Dok smo se mi bavili politikom, politika se bavila nama, i našom djecom. Kolumnista i novinar Dragan Bursać iz Banjaluke, politolog i aktivista Husein Oručević iz Mostara i projektni menadžer Omladinskog resursnog centra u Tuzli Slobodan Blagovčanin daju svoje viđenje nacionalističkog narativa i njegovih posljedica po generacije mladih u BiH
Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević
Fotografija na kojoj 26-godišnji političar Draško Stanivuković pozira sa članovima Ravnogorskog četničkog pokreta, i uz zastavu koja pripada toj fašističkoj ideologiji, pokrenula je raspravu u javnosti o tome kako mladi gledaju na nacionalistički narativ u javnom prostoru i koliko je štete takav sistem vrijednosti ostavio u proteklim decenijama. “Ja nikad nisam pokretao te nacionalne teme. Novinari su na tome insistirali, ja ih nikada nisam otvarao. Ni dan danas ne želim svoju politiku da gradim na tome, jer ja to nisam. Nisam nacionalista u smislu te riječi kako danas to ima konotaciju, a jesam patriota. Volim svoj narod najviše i volim ga više nego druge narode, jer je možda i prirodno, to je moj narod”, kazat će Stanivuković u intervjuu nakon incidenta sa zastavom koji se desio na skupu njegove stranke u Foči.
Profesor filozofije, kolumnista i novinar Dragan Bursać ima svoje viđenje nacionalističke indoktrinacije mladih Bosanaca i Hercegovaca, te nam ukazuje na primjere: “Primjera je toliko da su postali pravilo. Ako se neko ponaša antifašistički, mi to izdvajamo kao izuzetak. A primjeri, pa evo: od paljenja lutke sa likom Martine Mlinarević, preko paljenja lutki koje prikazuju gay par, preko četničanja u Banjaluci, preko dvije škole pod jednim krovom, ne zna čovjek gdje da se zaustavi… Dovoljno je samo pogledati kroz prozor, pravi ili virtuelni, i eto ga. Nacionalistička indoktrinacija nam je postala, na veliku žalost, društveno poželjna malograđasnka osobina. Mi nju živimo.”
Bursać smatra kako je temelj borbe protiv matrice “naši-njihovi” obrazovanje, kućno vaspitanje i primjeri zajednice, ali, kako kaže, ne vidi da toga previše ima oko nas. “Čini mi se da smo zakazali na sva tri polja. Opet utopistički i naivno vjerujem da će biti bolje. Čitam danas o profesorici iz banjalučke gimnazije koja je povela djecu da vide unutrašnjost Ferhadije. Većini njih je to prvi put da uđu u neki islamski objekat. To je pozitivan primjer! A opet, sa druge strane, zar to nije najnormalnija stvar? Zar je moguće da pravimo senzaciju od normalnosti i zar to tako treba?!”
Pitamo ga kakve vrijednosti baštini generacija odrasla u sistemu podjela i veličanja nacionalnog identiteta, a Bursać kaže kako su to zlatna djeca, djeca koja kao sunđeri upijaju stvarnost oko sebe. “Ako nam je stvarnost bremenita fašizmom kako očekivati nešto više od njih? Znam da zvučim kao ocvali boomer, ali je tako. Oni nam mogu pokazati čarobni postindustrijski informatički svijet, ali ako će ga puniti nacionalističkim sadržajima, onda je do nas.”
Podijeljena stvarnost
Mostarski aktivista i politolog Husein Oručević prisjeća se kako je još prije petnaestak godina, kad je bio među pokretačima OKC “Abrašević”, govorio kako ćemo “žnjeti ono što smo lijepo zasijali”. “Sve se tad dešavalo: podijeljeni program i podijeljene škole, različiti oblici vjerovanja u različite historije i različite istine, svako je pokušavao graditi svoje mitove, svoje heroje. I za neke su ti heroji osobe koje su zločinci, a za druge su oni ljudi koji su ih doveli do slobode.”
Takve podijeljene naracije i podijeljene stvarnosti su danas postale platforma na kojoj nacionalne stranke, ali i svi oni koji djeluju sa nacionalnim narativom, realiziraju svoje politike. “To je plodno polje za njihove oblike razigravanja politika koje se oslanjaju prije svega na ideološku i mitsku matricu. Tu nema nikakvog razumijevanja stvarnog života, stvarnih potreba, onoga čime bi se stvarno trebala ozbiljno baviti politika… Jednostavno, mladi ljudi im služe kao meso za kreiranje zidina, bedema.”
Ipak, ima i mladih koji su izbjegli takvu vrstu indoktrinacije, koji su se školovali u inostranstvu ili u privatnim školama, po neovisnim obrazovnim programima. “Takvi su shvatili da je osnovni model onoga što političke partije drže u svojim rukama – a to su političke, kulturne, društvene institucije – ostao zatvoren za one poslušne. Većina onih koji su se vratili sa dobrim obrazovanjem iz dijaspore shvatili su da način da realiziraju ovdje ono što su naučili nije moguć ukoliko su političke, društvene i kulturne institucije zakržljale ili se nalaze u velikoj političkoj bari. Naš novac, zajednički dar državi koji dajemo kroz poreze, dolazi u ruke onih koji su zaštićeni sistemom koji su sami proizveli. Tih 35-40 posto zaštićenih se nalazi u nekom obliku sigurne matrice. I viđamo ih na televiziji u različitim degenerativnim političkim modelima kako nagovaraju ljude da jedni protiv drugih podignu puške. U krajnjoj situaciji, taj novac koji je redistribuiran za poslušne, u jednom trenutku će postati bezvrijedan.”
“Mladi nisu preživjeli rat, nemaju ništa zajedničko s njim, a mi smo tu djecu naučili da mrze. Ti mladi nisu oni koji bi trebali ulaziti u procese pomirenja, jer se nisu ni posvađali. Mi smo im to prenijeli, zarazili ih tom strukturom mržnje”
Svi mi koji smo kreirali ovakav sistem krivi smo za mržnju koja je nametnuta mladim generacijama. “Ta mržnja je naučena, ona nema iskustvene momente, ti mladi nisu preživjeli rat, nemaju ništa zajedničko s njim, a mi smo tu djecu naučili da mrze. Ti mladi nisu oni koji bi trebali ulaziti u procese pomirenja, jer se nisu ni posvađali. Mi smo im to prenijeli, zarazili ih tom strukturom mržnje. Ne možemo njih kriviti, oni su plod naših ludosti, naših gluposti, nerazumijevanja koliko transfer mržnje može zagorčati život upravo toj djeci u koju ulažemo toliko pažnje. Nadam se da ti mladi ljudi imaju mogućnost, putem ERASMUS-a i sličnih programa, da otputuju vani, vide kako funkcioniraju različita društva.”
Stanje straha
Slobodan Blagovčanin je odrastao u Bijeljini, a upisivanjem studija psihologije seli u Tuzlu, gdje danas živi i radi kao projektni i PR menadžer u Omladinskom resursnom centru. I često se bavi temama mladih i njihovog odnosa prema prošlosti, kao i izgradnji mira. “Nacionalistička indoktrinacija mladih je ništa drugo do držanje mladih u apsolutnoj neizvjesnosti i potrebi da zavise od sistema na različitim nivoima u BiH. Ona se emituje kroz nekoliko segmenata, počevši od obrazovnih planova i programa, pa kroz sport, političke stranke, i na koncu, nesavjesne medije, kojima se često upravlja iz stranačkih centara moći.”
Najgorim oblikom indoktrinacije Blagovčanin smatra konstantnu potrebu da se čitavo bh. društvo drži u stanju straha, a sve češće i u stanju panike. “Veliki broj realnih afera trenutna politika uspijeva da zatrpa pod tepih koristeći se psihologijom straha i predstavljajući nas jedne drugima kao neprijatelje. Zaključio bih da je njen rezultat, nakon gotovo 30 godina, odsustvo predstave ko su, kako razmišljaju, šta vole, šta žele naši sugrađani iz različitih djelova BiH.”
Život u 21. vijeku nudi brojne alate onima koji žele da indoktriniraju naše društvo, koje je, kako navodi Blagovčanin, i dalje, nažalost, postkonfliktno i izuzetno ranjivo i podložno manipulaciji, te sve promjene dolaze sporo. “Protiv matrice ‘naši-njihovi’ se borimo putovanjima i upoznavanjem onih za koje ukazuju da su negativci. Razgovarajući sa njima i dijeleći iste frustracije i aspiracije. Borimo se kreirajući programe koji mladima nude priliku da se spajaju, upoznaju i napreduju u svojim karijerama.”
Našem društvu, smatra ovaj mladić, kao da nedostaje alternativa koja neće u prvi plan stavljati nacionalna obilježja, datume, memorijale iz devedesetih. “Alternativa koja se zaista zalaže za evropske vrijednosti, koje nisu diskriminacija, korupcija, podjele i odnedavno čak i rasizam. Gotovo nikako ne razgovaramo o ekonomiji, nerazumno visokim stopama poreza, digitalizaciji i inovativnosti u društvu i sistemu. Kao da smo ostali zarobljeni u užasima i traumama devedesetih na koje nas svako malo vraćaju trenutne politike.”
Generacija rođena devedesetih se i ne sjeća ratnih zbivanja, ali je bila direktno pogođena traumama koje su na njih prenosili najbliži, informativne emisije, potezi političara i obrazovni plan i program. “Posljednji veliki talas odlazaka iz BiH je upravo talas odlazaka mladih odraslih u sistemu podjela i nacionalizma. Ti mladi nisu više mogli čekati da ih nacionalizam nahrani ili da im podjele budu razlog zašto ne mogu kupiti sebi auto, prirediti izlazak ili imati stan. Međutim, ne mora da bude apsolutno negativan pogled. Alternativu će nam, nadam se, donijeti generacija rođena 2000-ih. Ona je gotovo sve vrijeme tokom formalnog obrazovanja razvijala svoje vještine i znanja kroz informalno učenje na internetu i društvenim mrežama. Neki, iako još uvijek maloljetni, uspijevaju da zarađuju novac i rade. Njih će zasigurno manje da interesuju podjele i nacionalizam, njima će biti mnogo teže da konzumiraju teme rata i mržnje.”
