NaslovnicaNAŠE PRIČEARIJANA KARIĆ: Svoj posao radimo bez straha i srcem

ARIJANA KARIĆ: Svoj posao radimo bez straha i srcem

Naše lice s novogodišnje naslovnice je medicinska sestra Arijana Karić iz Sarajeva, a njena priča simbolizira požrtvovanost i hrabrost medicinskog osoblja širom planete u borbi protiv koronavirusa. Čak i kad je zdravstveni sistem bio otežavajuća okolnost, kao kod nas. Od početka pandemije na prvoj liniji, i sama je nedavno prebolovala koronu, ali neumorno nastavlja svoj posao iz poruku: “Znam koliko su doktori važni, ali sestre su stub svake medicinske ustanove”

Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom

Sarajka Arijana Karić (37), medicinska sestra iz Doma zdravlja “Omer Maslić” u Sarajevu, od marta 2020. se našla u pandemijskom vrtlogu koji nije mogla ni zamisliti. Bila je među prvim dobrovoljcima za novoformirane COVID-timove, te je proteklih svih deset mjeseci radila s pacijentima oboljelim od Covida-19.
“Taj mart mi se sad čini tako davno, kao da je vječnost prošla. Prijavljivanje je bilo na dobrovoljnoj osnovi, a ja sam se našla među osam dobrovoljaca te smo formirali četiri tima: dr. Adnan Čejvan i sestra Amina Mašić, dr. Amila Hamidović i medicinski tehničar Lean Zoranović, dr. Alma Mujčinović i sestra Irma Burek-Džafović, te dr. Adi Osmanbegović i ja”, govori Arijana.
S posebnim ponosom priča o doktoru s kojim je proteklih mjeseci dijelila i dobro i zlo: “Dr. Adi i ja smo od prvog dana tim, nikad me nije ostavio na cjedilu, kao ni ja njega, a nije da nije bilo i takvih slučajeva. Svaki dan smo radili kao tim i ne mogu vam reći koliko mi je žao što odlazi iz našeg doma zdravlja. Ide u Hitnu pomoć na specijalizaciju i sretna sam zbog njega, ali tužna što naš dom gubi ovako kvalitetnog doktora.”

Nikad me nije bilo strah

U prvim sedmicama pandemije, kad i nije bilo puno slučajeva zaraze koronavirusom, Arijana je s kolegama imala obuku u Hitnoj pomoći, prolazili su procedure oblačenja i skidanja zaštitne opreme, infektolozi su im držali predavanja… Sve je još bio početak i niko nije mogao predvidjeti šta nas čeka. “Sjećam se prvog terenskog rada, bio je 21. mart, i radili smo testiranje na kućnoj adresi. Opreme nema dovoljno, i onda ide improvizacija: obuci šta imaš, zaštiti se kako možeš, naprskaj se dezinfekcijom i gotovo! A maske, a zaštitna odijela, viziri, koji su došli kasnije, sve je to nama dodatno opterećenje, ali shvatamo da je to protokol i strogo ga se pridržavamo. I čitav dan si u nekom teškom balonu opreme, teško dišeš, i onda čuješ priče o tome kako neki ne mogu pod maskom do prodavnice ili apoteke, ili je nositi na ulici.”

“Čitav dan si u nekom teškom balonu opreme, teško dišeš, i onda čuješ priče o tome kako neki ne mogu pod maskom do prodavnice ili apoteke, ili je nositi na ulici”

Uprkos nepoznatom virusu koji uzima ljudske živote, Arijana kaže kako su na početku pandemije medicinski radnici odlučili da mu pruže otpor najbolje što znaju i umiju. Svaki dan bila bi nova spoznaja, jedan djelić mozaika bi se uklopio u priču o Covidu-19. Doktor i medicinska sestra koji bi činili tim odlazili bi na kućnu adresu zaražene osobe te na licu mjesta vršili procjenu stanja, indicirali da li je za hospitalizaciju. Ako jeste, organizovalo bi se sanitetsko vozilo i transport do Klinike na Podhrastovima.
Arijana priča kako je njoj i kolegama jako važna bila pozitivna radna atmosfera, timski rad u kojem su jedni drugima pružali svaku vrstu podrške. Puna moralna i logistička podrška, naglašava Arijana, stizala im je od direktorice prof. Amire Skopljak i glavne sestre Amre Ališić.
Brojke počinju rasti, uvodi se policijski sat, vanredno stanje, ali Arijana sve nove situacije prihvata bez straha. “Ja sam ratno dijete, tako da sam i ovo shvatila kao izazov. Stvarno nisam nikad imala ni trunke straha. Volim svoj posao i radim ga maksimalno posvećeno, iz srca.”

Lijepa riječ je čudo

Svaki dan postaje sve teže, nastavlja Arijana: “Odeš po pacijenta na pregled, pa kreneš da ga transportuješ do bolnice, a u vozilu nastupi pogoršanje, stanje koje se iz minute u minutu mijenja… Činiš sve što je u tvojoj moći, daješ kisik da mu olakšaš disanje, a čovjek te gleda pravo u oči, blagosilja te, jer u tebi vidi pomoć, a tebe sve razdire iznutra, da što prije stigneš do bolnice, da ne bude kasno, da preživi…”
I to je, kaže, izvor najvećeg stresa: uradiš sve što možeš i misliš da će biti dobro, a onda pacijent umre. “Svaki put je šok, pitaš sebe pa šta je ovo, dokle više!?” Arijana prepoznaje strah u očima ljudi koje mora prebaciti u bolnicu. I iako je njen zadatak pobrinuti se za njihov transport, ona s pacijentom ostane i u bolnici, bude uz njega, drži ga za ruku… “Pacijenti su najčešće u strahu, a još kad im spomeneš da moraju u bolnicu, tada ide otpor: nemoj me samo u bolnicu! Drugi se, opet, prepuste i slušaju šta im se kaže, jer to je najbolje za njih… I onda vidiš skoro svaki dan neke slike koje te prate danima, mjesecima: ide pogoršanje, od stabilnog do totalno lošeg stanja. I kad provedete neko vrijeme s tim pacijentima, izgleda vam kao da ih je neko ukrao, kako to da ga nema više!”

I stalno misli kako može više, kako nisi uradio dovoljno da ispuniš misiju. “I to je ta stalna krivnja koju svi imamo, uradiš sve i onda shvatiš da ni medicinski radnici nisu svemogući.”
Razgovor, ljudski pristup, utjeha, smirenost, sve su to stvari koje medicinske sestre rade ili trebaju raditi smatra Arijana. “Olakšati nekome strahove, ne stvarati paniku, probati nekog oraspoložiti koliko je moguće. Lijepa riječ je čudo.”
I kao da pandemija sama po sebi nije pošast, medicinski radnici su imali i posebno teške uslove: zdravstveni sistem koji nije mogao odgovoriti potrebama kako svog osoblja, tako i pacijenata. I formirani COVID-punktovi, pa potom i ambulante, nisu ulijevali previše povjerenja, formirali su se ispred njih nepregledni redovi, predugo bi ljudi čekali na pregled… “Pomaže se pacijentima, ali čini mi se nedovoljno. Mi dajemo maksimum od sebe a opet se na kraju dana, umoran i potpuno iscrpljen, pitaš jesi li mogao još nešto uraditi.”
Iako je po cijele dane u kontaktu sa zaraženima, Arijana straha nema. Jednostavno ne razmišlja o tome, osim kad pomisli na porodicu, na roditelje, prijatelje. “Ljudi me uglavnom izbjegavaju, kažu mi da sam tempirana bomba”, govori nam s blagim smiješkom.

Virus u porodici

I onda se desi i ono od čega najviše strahuješ. Da virus, za koji i ne znaš da ga imaš, možda preneseš nekom svom. “Kad je moj otac dobio prve simptome, psiha me je ubijala. Samo sam mislila na to kako sam ja kriva, da sam mu ja prenijela. Strašan je to stres, ne spavaš, svaki dan osluškuješ hoće li biti pogoršanja, jer je moj otac hronični bolesnik, ima dijabetes i visok krvni pritisak. A tačno znaš šta mu se sve može dogoditi. Strašne slike prolaze kroz glavu.” Završilo je, srećom, dobro. Arijanin otac je, istina, imao obostranu upalu pluća, ali je na vrijeme reagovano s terapijom pa se izvukao od težih posljedica.
Arijana je istovremeno mislila da je “na nogama” prebolovala koronu, a onda je 2. novembra naglo dobila simptome: izgubila je čulo mirisa i okusa, a tome su prethodili bolovi u leđima i umor, što je pripisivala svakodnevnici i strašnom radnom tempu. “Završila sam, kao i otac, s obostranom upalom pluća, borba je bila tih 14 dana…” Ali, ne želi trošiti previše riječi na svoju borbu s virusom, zna da je mnogo onih koji nisu uspjeli izaći kao pobjednici iz svojih životnih bitki. Pet dana nakon nje razbolio se i njen suprug Adis, kojem je ona prenijela virus. “Imao je temperaturu sedam dana i početak upale pluća, srećom dobro je prošlo”, kaže Arijana te dodaje da joj je suprug velika podrška.
Želi, kaže nam, svima koji traže medicinsku pomoć, ovim putem, preko novina, reći kako ih razumije i kako zna koliko je teško, ali traži i razumijevanje za svoje kolege i kolegice koji padaju s nogu od umora. “Sestrooo! Stalno te riječi čujem po hodnicima. Prve smo na udaru, prve reagujemo, prve ukazujemo pomoć. Znam koliko su doktori važni, ali sestre su stub svake medicinske ustanove.”
Svaki je posao, svjesna je Arijana, težak i nosi posebnu odgovornost, ali ono što danas, u pandemiji, rade medicinski radnici, kod nas i na cijeloj planeti, daje ovom pozivu još veći teret. “Svaka medicinska sestra voli svoj posao i saosjeća s pacijentima. Mora naučiti kako da se nosi sa svime, ali to uvijek ostavlja traga na našoj psihi. Pa onda taj stres prenosiš na porodicu, jer u jednom danu je toliko uspona i padova, tuge i radosti, da je teško sve procesuirati.”
Od sveg srca se nada kako će i ovo jednog dana završiti, a da će medicinari širom svijeta svoj posao raditi bez straha, i srčano kao i dosad. “Mi volimo ovaj posao, to je za nas najljepši poziv, možda će se neko složiti, neko ne, ali što se mene tiče, da ponovo biram, opet bih isto odabrala.

Gracija 405/406, 25.12.2020.