Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom
Po vokaciji govorni patolog, odnosno logoped, te neuropsiholog, Beograđanka Danijela Helc je certificirana ABA terapeutkinja koja se godinama bavi tretmanima razvojnih poremećaja kod djece. Magistrirala je neuropsihologiju na Univerzitetu u Beogradu, a analizu primijenjenog ponašanja (ABA) usavršila na američkom institutu Lovaas još 1992. Godine 2013. postala je i praktičarka Tomatis metode, koja podrazumijeva korištenje muzike i zvukova kod razvojnih poremećaja, a od 2015. u svoje reference ubraja i metodu neurofeedbacka – terapijske metode praćenja električne aktivnosti mozga i davanja povratne informacije o njoj. U terapijskom centru Unionhealth, na čijem je Danijela Helc čelu, omogućen je multidisciplinaran pristup svakom razvojnom poremećaju i govornoj patologiji.
Kako ste se odlučili za uopšte završili na ovom polju – specijalizirali ABA terapiju? Šta vam je bio motiv?
– Motiv za profesiju se ima od biranja studija. Još davne 1978. upisala sam studije kliničke logopedije. Pamtim prof. Brajovića, prof. Spaseniju Vladisavljević, prof. Sulejmana Hrnjicu i ostale. Nas dvadesetak koji smo studirali u to vrijeme, a broj je bio ograničen i nisu bile moguće vanredne studije, danas bilježimo značajne rezultate u minulom radu. To je ljubav! ABA mi se dogodila, jer sam otišla u Ameriku 1984. godine, i iskreno, nisam pomislila da će kao metoda ikad biti “popularna”. Samo sam učila i smatrala da mi je bio potreban “alat”.
Šta podrazumijeva ABA terapija?
– ABA je intervencija s mnogim elementima i dimenzijama. Podrazumijeva visoko strukturisan rad, intenzivan rad, do 40 sati sedmično, trajanje od tri do četiri godine, kao i kvalitet nastave. Zasniva se na principima teorije operativnog uslovljavanja, koja u osnovi kaže da na ljudsko ponašanje utiču događaji koji mu prethode i događaji koji ga prate. Kroz ovu metodu povećavamo repertoar sposobnosti. Pobrojimo deficite kroz procjenu i kroz male strukturisane jedinice, radimo na njima: deficit u jezičkim sposobnostima, deficit u sposobnostima za igru, za društvene vještine, deficit u teoriji uma… ABA se takođe primjenjuje u svrhu poboljšanja pažnje, fokusa, socijalnih vještina, memorije, akademskih vjestina, kao i redukcije nepoželjnih oblika ponašanja.
Koliko godina radite s djecom iz autističnog spektra?
– Od 1984., evo već 34 godine. Ustvari, ne sve vrijeme s djecom iz spektra, jer ih nekada i nije bilo, nego s djecom koja su imala različite deficite gdje su u fokusu bili govor i govorna patologija.
Autizam se, uz borbu, može pobijediti – je li to tačno?
– Ako kažem “da, tačno je” ili kažem “ne, nije tačno”, u oba slučaja ću dati pogrešan odgovor; mislim na one koji budu čitali moje odgovore. Uz borbu, kako kažete, mogu se prevazići i pobijediti i najveći neprijatelji. Bez borbe, gubitnici smo svakako. Pobjeda se ne zaslužuje tek tako. Vjerujem i svjedok sam mnogih pobjeda.
Koliko je autizam, kao razvojni poremećaj, danas prisutan na Balkanu?
– Autizam, odnosno, razvojni poremećaji su u posljednjoj deceniji u porastu svuda pa i na Balkanu. Prevalenca (broj svih slučajeva pojedinih bolesti kod određenog stanovništva u određenom periodu) je sad 1:55 – u Americi.
Kolika je važnost rane detekcije autizma i kako prepoznati simptome, u kojoj dobi?
– Od presudnog značaja su rana detekcija i rana intervencija. Simptomatologija je profesionalcu jasna već u dobi od oko osamnaestog mjeseca. Roditeljima možda ne. Ipak, i oni intuitivno već kreću s “guglanjem” i razmišljanjem ko je u familiji kasnije progovorio, ko je bio nedruštven i slično. Simptomi koji ukazuju na eventualni razvojni poremećaj su svakako izostajanje neverbalne komunikacije, letimičan i rijedak kontakt očima, kratkotrajna pažnja, a tu su i neke bihejvioralne manifestacije koje nisu dio dijagnoze, ali su opominjuće.
Koje metode u tretiranju autizma vi primjenjujete?
– U tretiranju razvojnih poremećaja koristimo sve što znamo. Bez šale. Kognitivno-govorna terapija je bihejvioralna i zasniva se na principima operativnog uslovljavanja. Program koji smo akreditovali zove se OPTIPOD, a sadrži: ABA-u, Senzornu integraciju, Delakato program. Podučavanje djece u repertoaru sposobnosti.
Koliko naučna dostignuća napreduju? Možemo li danas govoriti o bržoj i lakšoj terapiji za osobe iz autističnog spektra?
– Danas je situacija svakako sve bolja što se tiče ranijih i kvalitetnijih intervencija. Puno se govori o autizmu. Sve više profesionalaca se edukuje i uključuje u posao. Možda je sve dostupnije, a da li je i kvalitetnije, e, taj odgovor nemam.
Rekli ste kako se ponekad sasvim slučajno odškrine prozor u svijet djeteta s autizmom – ono nešto na šta ono reaguje. Koliko nekad upravo slučajnost igra ulogu?
– Sve slučajnosti su namjerne. Ako terapeut zna da postoje mnogi “kanali” koji mogu da profunkcionišu, onda ih valja istražiti. Treba ih uporno tražiti. Nekom djetetu je “prozor u svijet”, naprimjer, kamera. Sjećam se jednog plavookog anđela kod kojeg su rezultati bili fascinantni: sve što bi odgledao na kameri, odmah se selilo u dugoročnu memoriju i tu zauvijek imalo svoje mjesto.
Koliko pacijenata ste dosad imali i koji je stepen izlaska iz autističnog spektra?
– Ne znam tačan broj djece s kojom sam radila. U proteklih 18 godina, od kada postoji Unionhealth u Beogradu, bilo je više hiljada djece. Naravno, mnogo manji broj djece je bio na višegodišnjoj i intenzivnoj terapiji, a rekoh da je to presudno kad je ishod u pitanju.
Šta kažete roditeljima kad vam prvi put dođu s djetetom kod kojeg je dijagnosticiran autizam?
– Kada dođu prvi put, roditelji su uglavnom vrlo uplašeni i ja se ne trudim da ih utješim. To ne smatram svojom ulogom. Obraćam im se kao budućim ratnicima. Moja uloga i jeste da ih spremim za posao koji će trajati godinama i to mnogo sati dnevno. Nažalost, velika većina roditelja nije spremna za ovaj rat. Ili, naravno, nisu u mogućnosti. Veliki broj roditelja potone u apatiji i riječima koje često čuju “jednom autista, uvijek autista”. U svemu ovome je veliki problem i s drugim profesijama u kojima vlada mišljenje da se roditelj mora i treba da pomiri sa stanjem svog djeteta.
Kako kreće terapija i koliko zahtijeva individualan pristup? Postoje li neke opšte stvari koje se primjenjuju?
– Svako dijete je osobeno. Individualni pristup je neophodan. Opšte stvari su autoritarnost terapeuta, nagrada u vidu “bravo!”.
Šta je još važno kad govorimo o sveukupnom tretmanu – sistem volontera, režim ishrane…?
– Biomedicinski pristup je važan: biohemija, digestivni sistem, nalazi Vit D3 kao i gljivica, nalaz teških metala. Što se tiče biomedicine, upućujem roditelje da urade set testova u Great Plain Lab. (SAD), čiji sam generalni zastupnik. Rezultate tumače doktori odande, a ja pomažem da ih roditelji razumiju. U ovo polje se ne uplićem jer nisam biohemičar, ali sam sticajem okolnosti radeći u Americi, puno naučila i o tome. Takođe, sarađujem s doktorom Kinacijem, koji redovno dolazi u Beograd i ima konsultacije s roditeljima mojih pacijenata. Multidisciplinarni pristup je neophodan jer kod razvojnih poremećaja su brojni problemi na svim poljima.
Kad govorimo o Srbiji, koliko su djeca iz autističnog spektra prihvaćena u društvu, kakvu podršku im sistem pruža, kakav je stepen inkluzije?
– Djeca iz spektra su prihvaćena onoliko dobro koliko je lokalna zajednica, a pod tim podrazumijevam i državu, obrazovana, empatična, širokogruda i organizovana. Srbija je na putu da to postane u narednim decenijama. Za sada, informacije brže stižu do ljudi.
Imamo li u regionu stručnjake za autizam? Gdje se stiču neophodna znanja?
– U regionu se sve više ljudi edukuje. Prvo na univerzitetima a onda i na specifičnim edukacijama, kongresima, seminarima…
S koliko djece iz BiH ste imali priliku raditi i kako to funkcioniše? Dolaze li u Beograd da ostanu i na koliko dugo – ili su u pitanju kratke posjete?
– Iz BiH je bilo oko stotinjak djece. Neki su bili samo na dijagnostici, a neki su ostajali i po nekoliko godina. To predstavlja veliko odricanje za cijelu porodicu. Jedan roditelj s djetetom uglavnom ostaje u Beogradu i radi kao kooterapeut.
Koju priču biste voljeli podijeliti s našim čitateljima, neku koja ima sretan kraj, iskustvo koje i vama daje nadu da je sve moguće?
– Imam više priča sa sretnim krajem, a još više priča koje žive sreću a kraj se ne nazire. Pročitajte knjigu Most ponad burne rijeke. Dajem vam časnu riječ da postoje te priče, ali ih ne bih autorizovala. Imam jednog divnog studenta dizajna, jednog sjajnog kuhara, mnogo srednjoškolaca, osnovaca koji govore dva jezika, plesača…
Gracija 355, 16.11.2018.
