Razgovarala Živana Jovančić
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom
Sportska novinarka Emina Hodžić (33) izabrala je profesiju iz ljubavi, mada taj mladalački san ne bi mogla racionalizovati potpuno ni danas. A ni njena porodica, budući da je završila srednju ekonomsku školu i, po inerciji, očekivalo se da će na tom fonu nastaviti školovanje. Rođena u Busovači, odrastala je u sretnoj porodici kao najmlađa od troje djece, pa je tako oduvijek više pažena i mažena. Ako zanemarimo početničko volontiranje na Radiju Busovača, svoj san je dijelom ostvarila 2008. godine kada je diplomirala žurnalistiku na sarajevskom Fakultetu političkih nauka. Puni smisao dala mu je započevši profesionalnu karijeru 2010. godine na Federalnoj televiziji. Svakog utorka i subote vodi uživo emisiju Superloto, koja je za nju, voli reći, deset minuta adrenalina, jer je SuperJackpot dostigao gotovo milion i po konvertibilnih maraka. A nakon Dnevnika 3, iz večeri u veče vodi informativni blok sportskih vijesti.
Je li zaokret u karijeri započet vašom voljom ili je to inicijativa menadžmenta?
– Ja sam žena koja voli promjene i stalna dokazivanja. Uopšte se ne bih iznenadila ako bih se već sutra prihvatila nekog drugog zadatka ukoliko bi mi bio izazovan. Moj prvi angažman je bio u emisiji TV Bingo show, potom sam počela raditi i u Sportskoj redakciji, a nakon izvjesnog vremena preuzela sam Superloto. Tako se to stalno preplitalo u mojoj karijeri, nekad po mojoj želji, nekad po želji menadžmenta, ali uvijek na obostrano zadovoljstvo.
Jeste li skloni vagati argumente za i protiv prije no što prihvatite neku ponudu?
– Na svom putu nijedan korak nisam preskočila. Koliko mi je bitan voditeljski i prezenterski dio isto toliko mi je kao novinaru bitno da naučim sve postulate novinarstva. Kad je televizija u pitanju, to znači da počinjem od pravljenja priloga, redanja košuljice, pripreme razgovora sa gostom, intervjua i ostalog. S vremenom se svaki ovaj dio nadopunjava, a najbitnije je kad hoćete i volite to što radite.
Ko vam je dao najbolji savjet na početku?
– Najčešće se sjetim jednog našeg snimatelja koji je otišao u penziju kako mi je uvijek govorio: “Ispravi se, vidi kako sjediš, namjesti tu kragnu ili zamisli da je ova kamera neki zgodan frajer koji ti se sviđa, pričaj mu, zavodi ga, flertuj s kamerom.” Da, veoma je bitno držanje pred kamerom, važno mi je da djelujem prirodno, ležerno, da sam koncentrisana. Veoma je bitno da postaneš svjestan činjenice da naš posao nema radno vrijeme, nema praznike, i što se prije pomirite s tim to bolje za vas. Savjeti su uvijek dobrodošli, istina, onima koji znaju da ih saslušaju i konkretno primijene. Najvažnije je da mi sami sa sobom raščistimo možemo li se nositi s tim pozivom, je li to zaista naš pravi put. A što se mene tiče, nemam više nikakvih dilema.
Zašto naši ljudi imaju predrasude o ženama u sportskom novinarstvu, posebno kad prenose fudbalske utakmice i značajne sportske događaje?
– Mi sami smo napravili tu podjelu na muški i ženski posao, to se ustalilo i teško je to razbiti. Mnogo je žena koje prije nisu radile, no sada je drugo vrijeme, žene mogu sve, pa tako komentarisati i prenositi utakmice, izvještavati sa utakmice ili biti sudija na utakmici. Ipak, poznati su mi komentari u stilu ona će mi pričati o sportu, ili ne zna ime igrača izgovoriti, a da ne pominjem šta bi neki rekli ako bi se, ne daj bože, potkrala greška ili promijenio akcent u izgovoru. Toga nisu pošteđene ni naše kolege: kada osluškujete komentare drugih, a ja ih osluškujem stalno, nijedan nije dovoljno dobar, svakome nađu zamjerku.
“Najviše bih voljela da upoznam Zlatana Ibrahimovića i s njim uradim priču. Neko voli Ronalda, neko Messija, a ja nemam dilemu: jedan je Zlatan Ibrahimović”
Znamo da su žene rijetke u tom fahu. Zašto je vas privuklo sportsko novinarstvo?
– Malo nas je, ali smo osvježenje. U našoj redakciji smo nas tri, tako da je odnos sa kolegama pola-pola, ali naši glasovi su uvijek dupli, kolege nam popuštaju, paze nas. A kad je novinarstvo u pitanju, možete da birate politiku ili nešto vedrije, zdravo i pozitivno, a sport to zaista jeste. Tokom tri godine, kako smo počeli da emitujemo sportski blok nakon Dnevnika 3, kroz naš studio je prošlo više od 500 gostiju. Emisija ide sedam dana u sedmici, pa zamislite sada koliko je tu potrebno priprema i rada, koliko ideja i inspirativnih priča o svim našim sportistima, a svaki od njih ima samo jedan cilj – da bude najbolji. Svi sportisti pričaju osobne priče sa nama, dijele uspjeh i inspirišu druge. To su ljudi koji stalno putuju, šire mrežu poznanstava, pričaju o našoj zemlji, predstavljaju nas. Našu zemlju ljudi gledaju kroz Edina Džeku, Jusufa Nurkića, Srbiju gledaju kroz Novaka Đokovića, Hrvatsku kroz Luku Modrića… Kada je sve u paketu – od igre do ponašanja – dobro, vi ste replika i proizvod svoje zemlje, zbog toga se sve to voli, slavite s njima njihov uspjeh, a ustvari ste sve to i vi.
Je li vam svojstveno da se usavršavate profesionalno, s mentorom ili samostalno, kako biste u intervjuu parirali sportskim asovima?
– Stalno učenje je napredak. Naravno da imam ljude sa kojima se savjetujem, pa mogu reći i mentora čiji su mi savjet i sugestije veoma bitni. Postoji nekoliko ljudi oko mene koji su zaduženi da kažu kako je šta izgledalo, šta može da se doradi, šta je dobro. Na kraju, sama sebi sam najveći kritičar, jako sam samokritična, bez obrzira što sam godinama pred kamerama, uvijek sebi nešto prigovaram. Dešavaju se razne situacije, ponekad se potkrade greška, lapsus, što je normalno, ali meni je svaki propust najgora moguća stvar na svijetu još uvijek. Nisam uspjela da to pomirim u sebi, stalno se preispitujem kako se desilo i zašto, a kad je propust tehničke prirode, na što ne mogu da utičem, za mene to znači višesatnu analizu, a ponekad i nespavanje.
Vi ste za nepunu godinu intervjuisali najveće sportske zvijezde naše zemlje. Vjerujemo da ste ponosni na to, ali nas zanima kako ste ih lično doživjeli?
– Upravo je to taj korak dalje, ta stepenica više u onome o čemu razgovaramo. Razija Mujanović je danas u Kući slavnih, ne možemo ni zamisliti koliko je rada ostavila iza sebe, i, evo, sada svoje znanje dijeli s mladim košarkašicama. Ili, Larisa Cerić koja nas svako malo obraduje medaljom, vesela i ambiciozna djevojka koja uvijek hoće više. Prvi intervju sam radila sa Edinom Džekom, jedva smo našli vrijeme, ja sam kasnila, a on me dočekao s osmijehom, kaže sve je to normalno i dešava se. Jusuf Nurkić me oduševio; teško mi je pala njegova povreda, želim mu brz oporavak. Džanan Musa je jako elokventan i odgojen, Mirza Teletović je divan, a Miralemu Pjaniću rekla sam da ni s kim nisam duže razgovarala nego s njim. Veoma su mi dragi Mirsad Terzić, braća Burić, Benjamin i Senjamin, i Nikola Prce, zbog kojeg sam prekinula godišnji da bih s njim uradila intervju. To su do sada moje najljepše ispričane priče. Mojih top deset.
Imate li ambiciju da snimate autorske emisije o sportskim asovima i poznatim ličnostima, općenito?
– Bila mi je čast i zadovoljstvo uraditi takvu emisiju sa našom živom legendom Dinom Merlinom pred početak velikog koncerta na Koševu. Najveće zadovoljstvo u tome je vidjeti sebe kao autora. Bilo bi odlično da takve priče uradim sa sportistima čija je aktivna karijera završena.
Vašu porodicu čine ljudi koji se ne bave sportom, a nisu ni novinari. Je li to ikad poljuljalo vaš izbor profesije?
– Novinarstvo nije bilo upitno za mene. To je moja ljubav od mladih dana, iako sam završila srednju ekonomsku školu i bila učenik generacije. Imam starijeg brata i sestru, oboje su završili ekonomiju. Roditelji su mi predlagali da studiram ili pravo ili ekonomiju, ali ja sam rekla: ‘Želim da budem novinar’, i oni su to prihvatili. Mogu vam reći da je to najbolji recept kad jasno znate šta hoćete i kad kažete to što želite.
Imate li uzore u profesiji?
– Mnogo je kolega koje jako cijenim i poštujem. Nije bitno je li u pitanju kritički osvrt, analiza situacije ili trenutno dešavanje, naprosto jedva čekam da izbace svoju misao. Uvijek je zadovoljstvo čitati Bursaća, gledati Šprajca, britku Danielu Trbović ili Tarika Filipovića.
Šta čitate u novinama i internetskim portalima?
– Potpuni sam ovisnik o internetu i telefonu, i prije spavanja, i tokom dana, odmah nakon buđenja, stalno i sve pratim. Volim da sam informisana o svemu, to je moja potreba: pratim politička strujanja, sportska dešavanja, sajmove knjiga, zabavu, šoubiz… Ne može ništa da mi promakne. Čak odem da vidim ko je prošetao crvenim tepihom SFF-a. Sve smo to mi i dio sam toga, stoga me i zanima.
Pominjete knjige, koje pisce čitate?
– Jedva čekam odmor, pripremila sam nekoliko knjiga koje želim u miru pročitati. A posljednja koju sam pročitala je Priča o izgubljenoj djevojčici Elene Ferrante.
Televizijske novinarke paze na imidž više nego ikad. Imate li modni fetiš?
– Cipele. Visoke štikle. Obuća, generalno. Ja sam žena koja voli cipele, definitivno. U stanu imam posebno mjesto za njih da se vide sve. Volim sve boje, samo je bitno da su udobne i da je štikla što tanja. Dok hodam, pazim na svaki korak.
“Najvažnije je da mi sami sa sobom raščistimo možemo li se nositi s tim pozivom, je li to zaista naš pravi put. A što se mene tiče, nemam više nikakvih dilema”
Vježbate li? Slijedite li trend zdravog života?
– U fazi sam kad se radujem odlasku na trening, osjećam se krivom ako nisam tri dana nijednu vježbu uradila. To je sada način života, zdrava ishrana i vježbanje, takođe. Svaki dan sebi pripremam smoothie, ne izlazim iz kuće dok ne unesem zdrave namirnice jer se često desi da ne stignem jesti cijeli dan. Moramo sebi biti na prvom mjestu, slušati svoje tijelo, ono nam sve na vrijeme kaže.
Imate li hobi, šta ste otkrili u sebi kroz tu aktivnost?
– Kad imam vremena, idem na jahanje. Konji su, zaista, najplemenitije životinje. Konji pospješuju lučenje hormona sreće, kažu istraživanja, i to je istina, barem sam se ja uvjerila u to. Uživam, treba mi još mnogo časova da sve naučim, vrijedna ekipa instruktora pomaže i meni i drugima da savladamo jahanje. Iskreno, očekujem i rezultate, a do tada je najbitnije da je rad s konjima zanimljiv, čak imam i svog ljubimca. Zove se Argo.
Imate li vremena da budete s porodicom kao prije, da trknete u Busovaču?
– Uspijem, mada nije lako. Svi smo u kontaktu, i kad moja sestra ili brat nađu slobodno vrijeme, tome se i prilagodimo. Volimo da uživamo u finom porodičnom ambijentu i druženju. Nije tajna kad se kaže da se na najmlađe dijete drugačije gleda: ja sam najmlađa, sva je pažnja bila meni posvećena. Imam savršen odnos sa bratom i sestrom, svakom bih to poželjela. Sad se svi zezaju na moj račun: kad dođem kući, uvijek kažu evo nam loto djevojke ili evo naše vrsne sportske novinarke. (smijeh)
Šta priželjkujete u karijeri?
– Puno novih i dobrih priča. Najviše bih voljela da upoznam Zlatana Ibrahimovića i s njim uradim priču. Neko voli Ronalda, neko Messija, a ja nemam dilemu: jedan je Zlatan Ibrahimović.
