NaslovnicaNAŠE PRIČEPISMO IZ TRSTA: Ne činite greške koje je Italija već platila hiljadama...

PISMO IZ TRSTA: Ne činite greške koje je Italija već platila hiljadama ljudskih života!

Kako izgleda život u potpunoj izolaciji i zbog čega je ona važna? Zašto je Italija postala evropsko žarište zaraze i kako sada ispašta zbog ležernog odnosa prema koronavirusu? Iz Trsta za Graciju piše nagrađivana bh. novinarka i autorica Azra Nuhefendić, zabrinuta zbog činjenice da je jedan uređen i kvalitetan zdravstveni sistem kakav je talijanski epidemija “bacila na koljena”, te se pita šta se tek može očekivati kod nas, gdje zdravstvo teško funkcioniše i u normalnim prilikama

Foto Valentina Ceccatelli

Napisala i snimila Azra Nuhefendić

Tišinu kojom sam okružena nakon što je cijela Italija sa 60 miliona stanovnika stavljena u karantin, osjetila sam samo još jednom u mom životu. Prije 30 ili 35 godina, bila sam visoko u planini, u dubokoj šumi; bila je mrkla noć i ništa se nije ni čulo ni vidjelo. Sjećam se te tišine, činilo mi se da je apsolutna, a ja sam se u toj divljni osjećala kao privilegovani svjedok rijetko lijepog prirodnog fenomena.
Tišina u kojoj živim danas, već drugu sedmicu, sasvim je drugačija. Osjećam je kao prijetnju, izaziva u meni tjeskobu i strah. Neprirodna je za mjesto i vrijeme. Živim u stanu koji je u centru Trsta, blizu jedne od glavnih ulica. U normalnim okolnostima, kada nema epidemije koronavirusa, ispod mojih prozora glasovi prolaznika i buka automobila su stalni. U mojoj zgradi na tri sprata živi 10 porodica; već danima ne srećem moje komšije u stubištu, ne čujem lupanje vrata, okretanje ključa u bravi kada se komšinica vraća iz noćne smjene, ne čujem prigušene glasove i lupanje posuđa iz komšijske kuhinje od koje me odvaja zid.

Nevidljivi neprijatelj

Tek sada, utopljena u potpunu tišinu i izolovanost, uviđam koliko glasovi, šumovi i buka mogu biti umirujući znaci života oko mene. Svako malo otvaram prozor da provjerim “da li sam živa” i ima li ikoga živog napolju. Sve je prazno i moram da čekam po desetak minuta i više da u ulici koja je u normalno vrijeme bučna i prepuna automobila, prođe jedan auto ili jedan prolaznik. Živimo nenormalan život, ovo je nenormalno vrijeme.
Čini mi se da je cijeli Trst na aparatima, a ako nije, onda smo se pritajili, zadržavamo dah, osluškujemo sami sebe tražeći prve simptome virusa: grebanje u grlu i suhi kašalj.
Mi znamo da je tu, oko nas; preostaje samo da provjeravamo da li je već i u nama. Inkubacija traje 15 dana, a lako je moguće da smo virus negdje od nekoga već pokupili, a ako nismo, mučimo se da dokučimo kako da se zaštitimo ili kako da zaštitimo druge od nas ako smo zdravi nosioci bolesti.
Situacija nije dramatična, nema panike, makar su vlasti otvorile besplatnu telefonsku liniju za građane koji u ovoj situaciji imaju potrebu za psihološkom pomoći i savjetima. Ne radi se o tragediji, ne još, ali smo svi zabrinuti, a veliki broj živi u strahu. Teško se boriti sa nevidljivim neprijateljem. Ovo što sada preživljavamo u Italiji podsjeća me na scene iz naučnofantastičnih filmova gdje se protagonista, u nekom zatvorenom prostoru, bori sa nevidljivim duhovima ili vanzemaljcima, a ne zna ni ko su, ni šta su, ne zna hoće li i kada napasti, čime i kako da se brani.
Italija je zemlja “furbi”, dovitljivaca i muvatora, onih koji uvijek nađu načina da urade ili postignu nešto preko reda, preko poznanstva, da zaobiđu zakon ili izbjegnu pravila. Ali koronavirus je i njih doveo u red, sa zarazom nema muvanja, a oni koji i u ovim prilikama pokušavaju napraviti nešto preko reda, mogu se jedino nadati da će se prije drugih zaraziti.
Ne izlazimo iz stanova, izolovali smo se, živimo odvojeno svako u svojoj kući, nema posjeta, nema večera, nema druženja, ne pije se kafica sa komšijama, niko ni ne pokušava da se rukuje, a grljenje i ljubljenje, uobičajeni pozdravi, sasvim su izbačeni. Ako neko pokuša da ih praktikuje, doživljavamo to kao izazov ili uvredu.

Zaobilazimo jedni druge u širokom luku

Italija je, a Trst među prvima, zemlja starih ljudi. Epidemija nas je podsjetila na solidarnost i komšijsku pažnju prema slabima, starima i onima koji su sami. Ali i to je prilagođeno novim uslovima. Moja komšinica sa sprata, starija žena koja živi sa bolesnim mužem, kada joj nešto treba pozove me prvo telefonom, onda otvorimo vrata otprilike u isto vrijeme i približimo se samo koliko je dovoljno da ona ispruži ruku i da mi novac i spisak namirnica koje joj trebaju, a onda joj ja na isti način predam kupljeno.
Sve prodavnice, barovi, restorani, hoteli, kafane i kafići, sve je zatvoreno izuzev samoposluga, apoteka i ovlaštenih bankarskih šaltera. U najteže pogođenim zonama vlasti zatvaraju i javne parkove. U prodavnicama hrane ima dovoljno, nema gužve, na ulazu u samoposlugu nema više od 5 do 10 kupaca, razdvojenih najmanje jedan metar, a uniformisana lica puštaju unutra onoliko kupaca koliko ih izađe. Na svim javnim mjestima, ali i u kućama, zabranjeno je okupljanje, nije dozvoljeno niti da dvoje idu zajedno na ulici; izaći se može samo da se kupi hrana, lijek ili, po potrebi, do najbliže banke.
Sve javne ustanove su zatvorene. Na ulici je obaveza držati razmak između osoba najmanje jedan metar, ali i kada sretnem rijetke prolaznike, zaobilazimo jedni druge u širokom luku.
Izašla sam na ulicu, sa pres-akreditacijom, da napravim fotografije praznoga grada. Jedina dva slučajna prolaznika zamolila sam da me mojim fotoaparatom uslikaju usred prazne glavne ulice. Nisu se ni osvrnuli, produžili su bez riječi. Danas više niko ne uzima predmete iz ruku slučajnih prolaznika: virus se na plastici zadržava dvanaest, a na metalu četiri sata.
Oni koji mogu, rade od kuće (smarthworking), a oni koji baš moraju ići na posao, kao medicinsko osoblje naprimjer, moraju sa sobom nositi lične potvrde (autocertificazione), papir na kome potpisuju da su morali iz opravdanog razloga izaći. Policija kontroliše da li su kafane, prodavnice, restorani i barovi zatvoreni. Kontroliše i pješake kao i automobile, u kojima ne smije biti više od dvoje – vozač i saputnik. Za one koji nemaju opravdanje da su morali izaći, ili su potpisali lažnu potvrdu, predviđene su kazne od nekoliko stotina eura i štampa već izvještava o izdatim kaznama.
Između gradova saobraćaj je obustavljen, smanjen je i broj vozova, a na željezničkoj stanici je uspostavljen kontrolni punkt, osoblje kontroliše ne samo vozne karte već i potvrde o nužnosti da se izađe iz kuće, a u voz se puštaju samo oni za koje se ocijeni da moraju putovati.

“Tek sada, skoro dva mjeseca nakon pojave virusa u Italiji, velikog broja bolesnih i umrlih, shvatamo da su do sada preduzete mjere bile nedovoljne i da su, nažalost, uvedene sa zakašnjenjem. Tek sada smo shvatili da je potpunu izolaciju i karantin trebalo uvesti odmah sa pojavom prvih oboljelih i zatvoriti cijelu zemlju. Zbog naše bezbjednosti, ali i da bismo zaštitili susjede”

Rade samo neophodne službe; obaviješteni smo da ukoliko nam treba ljekarska pomoć, ne smijemo ići u dom zdravlja niti u hitnu pomoć, već prvo trebamo telefonirati svom porodičnom ljekaru ili pozvati besplatni broj koji je aktiviran za ovu priliku. Tek ako ljekar zaključi da nam je potrebna hospitalizacija, možemo ići u bolnicu ili u hitnu pomoć. Posjete zdravstvenim ustanovama su već mjesec dana zabranjene.
Pod pritiskom sindikata, vlada je prihvatila da se obustavi, nakratko, i rad fabrika i drugih industrijskih pogona. Dovoljno da se prostori i mašine dezinfikuju, a radnicima će u međuvremenu biti isplaćena pomoć, kao i onima koji su nezaposleni. Sve privredne grane imaju ogromne gubitke. Milanska La Scala, naprimjer, koja je naravno zatvorena, svake sedmice gubi milion eura. Ali niko ne gunđa, moto je “život, prije svega”.

Važnost izolacije

Kako izgleda dan u potpunoj izolaciji? Prvih dana smo požurili da uradimo sve ono što dugo vremena zbog posla i drugih obaveza nismo stizali: sve smo počistili i pospremili po kući, ponovo spremili ormare, prali i peglali veš; između toga se jede, slušaju i gledaju vijesti, telefonira prijateljima da prenesemo ili čujemo najnovije vijesti, kratak izlazak u samoposlugu i onda kući do narednog dana. Čitamo knjige, stare i nove, koje smo kupili a do sada nije bilo vremena za pročitati.
Da bi nam olakšali izolaciju, velike dnevne novine otvorile su svoja online izdanja kako bismo ih mogli besplatno čitati; muzeji su takođe ponudili besplatne virtualne posjete svojim kolekcijama; otključane su i velike web-platforme za gledanje filmova. Vlada je lansirala kampanju pod nazivom “Ja ostajem kod kuće” sa ciljem da nas ubijede u važnost izolacije. U kampanju su uključene poznate ličnosti iz kulture, umjetnosti i zabavnog programa koje preko svih medija upozoravaju da treba poštovati mjere zabrane i ograničenja.
Odrasli, zatvoreni u kućama, sa samim sobom nekako i izađu na kraj. Ali sa djecom… “Povilenila su”, kaže mi prijateljica, majka dvije malene djevojčice. Više ne zna kako im objasniti zašto ne mogu napolje, ni u vrtić ni u park, zašto ne mogu da vide svoje drugarice, zašto ne mogu da idu kod djeda i nane. Majke koje su zaposlene imaju izbor i olakšice ako odluče da ostanu kod kuće sa djecom. Ali to nije lak izbor, jer biti zatvoren sa malom djecom 24 sata je težak posao.
Po prvi put otkako živim u Italiji, 25 godina, vidim da se najveći dio, ako ne i svi, ponašaju disciplinovano, poštuju pravila i naredbe, štite sebe i druge. Prazne ulice, pusti trgovi, zatvoreni restorani i barovi, prodavnice, muzeji, pozorišta, škole i fakulteti nas ne plaše. Naprotiv, ohrabrujuće je da smo svi, najzad, prihvatili da samo zajednički i rigoroznim pridržavanjem mjera možemo zaustaviti širenje virusa.
Sada se ne bunimo zbog nametnutih ograničenjima, bez gunđanja i uredno podnosimo sve mjere zabrane. Tek sada, skoro dva mjeseca nakon pojave virusa u Italiji, velikog broja bolesnih i umrlih, shvatamo da su do sada preduzete mjere bile nedovoljne i da su, nažalost, uvedene sa zakašnjenjem. Tek sada smo shvatili da je potpunu izolaciju i karantin trebalo uvesti odmah sa pojavom prvih oboljelih i zatvoriti cijelu zemlju. Zbog naše bezbjednosti, ali i da bismo zaštitili susjede. Iz Italije se koronavirus do sada proširio na 15 zemalja.

A smijali smo se Kini

Kao i ostali u svijetu, pratili smo pojavu i širenje epidemije u Kini. Virus, zaraza, epidemija, mrtvi, sve nam se to činilo daleko, nešto što se dešava drugima, dalekim zemljama “trećeg” svijeta, a nikako razvijenim i bogatim zemljama kao što je Italija.
Sve što su radili u Kini da bi ograničili širenje virusa činilo nam se pretjeranim i nepotrebnim mjerama jednog “nedemokratskog i totalitarnog režima koji koristi čak i epidemiju prehlade da bi smanjio građanske slobode i još više kontrolisao stanovništvo”, kako su pisali neki italijanski mediji. A bilo je novinara iz desničarskih listova koji su pozdravili pojavu virusa i nadali se “da će epidemija riješiti problem neželjenih migranata koji dolaze iz ratnih zona ili siromašnih zemalja”. Sa podsmijehom smo gledali snimke Kineza koji su, izolovani u svojim stanovima, hrabrili jedni druge pjevajući sa prozora i balkona. A sada se mi međusobno hrabrimo “koncertima” sa svojih balkona i prozora.
Kada su se pojavili prvi zaraženi i umrli od koronavirusa, u regiji Lombardija, još uvijek smo mislili da neće stići i do nas, do Trsta na sjeveru Italije. Nastavili smo živjeti na isti način, uz mala ograničenja na koja smo se brzo navikli, a neki naučili i da ih izbjegavaju. Sada uviđamo da su i vlasti potcijenile opasnost i zaboravile kako se ponaša masa zahvaćena panikom. U Italiji smo se nadali da će se sve riješiti kratkotrajnim i parcijalnim mjerama.

Prazne trščanske ulice

Polovinom februara zatvorene su škole, fakulteti i dječiji vrtići samo na 15 dana, “dok ne prođe frka”, onda su otkazani svi skupovi, priredbe, sportske i kulturne manifestacije, zatvoreni su muzeji i pozorišta, otkazana putovanja i konferencije, javne ustanove su prestale sa radom.
Ali Milano i Lombardija, žarište koronavirusa u Italiji, takozvana “crvena zona”, predugo su – sada to uviđamo – ostali otvoreni. Također, Italija nije preventivno uvela kontrolu na aerodromima, a letovi sa Kinom su obustavljeni tek nakon što je Kina ukinula sve avionske linije prema Italiji. Kada je vlada najzad odlučila da stavi u karantin Milano, najveći centar najbogatije italijanske provincije, nacrt odluke vlade je procurio u novine, prije nego je zvanično objavljen, i nastala je panika: svi koji su mogli, počeli su bježati iz Milana. Ali ne samo zbog straha od zaraze već i da ne bi ostali “besposleni i zarobljeni” u gradu pod karantinom.
I tako su mnogi koji su bježali od virusa ponijeli ga sa sobom i proširili u ostale dijelove Italije. Predsjednik Sardinije je rekao da su svi koji su zaraženi koronavirusom na ostrvu zapravo osobe koje su iz Milana i Lombardije pobjegle “svojima” da ne bi ostali u karantenu.
Zatvaranje samo škola i univerziteta također se pokazala kao parcijalna i nedovoljna mjera: mladi su to protumačili kao poklonjen odmor, pa su se tako i ponašali: preko dana spavanje, a uveče dernek. U Via Torinu u Trstu, centru noćne zabave, u sedmici kada je odlučeno da će škole i univerziteti biti zatvoreni do 3. aprila, uveče se nije moglo proći od mase mladih koji su se zabavljali do duboko u noć nazdravljajući “coroni” (virusu).
A kada je došao vikend, pridružili su im se i roditelji, pa su ispraznili gradove i masovno otišli na skijanje. Fotografije gustih, četverostrukih redova na ski-liftovima potvrdile su da se Italijani ponašaju upravo suprotno od onoga što je vlada namjeravala postići zabranama i ograničenjima. A kada su zatvorena italijanska skijališta, “dovitljivi” (“furbi”) su otišli preko granice u francuska skijališta.
I produžilo se s parcijalnim mjerama: barovi, restorani, prodavnice i hoteli ostali su otvoreni sa obavezom da zatvaraju posao u 18 sati, što je opet u “zemlji dosjetljivih” protumačeno da se može sastajati, družiti i ispijati aperitive do 18 sati.

Karantin daje prve rezultate

Nespremnost vlade da procijeni ozbiljnost situacije, nesposobnost da osigura poštovanje uvedenih mjera zabrane, bila je očigledna kada se premijer Conte po drugi put obratio naciji da bi nam saopštio da se u karantin stavlja ne samo provincija Lombardija već i cijela državna teritorija. Oni koji su gledali premijerov govor, uplašeni ne toliko od moguće zaraze, već da će ostati gladni, istrčali su iz kuća, neki i u pidžami, i stali u red koji su ispred supermarketa već bili napravili oni koji su ih prestigli. Kupovali su sve, praznili police, ali su snabdjevači hrane redovno dostavljali robu.
Niti u jednom momentu nije bilo nestašice hrane; jedino čega nema ni sada su maske, one obične, koje nas, tako tvrde stručnjaci, ionako ne štite od zaraze. Jedina sigurna zaštita je ostati izolovan, ne izlaziti iz kuće bez prijeke potrebe, prati često i temeljno ruke, čistiti prostorije u kojima se boravi.
Broj zaraženih, oboljelih i teških slučajeva se mijenja iz sata u sat, i u skladu s time uredbe vlade. Do juče, naprimjer, mogla sam izaći u kratku šetnju u najbliži park, od danas i to je zabranjeno, a u velikim gradovima i parkovi su zatvoreni.
Mjesec i po dana nakon pojave koronavirusa i deset dana nakon stavljanja cijele države u karantin, prvi put, u posljednja dva dana, eksponencijalno širenje koronavirusa je usporeno. Promjena je minimalna, broj oboljelih i umrlih i dalje raste, ali se virus širi manjom brzinom nego do sada. To potvrđuje da karantin daje prve rezultate.
Otkako je počela epidemija, svakodnevno mi telefoniraju ili mi šalju poruke prijatelji, poznanici, kolege, čak i oni sa kojima se nisam čula ni vidjela još od rata. Pitaju kako sam i kako je. Za sada dobro, pridržavam se mjera zabrane, i nadam se da “neće baš mene zakačiti”.
Ali ja se više brinem za moje iz – kako se to sada zove – regiona. Jer ja živim u Italiji, bogatoj zemlji, gdje je zdravstvo odlično, moderno i besplatno za sve. Mjesec i po dana epidemije dovelo je zdravstvene ustanove u tešku krizu, ali je i dalje sve pod kontrolom. Brinem se, jer ako je ovakvu jednu zemlju epidemija “bacila na koljena”, šta se tek može očekivati u zemljicama nastalim raspadom Jugoslavije, gdje su svi, pa i zdravstveni sistem, demontirani i teško funkcionišu i u normalnim prilikama. Koronavirus je već stigao i do vas. Više nije pitanje hoće li, već kada će izbiti epidemija. A meni se odavde čini da, za sada, činite greške koje je Italija već platila hiljadama ljudskih života.

Na svim javnim mjestima, ali i u kućama, zabranjeno je okupljanje, nije dozvoljeno niti da dvoje idu zajedno na ulici; izaći se može samo da se kupi hrana, lijek ili, po potrebi, do najbliže banke

Problem zbog privatizacije zdravstva?

Epidemija koronavirusa pokazuje koliko su bile pogrešne odluke prethodnih italijanskih vlada, koje su u zadnjih deset godina privatizovali dio Nacionalnog zdravstvenog sistema (NZS), smanjili ulaganje u NZS, a značajan dio novca usmjerili prema privatnim medicinskim ustanovama. Javni zdravstveni sistem u Italiji, još uvijek jedan od najboljih u Evropi, sa epidemijom je poklekao. Sav teret krize podnosi osoblje javnih/državnih medicinskih ustanova. Ljekari, medicinske sestre i ostalo osoblje zaposleni u NZS-u su heroji u ovoj teškoj borbi sa koronavirusom. Rade bez prestanka, u nekoliko smjena, požrtvovani su, sposobni i daju sve od sebe za liječenje bolesnih. Privatne zdravstvene strukture, sem rijetkih i malih izuzetaka, ostale su potpuno izvan dramatične situacije.
Kriza je ne samo zbog velikog ukupnog broja zaraženih i hospitalizovanih već i zbog činjenice da veliki broj bolesnih zahtijeva intenzivnu njegu. I sada smo saznali da privatne medicinske ustanove nemaju odjeljenja za hitnu pomoć, a rijetko odjeljenja za intenzivnu njegu, jer im se to ne isplati, na tome se malo zarađuje. U Italiji trenutno nedostaje 50.000 ljekara i drugog medicinskog osoblja, a zbog krize odobreno je da se penzionisano medicinsko osoblje ponovo uključi u proces liječenja. Takođe, stručnjaci oštro kritikuju odluke prethodnih vlada da se zatvore mnoge bolnice, što se sada pokazalo kao greška. Za smještaj i liječenje zaraženih, sportske hale se nabrzinu pretvaraju u bolnice.

Gracija 390, 20.3.2020.