Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom
Kada vam neko s kim se susrećete tek drugi put u životu može izazvati takav vrtlog osjećaja, da se smijete i plačete u isto vrijeme, onda to mora biti posebna osoba. Martinu Mlinarević upoznala sam prije četiri i po godine; tad smo se srele “na njenom terenu” – u Hercegovini, u kojoj se rodila, stasala, koja joj je dala specifičan humor, i snagu da se nosi sa životnim iskušenjima. A njih je u Martininih 36 godina bilo mnogo. Novinarka, spisateljica i aktivistica, koja je bila izložena napadima, pritiscima i prijetnjama zbog svojih kolumni i javnih istupa u kojima je kritikovala aktuelnu politiku, u posljednje vrijeme s javnošću komunicira samo putem Facebooka, gdje je prati 107.000 ljudi.
U septembru 2017. godine objavila je da ima rak dojke i da kreće u neizvjesni put, a u junu 2018. da joj je odstranjena dojka. “Ne može biti toliko loših okolnosti koliko živ čovjek može izgurati. Još ja moram. Biti i hodati”, napisala je. O toku bolesti i liječenja redovno nas je izvještavala na svojoj FB stranici, da bi svoje javne ispovijesti potom objedinila u sjajnoj i emotivnoj knjizi Huzur, zahvaljujući kojoj osigurava novac za dalje liječenje.
Ovo je Martinina priča o njenih proteklih godinu dana.
Šta je sve stalo u jednu tvoju godinu?
– Jedan cijeli život. Nevjerovatna je bila protekla godina, vrijeme najsurovije boli i najveće radosti, otkrivanja sebe, drugih, svijeta oko sebe. U nju su stale operacije, zračenja, terapije, razvod, selidba, odlazak s malim djetetom u nepoznato, izgubila sam dojku, dobila ljubav života, izvojevala slobodu od tuđih očekivanja, od vlastitih strepnji, našla svoj mir. Nikad nisam bila bliže smrti, a više živjela. Sretnije živjela. Harmonija u ludilu. Huzur u kaosu.
Kako danas gledaš na život, nakon svih iskustava iz 2018. godine?
– Svi koji su u jednom trenutku bili suočeni sa sličnom dijagnozom znaju da čovjek poslije toga više nikada nije isti. I nije to onaj self-help trash o iskorištavanju svakog dana kao da je posljednji, nisu to tričarije, nego zaista se sve iz srži izmijeni. Svijet kakvog ste znali dotada i vi osobno kakvi ste bili. Nekoliko puta sam ponovila da nije meni trebala bolest da shvatim neke životne istine, da je ne smatram nikakvim blagoslovom, da ne vjerujem u idiotizme poput onih da patnja ojačava i slično, ali da je sve drugačije nakon što vam liječnici saspu dijagnozu u čelo – zaista jeste. Najprije jer ste suočeni s golom borbom za vlastiti život, i ma koliko da je ljudi oko vas, borite se sami u ringu, i niste ni svjesni koliko toga možete podnijeti dok ne krene taj pakao. Zatim donosite važne odluke. Najvažnije. Želite li živjeti i hoćete li dati sve od sebe? Zatim se oslobađate straha i gledate sebe posve izvan sebe, u polusnu. Odluka da želite živjeti nadjača svaku drugu glupost kojom ste se ikad ranije opterećivali. Sve postane nevažno i na mizernoj mrvici atoma naspram fokusa kojeg ste si zadali – zgaziti rak prije nego što on zgazi vas.
Borba s rakom dojke je, nadam se, iza tebe – kakve su procjene doktora?
– Procjene doktora su da sam prošla sito i rešeto, jedan užasno lud i turbulentan slučaj, ali se nadamo i vjerujemo da je najgore iza nas. A ako bude još i gore, preći ćemo i to, pa šta J
Zašto si knjigu nazvala Huzur? Šta podrazumijevaš pod mirom u životu?
– To mi je jedna od najljepših turskih riječi uopće. Ta riječ tako savršeno oslikava proteklu godinu mog života, moju potragu i moj smiraj u pronalasku sebe i svoje sreće, a knjiga ima sjajno objašnjenje riječi huzur na koricama.
Kako si, nakon svega, izvukla živu glavu – kao što kažeš u knjizi?
– Jer sam odlučila da bolest ni jednog trena neće biti jača od mene. Jer sam se mnogo smijala. Okružila se ljudima koji su radost u svojoj biti. Jer sam se otvorila ka novoj ljubavi kad sam bila tjelesno i duhom najranjivija. Jer sam vjerovala. Ne u Boga, ne u svece, ne u predaje i evanđelja, nego u moć dobroga. U snagu ljubavi. U iscjeljenje zagrljajima u mraku. U prijatelje koji su ti poslani kad su njihova lica bila najpotrebniji zavoj za svaku ranu.
Nakon što ti je rečeno o kojoj se bolesti radi, šta ti je bila prva misao?
– Čuj ja da imam rak?! Sa sve progledavanjem u ogledalu i pitanjima – nema šanse, kakav rak, šta mi, bolan, fali…?!J Eto to. Posve nespojivo mi je bilo s mojim duhom, životom, brzinom kojom sam ga vodila, sve sam mogla zamisliti, ali sebe u bolnici nikako, i smatram da je činjenica da se nijednom nisam mogla doživjeti bolesnom zaista bila moj pokretač i vrh inata koji me vodio. Zatim je došlo suočavanje, prvo i zadnje plakanje u liječničkoj ordinaciji, onda brisanje suza, uspravljanje i odluka da ću ja to rasturiti. Nisam znala ni kako ni šta, jer sam se bojala i najmanjih gluposti, igle, zmija i grmljavine, ali sam znala da hoću.
Kažeš kako “pametna žena može bez sisa”, ali, ipak, da li ti je frka zbog toga? Kako si prevazišla taj, eto da kažemo, nedostatak?
– Tu je rečenicu rekao jedan moj prijatelj i tako mi je bila potrebna na početku moje borbe. Nekako je čitav svijet zakočen od užasa vratila na svoje mjesto. I zaista sam shvatila da postoje muškarci kojima “sisa” nije žena, i prekrasno je znati da postoje u današnjem vremenu. S druge strane, gomila žena u ovoj priči ostaju same upravo iz suprotnih razloga jer se mnogi muškarci ne mogu iznijeti s tim. A o tome se tako rijetko priča. O heroinama koje prolaze sve same. Tako da je mnogo lažno govoriti – evo super sam, nema dojke, pa šta, kao da nokta nemam! To nije istina i zna svaka od nas. Znamo kolika je rupa u toj rupi gdje je nekad bila dojka. Koliko je samoprihvaćanja i vlastite snage potrebno. Za izdići se. I nečiji dlan da ti jezivi ponor u prsištu sakrije svojom ljubavi. Ali najprije – vlastita ljubav za sebe. Takvu kakva jesi.
Hoćeš li uraditi rekonstrukciju dojke? Nakon koliko vremena se radi takav zahvat?
– Ja sam već u prvoj operaciji zajedno imala i rekonstrukciju, dakle znam šta znači imati taj slavni silikon. Zezala sam se da mi je pripalo tek kratko radovanje da budem Ceca ili Karleuša jer mi se karcinom vratio brzo, pa su skidali i implantat i ostatak kože u radikalnom operativnom zahvatu u kojem su mi posve uklonili dojku. Rekonstrukciju ću, naravno, raditi opet, po terapijskim parametrima to je moguće tek pola godine do godinu dana po završetku radioterapijskih zračenja. Sada trenutno živim s gumenom protezom koju guram u specijalizirani grudnjak, i s tim sam se dosta dobro saživjela od prve minute, ali ako napredna medicina pruža mogućnost rekonstrukcije, svakako ću je uraditi.
Zašto si odlučila pokazati ožiljak za Graciju?
– Zato jer smo bombardirani savršenstvima bez mane na svakom koraku, jer živimo u fotošopiranim životima, jer nam djeca odrastaju u izvrnutom sustavu vrijednosti gdje su “guzice i sise” starleta i turbofolkerki samo ono što se pika; živimo u pomračenoj kardašijanizaciji uma, provučeni kroz “deset voda” instagram-filtera. Gledam majke kako objavljuju fotografije svoje djece kojima povećavaju usne i oči, stavljaju maskare filterima i mijenjaju boju zjenica, gledam majke koje kasnije to financiraju i plaćaju zaista stvarne operacije jer djeca odrastaju potpuno posrnulih samopouzdanja, uvjerena da su netko drugi, posve nesposobni da prihvate sebe kakvi jesu u svijetu kakav od njih traži da postanu. Gledam djevojke koje se grče u ogledalima da zauzmu pozu koja istura guzicu u potrebni položaj, više odrade čučnjeva nego listanja knjiga, jer odavno je ono u glavi prestalo biti važno da bude najrazvijeniji ljudski organ. U takvom svijetu željela sam pokazati – evo, imam 35 godina i ostala sam bez dojke. Iz čista mira, sasvim zdrava, bez najave, dobila sam dijagnozu karcinoma i izgubila dojku. I šta sam sad ja u tom svijetu? Žlibina, kako volim karakterizirati umnu zaostalost palanke i licemjerstvo mahale, pobrinula se da i to saznam – kod nas takve žene zovu nakazama. U redu, evo ja sam nakaza i kao takva ti pokazujem da to sutra možeš biti ti. Hoćeš li se znati iznijeti s tim? Hoćeš li imati nekog da ti pruži ruku i pokaže da vrijediš i bez sise? Hoće li postojati tvoji instagram i fejzbuk nalozi iako ne možeš više dekolte na izvol’te izbaciti? Hoćeš li znati kako dalje kao žena bez onog što te ženom čini? Bez kose, dojke, menstruacije? Jer sve se to može dogoditi odjednom. I zato sam pristala na ovu prekrasnu suradnju s vama. I to baš za novogodišnji broj kad se sumiraju najveći uspjesi u sve šljokičastim toaletama. Preživjela sam i to je moj najveći uspjeh. Slavimo budalaštine, a ljudi, neznani heroji svaki dan preživljavaju svoje najteže bitke. Bez maski i filtera, uspravno. Zato ove fotografije i zato ova naslovnica. Otvoreno do srži. Pregledaj se, da to ne budeš sutra ti. Nemoj kupiti torbicu nego zakaži pregled. Naslovnica i iz naših licemjernosti, tabua, činjenice da karcinom još zovemo “onim najgorim”, da za oboljele odmah tražimo grobno mjesto i križamo ih u glavi, za neupućenost i neobrazovanost naših ljudi kad su u pitanju bilo kakve bolesti, za razbijanje predrasuda. Naslovnica s ožiljkom jer sam sebi lijepa ovako. Ništa mi od mene karcinom nije uzeo, iako fizički naizgled jeste. Naprotiv, samo me nadogradio. Prije sam bila samo tvrdoglavi moron. Sad sam jak ko beton tvrdoglavi moron J
O svojoj borbi, strahovima i svemu što te je tištilo, javno si govorila i pisala. Koja je najbolja, a koja najgora poruka, ili reakcija, koju si dobila, ako je moguće izdvojiti?
– Moja najveća satisfakcija iz proteklog razdoblja jeste što sam, javno govoreći o svemu što sam prolazila, zaista nekim čudom došla do mnogih žena i ta ih je priča prodrmala i potakla na redovite kontrole. Od njih svih imam broj, od oko desetak žena iz BiH i Hrvatske, koje su otkrile svoje karcinome zahvaljujući tom šamaru mog svjedočenja. I ta je misao ono zbog čega se vrijedilo roditi. Misao da su navrijeme uhvatile gada i da su koracima ispred njega, spremne i snažne da izbore svoju najtežu bitku na najbolji mogući način. Predivna je spona ta moja FB stranica sa svim tim divnim ljudima diljem svijeta, predivne su geste činili prema meni u proteklih godinu dana, nevjerovatna je ljubav koju sam primala. Shvatite da je svaki vaš korak imao smisla i da se sve ono dobro što ste možda nekad uradili vratilo stostruko kad je bilo najpotrebnije. Bilo je dakako i ogavnih komentara, ideološki ostrašćenih, koji su govorili da sam dobila šta sam zaslužila i sličan dijapazon divnih uvreda sa lijepim željama o što skorijoj smrti. Ali na to sam navikla kroz godine bavljenja komentiranjem političke zbilje. Bolest je samo zauvijek u mojim očima razdvojila žito od kukolja, ljude od neljudi.
Koliko tvoja kćerka zna o tvojoj bolesti? Ko je bio s njom kad si bila u bolnici? Kako je podnijela razdvojenost? Kako si ti podnosila razdvojenost od svog djeteta?
– Od prvog dana s Unom otvoreno pričam o svemu. Naravno, ne detaljno i opterećujuće za njezinu malu dob, nego dovoljno da apsolutno zna potpunu istinu o svemu što nas je zadesilo: i bolesti, i preseljenju, i razvodu, i novom životu. Prošla je toliko toga za toliko malo vremena, ali sam beskrajno ponosna kako je sve to iznijela i kako raste sretno i neopterećeno bez ijedne traume. A to je bio najvažniji zadatak koji smo bivši muž i ja dali sebi i prije pokretanja razvoda – da ništa što se ispriječi između nas neće nikad i ničim pomutiti njenu radost odrastanja. Stavili smo kćerku ispred vlastitog ega, zatomili sve naše probleme i razišli se kao dobri prijatelji, kako funkcioniramo i danas, da ona ne bi osjetila ništa od tih turbulencija koje nepotrebno natovarimo na dječja ramena. Jer djecu tako često oblačimo na sebe kao pancirke u ratu s partnerima, oni su tampon zona između dva užasa i sve se u tim malim očima lomi, a nismo ni svjesni koliko griješimo. Tako da sam Uni od početka pričala sve kako jeste, ona je vidjela moje ožiljke i sve ono kako to izgleda sada, i to je postao sasvim normalni, sastavni dio naših života. Dok sam bila u bolnici čuvao ju je, naravno, njezin otac, koji je krasan čovjek i otac koji nam je bio pri ruci cijelo vrijeme. Naravno da u svemu ne možete pobjeći od dječjih tako gorko i bolno iskrenih pitanja, tipa – sjećaš li se, mamice, kad sam ja bila mala, a ti imala sisicu… Ili kad kaže – jednom kad opet narasteš i naraste ti i sisica… Jednostavno, za takve stvari nikad ne možete biti pripravni. To vas ruši iz temelja, tamo gdje mislite da suvereno stojite.
Kako su tvoji bližnji primili vijest o tvojoj bolesti? Kako su se nosili s tim? Roditelji pogotovo.
– To je valjda bilo najgore, kao i svakom roditelju. Shvatiti da tvoje dijete nije besmrtno, da je ono što je od tebe rođeno i stvarano načeto bolešću, na početku kraja gdje je s jedne strane život, a s druge smrt, i sve između je samo čista bitka za trajanje – to je preteško. Već sam spomenula u nekoliko navrata: nema veće boli nego vidjeti u očima svog oca paralizirajući strah. Pomisao da svakog trena možeš izgubiti dijete. Njima je trebalo mnogo duže da se suoče s mojom dijagnozom. Čak mislim da ni danas to nisu u sebi preradili do kraja.
Šta si sve prošla, u operativnom smislu i s terapijama, boreći se sa rakom?
– Prošla sam tri operacije: dvije u Zagrebu, jednu u Splitu. Najprije mastektomiju s rekonstrukcijom uz poštedu bradavice. Jer mi je u to vrijeme karcinom glasio za najbolji od najgorih. Za par tričavih mjeseci vratio se u puno gorem obliku, te onda još jednom, dok nismo u konačnici izvadili i implantat i zgulili prsište do rebara. Učinjen mi je radikalni operativni zahvat, toliko radikalan da su mi pri operaciji probili i plućnu maramicu. Nakon toga je slijedilo 25 zračenja, te u konačnici hormonalna terapija jednomjesečnim injekcijama i svakodnevnim tabletama u vidu oralne kemoterapije. Sada se spremam na još jednu operaciju, onu jajnika i jajovoda. Ali kako sam napisala u knjizi, ako ti budu morali izvaditi i jajnike, nema veze, važno je da još uvijek imaš muda.
Šta ti je najviše pomagalo, a šta odmagalo?
– Kao u pjesmi, moj mali svijet i oko njega kineski zid. Terapijsko djelovanje svih mojih dragih lica na svaku lošost. Ljubav kao zaštitna opna oko crnila. Putovanja kojih sam uvijek gladna i žedna. Predivni ljudi koji me čitaju i sva ona mjesta u kojima sam predstavila Huzur, jer sam kroz terapije radila i promociju knjige, ne dopuštajući da me bolest ijednu sekundu nazove “bolesnom”. To nikad nije bilo ono što se može potpisati uz moje ime, vukla sam naprijed stalno i znala sam da mogu biti dobro samo ako ne dozvolim da bolest upravlja mojim životom.
Ko ti je bio najveća podrška?
– Bez premca, moj partner, moj najbolji “ljud”, moja osovina, Goran.
Možeš li s nama podijeliti priču o vašoj ljubavi?
– Prije nekoliko godina Goranova prijateljica je napisala u moj inbox na FB da mu je rođendan i da bi voljela da mu čestitam baš ja, jer me rado čita i to će ga, kao, obradovati. U tom trenu sam rekla, evo vidiš, postala si ko prava Severina, život ima smisla! (smijeh) Razlog zašto sam napisala par riječi čovjeku kojeg nikad ranije nisam upoznala bila je činjenica da mi je njegova prijateljica rekla i podatak da mu je na rođendan umrla i majka, tako da nikada ne proslavlja taj dan. Ispisala sam ta slova nemušte čestitke iz dna sebe, dobio ih je, čula sam i da je zanijemio i silno se obradovao odgovorivši mi s par nemuštih riječi. I nikad se nismo više čuli. Ali kao u onoj priči Jergovićevoj, “znali su jedno za drugo više nego za išta na ovom svijetu…”. No, imali smo svoje živote, gradove, svjetove. Sve se promijenilo s mojom bolesti kad smo se iznova čuli nakon toliko godina. Tada sam prvi put saznala da mu je od karcinoma dojke preminula majka. Svejedno je želio ući u ovu priču sa mnom. Ponijeti sve na svojim leđima. A ništa što nam se otada dešavalo nije bilo lako ni jednostavno. Naši najbliži prijatelji znaju da smo tri pakla prehodali na nogama u zadnjih godinu dana, ali smo vjerovali za šta se borimo. Zapravo, često sam ja njega na početku pokušavala odgurnuti, govoreći mu da mu ne treba da sve to iznova prolazi, govoreći mu da može biti s bilo kim na svijetu i što će mu, pobogu, netko bez sise?! Sjećam se te večeri, sjedili smo pod olujom, kad je krenuo da skida svoju majicu. Gledala sam netremice šta ovaj sad radi, i u tom trenutku je rekao rečenicu od koje ljepšu ja nikad nisam znala napisati, iako znam sva slova ovog svijeta. Rekao je: “Ti meni daš svoje ožiljke, ja tebi moje.” Naime, tek kad je skinuo majicu vidjela sam. Goran je kao petogodišnji dječak preživio opekotine najtežeg stupnja kad je u igri upao u kazan u kojem se prokuhavala voda. Osamdeset posto tijela mu je spaljeno, bio je svojevrsno čudo od djeteta kasnih sedamdesetih u Jugoslaviji. Prošao je nevjerovatan život i smatram da smo točno jedno drugome poslani u pravo vrijeme, iako je po svemu to bilo najgore vrijeme ikada. Prije dva mjeseca prošli smo dvije njegove nove operacije, tako da nam je super score otkad smo zajedno – pet operacija, zračenja, terapije, previjanja. Ruka me njegova spasila, kako sam i napisala u posveti knjige. Ljubav je to koja porazi sve loše. Moj smisao i snaga. Moje drugo plućno krilo. I to nije bljutava romantika, to je čista istina.
Imaš li uzor u životu?
– Mnogo njih. Brojna velika i inspirativna imena kroz povijest, posebno u književnosti. Ali otkad prolazim ovaj put, moji heroji su sve više svakodnevni ljudi koje srećem, koji žive da ne bi životarili u ovom sumraku od države, koji se trgaju na sve četiri strane da bi svojoj djeci dali život vrijedan postojanja, koji se bore s najtežim problemima i ne posustaju. Moji su heroji i izuzetni liječnici i medicinsko osoblje koje sam upoznala kroz svoje liječenje. Sjajni i požrtvovani mladi ljudi s mostarske Onkologije. Naša djeca koja nisu tražila da budu rođena i da prolaze sve naše životne, zdravstvene, emotivne peripetije. Djeca koja u svemu tome izrastu u stabilne ljude.
U knjizi kažeš: “Od svih ružnoća u protekloj godini, biram ono najljepše.” Šta si to izabrala?
– Izabrala sam život kad mi je smrt disala za vratom. Ljubav kad su svi pljuvali moje korake tražeći da je se odreknem. Izabrala sam slobodu od nametnutih očekivanja, slobodu od onoga “šta će narod reći”. Izabrala sam sebe, i prestanite misliti da je to sebično. Sve naše bolesti i sranja dešavaju se jer zaboravimo sebe u nastojanju da se pobrinemo da svi drugi budu dobro. Izaberite sebe, volite sebe, ostvarite svoje snove. Najveće nešto što me bolest naučila jeste da nisam nezamjenjiva. Da život teče i kad me nema, i kad sam u bolnici. Da će svi preživjeti, da će Una biti dobro i da svijet neće prestati funkcionirati samo zato jer mene nema. I zato je najvažnije da me ima – sebi.
Kako možeš biti tako pozitivna, i normalna?
– Sad bi se grohotom nasmijali svi moji najbliži, posebno Goran. Za ovo “normalna”, dakako (smijeh). A pozitivna sam otkad me ima, to je moj kôd opstanka, ne znam drugačije nego smotano i spontano, a iskreno, pa kom, kako ono ide, opanci, obojci, nešto…
S kakvom mišlju dočekuješ kraj 2018?
– Preživjela sam je. J
I s kakvim planovima ulaziš u 2019?
– Još jedna stvar koju sam naučila. Baciti planere. Satove. Kalendare. Bataliti alarme. Živjeti za momenat. I to ne preseratorski, nego iz dna sebe. Shvatiti da je momenat sve što imamo. Istkati mozaik nezaboravnih momenata.
Na koji način razmišljaš o budućnosti, ako uopće razmišljaš?
– Voljela bih da BiH postane zemlja za sve njezine ljude, kako se naši vođe vole kurčiti po predizbornim plakatima, a u stvarnosti se dešavaju gaženja osnovnih ljudskih prava na svakom nivou. Voljela bih da ova zemlja bude zdrava koliko je lijepa. I da bude siguran dom za svu našu djecu. Međutim, u zadnje vrijeme dom za našu djecu su bjelosvjetske adrese i to apsolutno podržavam. Ne želim da mlade generacije protrate svoje živote na uzaludnost BiH, jedne duboko nesređene, nazadne i nemirne zemlje. Voljela bih da okuse slobodu svjetskih metropola, melting pot svih rasa i kultura, da nauče cijeniti sebe uvažavajući drugog i drugačijeg, da se omjere u svijetu iznimnih mogućnosti koji vrednuje ljude po sposobnostima, a ne rodijačenju.
Šta poručuješ našim čitateljicama i čitateljima?
– Želim da vam Nova godina donese vaš vlastiti huzur. U nepodnošljivom svijetu kaosa kojeg živimo, iskonski mir je nešto čemu svi težimo. Nemojte ga naći kroz bolest. Nađite mir da vas bolest ne bi našla prije. A ako smrt i mora doći, gledajte je sretni i ispunjeni ravno u oči, jer ste živjeli onako kako ste željeli i bili u miru sa sobom, i svima oko sebe.
