JANE BIRKIN Glumica koja je bila u ratnom Sarajevu danas u kampanji za borbu protiv porodičnog nasilja

Na poziv organizacije Women for Women France glumica i pjevačica Jane Birkin odazvala se akciji pružanja pomoći ženama žrtvama porodičnog nasilja koje ne govore tečno francuski jezik i kojima je lakše sporazumjeti se na engleskom. A, takvih je mnogo širom Francuske. Inače, od 17. marta, kada je proglašen karantin u Francuskoj, stopa porodičnog nasilja nad ženama je porasla za čak 30%. Niste same, kaže Jane! Niste sami, poručila je građankama i građanima Sarajeva kad je 1994. godine, rizikujući svoj život, došla u Sarajevo da nam olakša naš. U nastavku intervju sa Jane Birkin koji smo radili 2004. godine, kad je ponovo posjetila Sarajevo u organizaciji Centra “André Malraux”

Razgovarala: Vedrana Božinović

Snimci: Jasmin Fazlagić, Alpha Press i AG

 

Najsretnija je bila s dvanaest godina, kada je s bratom i sestrom trčala pustim plažama Engleske. Kćerka ratnog heroja Davida Birkina i glumice Judy Campbell udala se prvi put s devetnaest godina za engleskog kompozitora Johna Barryja, autora James Bond teme, s kojim je dobila kćerku Kate (42), danas poznatu fotografkinju. Njena selidba u Pariz, drugi brak sa slavnim francuskim kantautorom, glumcem i rediteljem Sergeom Gainsbourgom, njihove svađe, muzika, fotografije i filmovi obilježit će jednu epohu. I danas Jane Birkin (63) o Sergeu govori kao da je tu, iako je od smrti njenog drugog muža prošlo sedamnaest godina. Ostavila ga je jer nije prestajao piti. S njim ima kćerku Charlotte Gainsbourg (38), danas poznatu glumicu. Njen treći muž bio je Jacques Doillon, reditelj kojeg je, nakon što je rodila kćerku Lou (27), ostavila zbog njegovih ljubavnih afera.

Veliki borac za ljudska prava, Jane Birkin posjetila je Sarajevo prvi put 1994. godine, te Kigali, u kojem je po masovnim grobnicama rasula nešto pepela svog preminulog oca. Poznata po filmovima koje je snimala, po pjesmi Je t’aime… moi non plus koja završava njenim orgazmom, fotografijama na kojima je naga vezana za radijator, ali i po tome što jedna Hermésova torba nosi njeno ime, za sebe će ipak tvrditi kako je konvencionalna i obična. Najbolji demanti toga jeste činjenica da čak i ovaj intervju nije nastao konvencionalno, nego u taksiju, na putu za snijegom zameteni sarajevski aerodrome, s kojeg je letjela u Pariz, direktno na zakazani koncert na kojem će, kao i prethodnih 17 godina, pjevati Sergeove pjesme.

Poznati ste po humanitarnom radu, borbi za ljudska prava. Da li je to naslijeđe Vaših roditelja?

– Na neki način da, jer je moj otac tokom Drugog svjetskog rata bio u Pokretu otpora: sakupljao je ljude po francuskim plažama i odvozio ih na sigurno. Nijemci ga nisu nikada uhvatili. On mi je dao moralni kôd, ne samo tim gestom nego i cijelim životom. Borio se protiv smrtne kazne, za pravedno i brzo suđenje, radio je za Amnesty International… S druge strane bila je moja majka, koja je iz razrušenog stana u Engleskoj nakon bombardiranja iznijela bočicu parfema. Kad sam je pitala zašto ne hranu, nešto korisno, rekla mi je: Kada nema ničega, onda je važno imati nešto što će ti dati snagu da nastaviš. Ja sam kombinacija njih, i sav moj rad je kombinacija njih dvoje.

MLADA BAKA “Prvi put sam postala baka kada sam imala 39 godina, a moja najmlađa kćerka tri. Toliko dugo sam baka da sam zaboravila da nekada nisam bila. Znam da je prvo na šta sam pomislila kada sam dobila unuka bilo – konačno dječak!”

Koje su Vam slike najživlje kada pomislite na Sarajevo i BiH koje ste posjetili 1994. godine?

– Rekli su mi da idem u pakao, to je prva slika. Druga je slika koju je francuski vojnik, koji me je dočekao na Igmanu nakon sati vožnje konvojem, poslao svojoj majci. Dok je slika nas dvoje s Igmana stigla u Francusku, on je bio mrtav, poginuo je u Bosni. Sjećam se i kako sam, da ne bih dovela u neugodnu situaciju ljude kod kojih sam stanovala u Sarajevu i koji nisu imali vode pa nisu mogli ispirati WC, išla u toalet između zapaljenih automobila na ulici koju su zvali Aleja snajpera. I najbolje se sjećam dječaka koji je imao pet godina i koji me natjerao da obećam kako ću, kada se vratim u Pariz, svima reći da ovdje ne žive divljaci, jer je čuo na radiju da tako zovu građane BiH. Obećala sam mu da ću tu priču pričati dok sam živa.

Danas Vas proglašavaju ikonom šezdesetih. Da li mislite da ste obilježili taj period?

– Ne. Nikada na sebe nisam gledala kao na nešto posebno. Sada mi ljudi dolaze i govore kako sam obilježila to vrijeme, ali ja mislim da nije tako. Nisam nikada bila jako važna: nisam osvojila Oscara, nisam bila dobra glumica, samo sam bila sretna jer sam snimala filmove, igrala u pozorištu i pjevala. Mislim da je sreća što nisam dobila nikakvu nagradu. Jer kada dobiješ nagradu, misliš kako sve što uradiš mora biti najbolje. Ja nisam, tako da sam samo nastavljala raditi.

Kakav danas imate odnos prema svojim filmovima?

– Ne gledam filmove u kojima sam igrala, mrzim se gledati. Gledam Charlotteine filmove jer ih ona ne gleda pošto mrzi gledati sebe. Tako da pretpostavljam da je to nasljedno.

Vaše sve tri kćerke bave se umjetnošću. Je li to rezultat odrastanja s Vama?

– Charlotte je izuzetno talentirana glumica, odlična je na filmu, a gledala sam je i u pozorištu i pokazala mi je da i to može. Moja najmlađa kćerka Lou je također glumica, dok je najstarija Kate fotograf. Mislim da su one u profesionalnom smislu postigle više nego ja. Nadam se da nisam bila prestrašna majka. Imaju dobar smisao za humor, hvala Bogu bar na tome.

Da li je teško biti Vaša kćerka?

– Iznenadila sam se kada su mi rekle da im je bilo teško, zato jer su sve bile toliko ljepše od mene da sam mislila kako nemaju nimalo sumnje u sebe. Kada mi je Charlotte rekla da je čitav život mislila kako nikada neće biti tako lijepa kao njena mama, bila sam iznenađena. Moja majka Judy Campbell bila je prelijepa, bila je poznata kao jedna od najljepših žena Engleske, pa sam ja morala pobjeći iz te zemlje da mi ne govore kako nisam lijepa kao ona. Ali nikada nisam mislila da će moje kćerke imati takav problem sa mnom.

NE GLEDAM SE “Fizička ljepota za mene je tako nevažna. Naravno da se trenutno nasekiram kada vidim svoje izborane slike u novinama na kojima ne izgledam laskavo, a onda pomislim kako će sutradan u te novine neko zamotati ribu na tržnici i shvatim kako je to nebitno. Ako skinem naočale, ne vidim lice u ogledalu pa se ni ne gledam. Šminkam se napamet”

Nikada niste bili konvencionalni?

– Naprotiv, uvijek sam bila jako konvencionalna. Moj otac bio je aristokrata, pomalo ekscentričan, ali konvencionalan, kao i majka, čija porodica jeste bila siromašna, ali se ona svojim talentom i ljepotom izborila za mjesto nove aristokratije. Bili smo strogo odgajani. Brat mi je jednom, za moj rođendan, rekao kako se ne sjeća da me je ikada vidio kako pušem u svjećice, na šta sam ja uzvratila kako je to zato jer smo čitav život proveli u internatima – zato smo imali vrlo sretne praznike. I kada sam nazvala moj CD Zimska djeca, to je bilo zato jer sam nostalgična prema tom periodu, jer sam u jednom trenutku s bratom i sestrom trčala pustim plažama, a u drugom je sve postalo grozno. Bila sam udata, trudna sa čovjekom kojeg sam voljela i koji me je ostavio radi druge žene.

Koliko je konvencionalno snimiti Blowup u kojem se po prvi put u mainstream kinematografiji vidi naga žena, ili pjesmu koja završava orgazmom?

– John Barry, moj tadašnji muž, rekao mi je da se ne bih usudila snimiti Blowup. Rekla sam: dobro ako ti tako misliš, sad ću ti pokazati da griješiš. A toliko sam se bojala da će Serge Je t’aime… moi non plus snimiti s nekom drugom prelijepom glumicom da sam pristala čim me pitao.

Kada ste prestali biti konvencionalni?

– U Francuskoj je sve postalo lagano. Nisam bila pod kontrolom roditelja, nije me opterećivalo to konvencionalno porijeklo, tako da sam snimala slike na kojima sam naga, vezana za radijator… Zapravo, radila sam sve što je Serge htio. Divno sam se provodila. A kada nešto uradiš najbolje moguće prvi put, nema potrebe da to ponavljaš, jer će biti samo lošije. Tako da me danas opijanje, cigarete, sve to ne zanima. Umjesto toga radije se bavim humanitarnim radom, zalažem se za djecu Čečenije, za ranjene od nagaznih mina, zalažem se za imigrante, bolnice, škole…. Branim ono u šta vjerujem.

Serge Gainsbourg je obilježio dio francuske povijesti, ali i Vaš život. Da li je on najvažniji dio Vaše biografije?

– Danas ljudi za svakoga govore da je ikona, ali Serge jeste jedan od najvećih francuskih pisaca. Danas ljudi u Francuskoj dijele vrijeme na prije i poslije Sergea Gainsbourga. Danas, sedamnaest godina nakon njegove smrti, poznatiji je nego kada je umro, djeca u školama uče njegove stihove. Hvala Bogu da je u trenutku kada je umirao znao da je najpopularniji čovjek u Francuskoj, jer on nije volio svoje lice. Hvala Bogu da je umro znajući da je voljen, jer je njemu to mnogo značilo.

Napustili ste ga, mada ste kasnije izjavljivali kako je to možda bila greška. Šta o tome mislite danas?

– Ostali smo prijatelji sve do njegove smrti. Sjećam se, padao je snijeg i nazvao me u Englesku da mi kaže kako mi je kupio veliki blještavi dijamant u Cartieru. Rekla sam: oh, Serge, prestani piti. I zaboravila na to. Kada je umro, došla sam u Pariz i dobila njegov paket u kojem je bio Cartierov dijamant… Posljednja pjesma koju je napisao bila je Amours des feintes, koju je napisao za mene, tako da i ja njemu dugujem odanost. Posljednjih sedamnaest godina pjevam njegove pjesme i pjevat ću ih dok ne umrem.

Čemu su Vas naučila tri braka?

– Da nikoga ne možeš promijeniti, pa ni sebe.

Da li ste pokušavali?

– Živjeti sa mnom bio je pakao jer sam bila jako ljubomorna. Sa Sergeom je bilo zabavno jer je i on bio ljubomoran. Jacques nije bio ljubomoran, tako da je to bio pakao. Bilo mi je teško gledati kako svakoga dana snima filmove s mladim prelijepim glumicama, a onda i saznati da je imao afere sa svima njima. Da mi je sam rekao za afere, onda bih možda pomislila kako smatra da sam dovoljno sposobna da shvatim kako postoje ljudi koji imaju nagonsku potrebu da budu sa svima, a da mogu voljeti samo jednu osobu, kao što je on govorio da voli mene. Možda smo tako mogli ostarjeti zajedno. Ali ja nisam bila sposobna za to. Željela sam biti jedina osoba u nečijem životu. Cijena koju sam platila za to jeste da sada nemam nikoga. Sretna sam što imam psa i djecu koja mi posuđuju njihovu djecu.

GRUDI SU NEBITNE “Dok je studirao, Serge je napravio skicu djevojke bez grudi, s malom zadnjicom i širokim kukovima, i rekao kako je to njegova idealna žena. Kada smo se upoznali, rekao je da je zapravo nacrtao mene. Pitala sam ga zar ne želi ženu koja ima grudi. Rekao je kako ga grudi plaše. To mi je bilo dovoljno kada je Brigitte Bardot bila u pitanju. A i pomoglo je mnogim ženama koje su govorile: Ni Jane nema grudi, a opet je sa Sergeom”

Mislite li da biste se mogli ponovno zaljubiti?

– Volim radoznale ljude. Ako bih se ponovo zaljubila, to bi bio muškarac koji me nešto naučio. Fascinirana sam ljudima koji znaju zanimljive stvari, poput Davida Attenborougha, koji do dva ujutro može pričati o šišmišima koji imaju bradavice pod pazuhom jer se porađaju naopako i tako hvataju svoje mladunce. Ili hirurzima koji znaju kako transplantirati srce ili jetru. Duhovite i fascinante osobe su one s kojima na kraju završite. Divno je imati nekoga ko vas nasmijava. Serge me je nasmijavao. Moj otac također.

Jedna od najprodavanijih i najskupljih torbi na svijetu nosi Vaše ime. Kako je došlo do toga?

– Imala sam čuveni ceker koji je koštao dvije funte i kojeg je Jacques mrzio – rekao je kako je odvratan i pregazio mi ga kolima, tako da nisam imala ništa u šta bih stavila sve stvari. Jednom mi se sve prosulo po avionu, a čovjek koji je sjedio do mene pitao me zašto nemam neku praktičniju torbu. Rekla sam kako bih je nosila kada bi je Hermès napravio. On je rekao: Ja sam Hermès! I tako je počelo. Tražila sam da napravi torbu koja je manja od ručne, a veća od kofera. Rekao je: Nacrtaj mi jednu. I jesam. Napravio mi je prototip od kartona, pa sam izabrala kožu i na kraju mu se toliko svidjela da joj je dao moje ime. Kad dođem u Ameriku, ljudi me pitaju: Birkin, kao torba? Odgovaram: Da, i torba će sada pjevati.

Koliko birkinica imate?

– Jednu, ali mi Hermès svake godine da određenu količinu novaca od prodaje, mada nemam procenat, koju ja proslijeđujem u humanitarne svrhe. Čak me ni ne pita za šta i na šta ih trošim, kaže da vjeruje u ono u šta ja vjerujem.

Postoje sajtovi na kojima se djevojke podučavaju kako se oblačiti kao Jane Birkin. Može li nešto iz prve ruke?

– Nemam ništa u ormaru i rijetko šta kupujem. Svaki dan nosim isto. Trenutno je na meni garderoba stara od pet do sedam godina. Volim praktične stvari – čizme koje mogu oprati u veš-mašini i osušiti na radijatoru. Volim izreze koji pokazuju liniju vrata i ključne kosti, mislim da su one vrlo važne na ženi. I srećom, sve moje djevojčice imaju lijepe vratove i ključne kosti. Ošišala sam kosu. Možda sam pogriješila, ali sam bila ljuta.

Kako ste se osjećali kada ste postali baka? Jeste li počeli misliti o godinama?

– Prvi put sam postala baka kada sam imala 39 godina, a moja najmlađa kćerka tri. Toliko dugo sam baka da sam zaboravila da nekada nisam bila. Znam da je prvo na šta  sam pomislila kada sam dobila unuka bilo – konačno dječak!

Kako gledate na starenje?

– Nije laskavo niti veselo. Najgore je brinuti se šta će se dogoditi s ljudima koje voliš. Voljela bih kada bih ja otišla prva, ako je moguće danas, bila bih vrlo sretna. Fizička ljepota za mene je tako nevažna. Naravno da se trenutno nasekiram kada vidim svoje izborane slike u novinama na kojima ne izgledam laskavo, a onda pomislim kako će sutradan u te novine neko zamotati ribu na tržnici i shvatim kako je to nebitno. Ako skinem naočale, ne vidim lice u ogledalu pa se ni ne gledam. Šminkam se napamet.

Jeste li bili u iskušenju da vratite mladost uz pomoć noža?

– Nisam uradila facelift jer se nisam usudila. A i djeca su vrištala kako ne želim da budem kao taj ili taj. Možda bih željela nešto uraditi s vratom, ali da prvo vidim kako je ispalo kod nekog drugog, pa onda. Ali, kod mene je u pitanju i ponos: želim da me neko voli zbog onoga što jesam, onoga kroz šta sam prošla i onoga što mogu dati. Ako počnete zatezati stvari, onda se mora sve zategnuti. I ruke koje izgledaju kao stari moljci, a sa njima ne možete ništa. Nije problem starosti opušteno lice, nego gubitak ljudi. Prijatelji počinju umirati, svi imaju rak, to je užasavajuće.

Šta čitate?

– Čitam kada se uspavljujem. Čitam Čehova, Tolstoja, Dickensa, čitam biografije, ali zbog svoje majke trenutno čitam Jane Austen koju nikada nisam razumjela, ili sam odbijala da razumijem. Fascinira me historija. Čitam o francuskim i engleskim kraljicama i kraljevima. Volim historiju toliko da sam stalno u muzejima.

Da li ste se ikada poredili s Brigitte Bardot, s obzirom da ste obje obilježile šezdesete, snimile istu pjesmu, dijelile istog čovjeka…

– Nikada. Serge je imao aferu s njom prije mene i mislila sam kako nikako nije pametno da to radim. Dok je studirao, Serge je napravio skicu djevojke bez grudi, s malom zadnjicom i širokim kukovima i rekao kako je to njegova idealna žena. Kada smo se upoznali, rekao je da je zapravo nacrtao mene. Pitala sam ga zar ne želi ženu koja ima grudi. Rekao je kako ga grudi plaše. To mi je bilo dovoljno kada je Brigitte Bardot bila u pitanju. A i pomoglo je mnogim ženama koje su govorile: Ni Jane nema grudi, a opet je sa Sergeom.

Kako gledate na Carlu Bruni?

– Ona je, mislim, izvršila dobar uticaj na Sarkozya. Bila je umjetnica prije nego je postala predsjednikova žena, što je dobro. Izabrala je jednu Sergeovu pjesmu za svoj album i znam da sam tada pomislila kako ima ukusa. Generalno, nisam fascinirana slavnima i njihovim privatnim životima. Ne kupujem magazine i ne bavim se tim.

Postoji li žena kojoj se divite?

– Divim se Angeli Merkel koja se usudila poljubiti Dalaj Lamu kada je otišla u Kinu. Mislim da je to zbog toga što je živjela u Istočnom Berlinu i zna kako je živjeti pod Stasijem, mislim da je zbog toga osoba s integritetom. Ona se nije bojala reći da neće sarađivati sa zloglasnom tajnom policijom. Ja nisam sigurna da bih imala tu snagu. Uvijek gledam šta ona radi.

Možete li sebe zamisliti u politici?

– Ja sam opozicija. Lakše je urlati kada si u opoziciji. Kada si na vlasti odmah imaš lobije i pritisak, bez obzira na tvoje stavove. Ali žene u vlasti su mi zanimljive. Pogledajte Skandinaviju: tamo je zahvaljujući ženama postignuto toliko mnogo. Mislim da su vlade zemalja u kojima vladaju žene zanimljivije. Ne sve, naravno. Jer i Margaret Thatcher je bila žena.

Gracija 123/124, 25.12.2009.