ZLATIBORKA POPOV MOMČINOVIĆ: Uz vrtić i školu, suprug je najzaslužniji za napredak našeg sina

Profesorica političkih nauka doc. dr. Zlatiborka Popov Momčinović majka je dječaka iz autističnog spektra koja je nedavno doživjela neugodnu scenu kad ju je taksista, zbog dječijeg vriska, izbacio zajedno sa sinom iz vozila, ali za Graciju nakon svega kaže kako joj je najvažnije podizanje opšte svijesti o ovakvim i sličnim problemima

0
121

Razgovarala Živana Jovančić
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom

Posvećena naučnom i aktivističkom angažmanu, doc. dr. Zlatiborka Popov Momčinović, profesorica političkih nauka na Univerzitetu Istočno Sarajevo, objavila je preko 60 naučnih radova, a početkom ove godine predstavila je knjigu Žene i procesi pomirenja u BiH.  Prisustvuje stručnim skupovima koji se često održavaju uzastopno, pa je tako u svega nekoliko junskih dana bila i u Berlinu i na konferenciji u Sarajevu posvećenoj položaju ljevice u BiH i Evropi. Ona i suprug Leonardo Momčinović, komparativist i voditelj biblioteke, imaju dvanaestogodišnjeg sina Luku, dječaka iz autističnog spektra, koji pohađa peti razred osnovne škole u Zavodu za specijalni odgoj i obrazovanje djece “Mjedenica”.    

Profesorica Popov Momčinović nedavno je dospjela u žižu medijske pažnje nakon što je na Facebooku objavila kako ju je, zajedno sa sinom, sarajevski taksista izbacio iz vozila nakon dječakovog vriska. Reagirala je javnost, posebno mediji, a medijator slučaja postao gradonačelnik Abdulah Skaka, koji je profesoricu Popov Momčinović i predsjednika Udruženja Sarajevotaxi ugostio u svom kabinetu, kojim prilikom je ona dobila javno izvinjenje.

Iako se taksista koji vas je sa sinom izbacio iz vozila javno izvinio, a građani solidarisali s vama, kako gledate na njegov postupak danas? Jesu li roditelji autistične djece često na udaru neuviđavnih ljudi i neprijatnih postupaka? 

– Polazim od toga da je ljudski oprostiti i da se vozač nije snašao. Lako je jednu osobu kazniti a da se sistemski ništa ne rješava i dalje. Meni je u toj priči bitno podizanje opšte svijesti, ali i da naša djeca imaju osiguran prevoz. Nama malo znači kupon za prevoz naše djece; bitno je organizovati prevoz u skladu s njihovim razvojnim poteškoćama. Koliko se para trošilo na sumnjive poslove zarad nečijeg bogaćenja, a za ovu marginalnu grupu obezbjeđuje se minimum minimuma, čime se krši zakon i sve deklaracije o ljudskim pravima koje je BiH potpisala i ratifikovala.   

Kako senzibilizirati društvo prema osobama s razvojnim poteškoćama, kako eliminisati nemaran i nehuman odnos prema djeci i odraslim osobama s poteškoćama, generalno?

– Promjena svijesti je najduži proces. Kod nas se sve svodi na sažaljenje, što je za mene nedopustivo. Mi smo atomizirano društvo, većina živi teško, ispod minimuma, ne želim nikog da osuđujem. Puno ljudi nije upoznato sa ovim oblicima razvojnih poteškoća.  

Najveći teret pada na civilno društvo, a ono dotiče, recimo, pet posto populacije. Bez želje da nivelišem, to su mali koraci. Potrebna su sistemska rješenja, ako je riječ bar o Kantonu Sarajevo, čini mi se da se naziru promjene.

Da li vam snagu ulivaju brojni građani koji su stali na vašu stranu, u odbranu majke s djetetom iz autističnog spektra?

– Naravno, svi su pokazali da kod nas postoji građanska svijest, osjećaj za ljudsko i humano. To je nešto što bi dalo snagu svakom roditelju kad bi se našao u istoj situaciji. Ovakva masovna podrška građanstva je dio rješenja problema. Koristim priliku da se još jednom zahvalim Sarajlijama koji su mene, ali i sve nas roditelje, podržali i na taj način pokazali da kod nas postoji rudiment svijesti u ovoj sferi i svijest o tome koliko su promjene bitne. 

Kakvo je vaše iskustvo, znamo li i jesmo li voljni da pomognemo na javnom mjestu? 

– Mi smo društvo koje, nažalost, ad hoc pruža razumijevanje, ali rekla bih da je to više sažaljenje prema takvim osobama. Kad treba konkretno da se pomogne ili nešto preduzme, nedostaje nam kolektivna akcija generalno. Svako bi želio da je njegovo dijete odlikaš ili da sutra bude najbolji student; bitno je da prihvatimo dijete takvo kako je, kroz takav pristup će se i društvo senzibilizirati. Polako se naša svijest mijenja, u medijima imamo priče o djeci i porodicama, više se govori o autizmu uopšte, podiže se senzibilitet, to je dugoročan proces, ali puno je ljudi s predrasudama. Ako mi neko pomogne pred šalterom u administraciji, ako mi neko pridrži korpu u prodavnici, to me iznenadi, a zapravo bi trebalo da bude normalno ponašanje.   

Nakon saznanja za dijagnozu vašeg sina, kroz kakve ste emotivne faze prošli do danas?

– Trajalo je dugo, bilo je teško. Prolazila sam kroz razne faze koje se u psihologiji prepoznaju, nekad imate fazu neprihvatanja, odbijanja, nekad lažne nade da to nije možda tako, ili mislite da će se otvoriti neki proces, ili da će se neko čudo desiti i da nije tačno ono što sam saznala. O autizmu sam znala nešto okvirno, najviše iz popularne kulture, i nisam mogla da vjerujem da se baš meni to desilo. Bila sam u fazi, mogu čak reći, i rastrojstva pomalo, morala sam ići na psihološke tretmane, a s vremenom sam to nekako prihvatila. Prošla sam fazu konflikta sa samom sobom, ali i sa okruženjem, tu prije svega mislim na porodicu. Mom suprugu Leonardu i meni sve je to teško palo, bili smo dodatno opterećeni, uspjeli smo nekako da ipak prebrodimo svoja opterećenja, otuđenje, promjenu raspoloženja,  rasijanost supružnika, njihov emotivni naboj. Sada imamo organizovan život, nadopunjujemo jedno drugo u porodičnim obavezama. Danas Luku ne mogu da zamislim drugačijeg nego takvog kakav jeste. 

Luka je privržen ocu Leonardu koji je autoritet u sinovim očima

Bilo je bitno i smjestiti dijete u vrtić u međuvrmenu, je li tako?

– Preko godinu dana išli smo od jednog ljekara do drugog, od jednog konzilijarnog pregleda do drugog; na kraju nam je dr. Nirvana Pištoljević rekla da Luka treba specijalni program i tretman. Luka je od četvrte godine išao u vrtić za tipičnu djecu, no bilo je problema sa njegovim ponašanjem; nije bilo moguće da vrtići paze i na tipičnu i netipičnu djecu istovremeno. Tako je prestao ići u vrtić, i nama je to teško palo. I dok je išao u vrtić, nije bilo lako slušati kad odete po dijete i pričaju vam kako je bilo nevaljalo, da je s njim nemoguće izdržati, da više ne mogu tako, pa smo na kraju smjestili sina u vrtić “Sunce” u Edusu. Kroz njihov program djeca stiču i neke oblike prihvatljivog ponašanja. 

Kakav je Luka danas? Koju školu pohađa, šta ga zanima?

– Moj Luka je veoma veseo dječak, pun je života, raduje se nekim običnim stvarima koje mi često ne vidimo ili uzimamo zdravo za gotovo. Ima izražen senzibilitet, voli ljude, socijabilan je, voli da ide u školu, voli drugare. Sada je peti razred, i osim standardnih predmeta ima i takve s kojima đaci stiču konkretne vještine – kuhaju, prave predmete od gline… To potiče njihovu kreativnost i motoriku. Od svega najviše voli muziku, ima osjećaj za ritam i melodiju, voli da sluša muziku preko YouTubea; nekad se sjeti pjesme koju je čuo prije pet godina i to me iznenadi. Danas je sve lakše sa Lukom nego ranije, stekao je smisao za red, sa njim se lakše razgovara. Njegov rječnik nije bogat, ali nama je bitno da govori i odgovara na pitanja, što razgovara s nama u kući.

Gracija 372, 12.7.2019.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here