torres spakovala je nešto odjeće, par igračaka, lijekove, pelene, bočicu za bebu, porodične fotografije i Bibliju u mali kofer. Sa dvoje djece, Lucasom i Aleskom, putovala je na razne načine 976 km od Maracaiba do Bogote. Odlučna je da djeci pruži bolji život. Prodaje slatkiše na trgu Bolivar, i mada zna da može i bolje, zasad ima sigurniji život nego u Venecueli, a njena djeca imaju hranu tri puta dnevno, što je, kako kaže, blagoslov.Yosiahanny je napustila Venecuelu sa dvije kćerke (jedna nije na fotografiji) i trudna s trećim djetetom. Pripremila je za put mnogo arepasa (kukuruzna peciva) i skupila dovoljno novca da ima za bebi formulu. Spakovala je nešto odjeće, Bibliju i medvjedića koji je njena majka dala djeci na oproštaju. Yosiahannyin muž ih je čekao u Bogoti, gdje radi kao zaštitar. Uprkos njegovom poslu, novaca je malo, pa stanodavac gubi strpljenje kad nemaju para da plate stanarinu. Težak je život u Bogoti, ali Yosiahanny ipak uspijeva da ima za lijekove i hranu. Ljubav, kaže, čini ovakav život podnošljivijim.Devetogodišnja Nathalia Rodríguez uslikana je 27. septembra prošle godine u Bogoti, odakle je s mamom stigla pješice iz venecuelanskog grada Barquisimeto. Ponijele su sa sobom malo odjeće, deke i knjigu biblijskih priča. Za sedam dana putovanja, za jelo je imala samo hljeb, arepase, čips, vodu, sok, dva lizala i banane. Nathalia je otporno dijete, ali bez osnovnih potrepština, hrane i zdravstvene njege, njezina je budućnost upitna.Michell je 19-godišnja samohrana majka koja je krenula na put s dvoje male djece, i to ne jednom, nego dvaput. Prvi put kad je stigla, vraćena je u Venecuelu. Odlučna da pruži djeci bolji život, Michell je pokušala i drugi put. Na putu je imala epileptični napad. Trebalo joj je 16 dana da s djecom stigne do Bogote. Njezin život je i sad daleko od ugodnog i sigurnog. Zarađuje nešto malo novca prodajući novine, ali to nije dovoljno da pokrije troškove za lijekove. Na fotografiji, njezin sin se pretvara da je vozač autobusa, a njegova bezbrižna energija je u kontrastu s majčinom brigom na licu dok gleda svoju uplakanu bebu. Oskudna imovina i hrana prikazane na fotografiji govore o teškom životu Michel i njezine djece. Nakon fotografiranja, Michellin sin je nosio dvije štruce hljeba po studiju, ne spuštajući ih nigdje od straha da opet ne ostane gladan.Yudith i njezin sedmogodišnji sin Williams pješačili su preko 1000 kilometara kako bi došli do Kolumbije. Yudith je u Venecueli ostavila starije sinove, misleći kako je ovaj put jedina nada da bar Williamsu pruži priliku za bolji život. U svom ruksaku dječak je ponio nekoliko stvari uključujući i zadnju domaću zadaću iz škole, na koju je jako ponosan. Na dugom putu od Venecuele do Kolumbije, Williams i njegova mama su jeli samo hljeb, komadiće voća i pili vodu.
