Napisala Živana Jovančić
Lejla Buturović i Stanislava Majušević godinama se poznaju, njihove sudbine prepliću se još od studentskih dana preko postdiplomskog usavršavanja sve do danas, budući da su od 1998. kolegice u Zavodu za specijalni odgoj i obrazovanje djece Mjedenica. Pod krovom Zavoda počele su prvo u internatu, sada su u vrtiću “Sunce”, a obje nam u razgovoru hvale i ističu prednost rada u istoj kući. Pružena im je mogućnost stalne konsultacije, jedna drugoj su podrška, znaju dati pohvalu i kritiku na račun one druge.
Identičan profesionalni put pokreće ih, motivše, a isto tako i privatno zbližava, kaže nam odgajateljica Lejla Buturović (42), čiju ljubav prema najmlađima potvrđuje i njen život. Naime, Lejla i njen suprug, elektroinžinjer Dino Buturović, podižu troje djece – Kenana (11), Hanu (8) i Aišu koja je prije godinu dana unijela radost u prodicu. Kroz školovanje, Lejla je svoju ljubav prema djeci usmjerila ka pedagoškim naukama, mada se od nje očekivalo da će biti doktorica, poput svoje majke. Tako je 1998. diplomirala na Pedagoškoj akademiji, a ponovo je na toj ustanovi diplomirala 2005., ali ovog puta četverogodšnji studij na Odsjeku za predškolski odgoj. Na Nastavničkom fakultetu Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru, u saradnji s finskim Univerzitetom Jyvaskyla, magistrirala je, baš kao i Stanislava Majušević, edukacijske nauke – Inkluzija i individualizacija u obrazovanju. Stručni je saradnik NVO EDUS – Edukacija za sve. Jedna je od autorica priručnika “Kurikulum za edukaciju roditelja, zajedničkih naučnih radova i članaka”.
Uspjeh daje energiju
Puno toga navelo nas je da ustvrdimo da je Lejlin život skladan spoj privatnog i poslovnog. “Moja rođena djeca su dio mog posla. Odlični su đaci, a najveća nagrada im je kad ih mama povede na posao, ili na priredbu koju pripremamo s djecom u Mjedenici. Kad sam kod kuće, ne mogu ostaviti posao na poslu, kako se to kaže, ne mogu prestati da mislim na mališane u Mjedenici, i njih nazivam svojom djecom. Mislim da ta interakcija i jednu i drugu djecu oplemenjuje i uči ih da budu bolji.”
Lejla baštini bogato radno iskustvo. Prisjeća se da su vrtić “Sunce” u Mjedenici, nekad Odjel za ranu stimulaciju “Sunce”, pohađala djeca s Downovim sindromom, s određenim genetskim predispozicijama poteškoća u razvoju, a danas je naveći broj djece koja pohađaju vrtić sa sumnjom na poteškoće autističnog spektra, dijagnozom disharmoničnog razvoja ili nerazvijenog govora. “Nikad ne znate kakvo ćete dijete dobiti sljedeće godine. Morate imati plan i program za rad, radite ono što dijete od vas traži, želite izvući maksimum u skladu s njegovim stepenom razvoja. To je izazov. Kao profesionalac, sve vrijeme sam se usavršavala. Posao vas tjera da učenjem otkrivate i tražite najbolje naučno dokazane metode i tehnike rada s djecom.”
Bitno je da se radi na cjelokupnom razvoju djeteta, pogotovo kad je riječ o djeci iz autističnog spektra – nužno je posmatrati dijete u cjelini, a ne samo određene razvojne oblasti. Neka djeca usvajaju vještine brže, neka sporije, sve to opet zavisi od osobnog stepena razvijenosti. Usto, postoje aktivnosti koje se rade u grupi ukoliko dijete ima od toga koristi, određene vještine razvijaju se u paru ili radom jedan na jedan.
Razvijanje djetetovih vještina
“Na nama odgajateljima je da organizujemo grupu i da u svakom trenutku znamo šta koje dijete radi, šta je njegov zadatak, šta treba u tom trenutku da nauči. Radim pet sati s djecom direktno, a da biste mogli da radite neprekidno morate da se pripremite za rad. Imam teorijsko znanje koje mi pomaže da uradim programe na osnovu dobivenih procjena. Kontinuirano pratim koliko je svako dijete napredovalo da bih mogla nastaviti s njim dalje. Sve to nije lako, ali kad osjetite napredak kod djeteta budete veoma ponosni, to vam daje energiju, tjera vas da radite još, još, još, ne možete da se zaustavite.”
Lejlin pristup djetetu temelji se na percepciji i razvijenosti njegovih vještina: ukoliko je tipično da dijete razvije neku vještinu s tri godine, a dijete od pet godina nema tu istu vještinu, odgajatelj ga uči da stekne određenu vještinu, recimo, samopomoći ili samostalnog oblačenja. Kad je riječ o djeci iz autističnog spektra, uči ih vještinama kroz individualne edukativne programe. Smatra da je veoma važno da stručno i s pravim instrumentom uradi procjenu i uoči koje vještine ima ili nema dijete. Tada može izraditi adekvatan program.
“Neke vještine razvijaju se kod djece iz autističnog spektra kao i kod tipične djece, a to znači da dijete ne mora zaostajati u svim oblastima razvoja. Kod djece iz spektra postoji disharmonija u razvoju. Recimo, dijete može imati razvijenu motoriku u skladu sa tipičnom djecom, ali neke vještine motorike ne može da pokaže jer ne razumije vaš govor. Potrebno je da svi stručnjaci koji rade s djetetom rade na isti način, zajednički, također i kada ga uče nekoj vještini da bi ono brže napredovalo. Zajednička saradnja stručnih kadrova je moguća. Mi u vrtiću tako radimo.” S druge strane, roditelji željno prihvataju svaki koristan savjet, poduku, konkretna rješenja, da bi i sami mogli pomoći djetetu.
“To su stvari koje samo mi stručnjaci možemo pružiti roditeljima. Na nama je da kod njih razvijemo kritičko mišljenje o lakodostupnim informacijama kojima su stalno izloženi i koje nemaju naučno uporište. Svakom djetetu dajem se ljudski. Neko napreduje brže, za nekog moram tražiti nove naučno dokazane metode i tehnike kako da savlada neku vještinu. Nama ostaje samo kontinuiran i stalni rad sa djetetom”, smatra Lejla Buturović.
Sve je počelo u studentsko doba
Lejlina kolegica, Stanislava Majušević (43), oduvijek je željela raditi s malom djecom. Nakon Pedagoške akademije, magistrirala je, kao i Lejla, u Mostaru, na Univerzitetu “Džemal Bijedić”. Na italijanskom univerzitetu u Parmi, kao najbolja studentica u klasi, stekla je zvanje magistrice primijenjene analize ponašanja (ABA). Koautorica je publikacije “Vodič za procjenu i izradu individualnih razvojnih programa za djecu od rođenja do treće godine i od treće do šeste godine”, kao i “Priručnika za primjenu osnovnih naučnih taktika u radu s djecom predškolskog uzrasta” te priručnika “Uvod u diferencirano podučavanje”.
Bila je studentica kad je počela raditi, a po završetku studija 1998. zaposlila se kao odgajateljica u “Suncu”. Prisjeća se kako je vrtić tad bio neuslovan, te da su ona i Lejla u novoobnovljeni vrtić “uselile” pet godina kasnije. Imale su dva razreda i desetak mališana s poteškoćama u razvoju, a onda je neočekivano i u kratkom vremenu stiglo šestero djece iz autističnog spektra. “To su bila djeca od pet i šest godina. Prihvatili smo ih, naravno, iako smo Lejla, jedna asistentica i ja bile u teškim radnim uslovima. Preko jedne majke uspostavile smo kontakt s Nirvanom Pištoljević, a njenim povratkom u Sarajevo 2010. razvile smo kvalitetnu međusobnu saradnju, koja traje i danas kroz NVO EDUS – Edukacija za sve.”
Staša, kako je zovu kolegice, ističe da je Zavod Mjedenica primarno namijenjen djeci s poteškoćama u razvoju. Dugo je to bila jedina takva ustanova u našoj zemlji, da bi identične vrtiće dobili Mostar i Banjaluka znatno kasnije. Pominje razvojne poteškoće koje se često sreću: Downov sindrom, cerebralna paraliza, poteškoće u psihomotornom razvoju, kombinovane smetnje u razvoju, epilepsija, autistični spektar. Prihvata djecu iskreno, otvoreno i srčano. “Ono što sam oduvijek mislila jeste da su to i moja djeca, tako prisno nazivam djecu sa kojom radim, sretna, divna, nasmijana i zdrava djeca. U vrtiću imam djece koja nemaju nijedan izostanak tokom godine, veoma su zdrava. Postoje njihove posebne potrebe, oni uče na drugačiji način, potrebno je nešto više asistiranja odrasle osobe uz koju uče – bio to edukator, odgajatelj ili roditelj. Nešto više truda potrebno je uložiti za pripremu aktivnosti kroz koje oni uče, više strpljenja i pozitivnog potkrepljenja da bismo od djeteta maksimalno izvukli ono što treba.”
Ključno razdoblje za dijete je do pet i šest godina, primarna aktivnost je igra, kroz koju dijete uči i koja potiče njegov razvoj. Bitno je napraviti kvalitetnu i funkcionalnu procjenu onoga što se nije razvilo kod djeteta spontano, zatim specifične programske aktivnosti koje potiču razvojne sposobnosti djeteta – opet kroz igru, veli odgajateljica Majušević. I, poručuje da rani razvoj djeteta i stručni uticaj u tom periodu mogu izazvati napredak, pozitivne i korisne promjene.
“Dok nisam počela izučavati nauku, posebno primijenjenu analizu ponašanja, mislila sam da su ljubav prema poslu i ljubav prema djeci ključni da bih bila uspješna u radu. Sad mislim da je ključ u stalnom stručnom usavršavanju i praćenju naučnih saznanja primjerenih profesiji i mom radu.” Priča nam kako su neke eklektičke metode ranije primjenjivane uticale na razvoj djece s poteškoćama, ali kod djece iz autističnog spektra nisu imale nikakvog efekta. Primijenjena analiza ponašanja, odnosno nauka na kojoj se zasniva odgoj i obrazovanje djece iz autističnog spektra, jedini je metodološki pristup kojim se postižu kvalitetni pomaci. “Iako ta nauka ima široku primjenu, često se veže samo za autizam zato što djeca iz spektra jedino na taj način uče, jedino tako napreduju i usavršavaju vještine i sposobnosti. Na osnovu standardnih procjena – šta se kod djeteta razvilo a šta ne, pravimo plan individualnog ili grupnog rada, najbolji mogući način rada za to dijete. U takvom sistemu dijete je centar programa, svi ostali pomažu mu da savlada zadatke sve do nekog pozitivnog ishoda.”
Partnerstvo s roditeljima
Stanislava Majušević vodi grupu u kojoj je jedan dječak s poteškoćama u razvoju, a troje djece su iz autističnog spektra, te sa svakim radi individualno, svako traži specifičan pristup. Čak i njihov najmanji napredak čini je sretnom, tretira ga kao zajedničko postignuće vrijedno pažnje. “Kad čujete prvu riječ djeteta koje nije govorilo četiri godine, onda znate da se trud isplatio, znate da je počelo komunicirati s roditeljima, da mami kaže volim te, da ocu kaže tata. To je za mene ogromna satisfakcija, to je velika radost za roditelje.”
Na kraju, Lejla i Stanislava poručuju da im je izuzetno važna edukacija kojom se osnažuju roditelji, iskustvo im je pokazalo da se u partnerstvu s roditeljima postiže najbolji učinak za dijete.
Gracija 361, 8.2.2019.
