Napisala Živana Jovančić
Snimci AG i Privatni album
Otišla je naša Milena. Jedinstvena glumačka pojava, zvijezda jugoslovenskog i srpskog filma, zajedno je rasla i uzdizala se kroz sve razvojne faze domaćeg filma tokom karijere duge šest decenija, voljena od publike, poštovana u društvu. “Muzika me je predodredila za sve u životu, balet, klavir, film, pozorište, televiziju – umjetnost”, rekla je Milena Dravić za Graciju u februaru ove godine. Generacije pedeset i neke pamte je od filma Branka Bauera Prekobrojna, u kome simpatična djevojka Malena ide za svojim momkom – kojeg je igrao Ljubiša Samardžić – na radnu akciju, djetinjasto se na njega duri, stalno nešto zanovijeta. Toliko puta su kasnije igrali zajedno. Bili su jedan od omiljenih filmskih parova.
Nekako vam bude lijepo oko srca kad znate da je Milenina karijera započela ustvari u Sarajevu, sasvim slučajno, u ljeto 1958. kada je stigla u posjetu svojoj tetki. Tada je zapaža slovenački reditelj František Čapa i daje ulogu anonimnoj djevojci u filmu Vrata ostaju otvorena, čiji je producent bio nekadašnji Bosna film. Da, od tada su joj u doslovnom smislu sva vrata bila otvorena. U karijeri je odigrala 160 filmskih i televizijskih uloga, te oko 30 pozorišnih sa dugim vijekom trajanja. “Imala sam sreću da dobijam uloge sa mogućnošću da se transformišem i igram sve žanrove”, pričala nam je Milena.
U nevjerovatnoj karijeri nanizala je dugu listu filmova s nezaboravnim ulogama: Rondo, Kozara, Jutro, Bitka na Neretvi, W.R. Misterije organizma, Devojka, Ljubavni život Budimira Trajkovića, Moj tata na određeno vreme, Nije lako sa muškarcima, Bure baruta, Nebeska udica, Zona Zamfirova…
Bila je najmlađi dobitnik Zlatne arene u Puli za Prekobrojnu (1962). Godine 1971. dobila je i drugu Zlatnu arenu za ulogu u filmu Biciklisti, a Poseban tretman donio joj je 1980. nagradu za najbolju sporednu glumicu na Filmskom festivalu u Cannesu. Dobitnica je i Zlatne ruže na festivalu u Veneciji za ulogu u filmu Jutro (1967). Niz nagrada osvojila je u zemlji, a ponijela je i titulu Prve dame jugoslovenskog filma na petim filmskim susretima u Nišu. Bila je glumica koju su tražili vodeći reditelji: Branko Bauer, Zvonimir Berković, Veljko Bulajić, Dušan Makavejev, Puriša Đorđević, Živojin Pavlović, Želimir Žilnik, Goran Paskaljević…
Pamtimo je u TV serijama: sjećamo se Vukosave Petrović koju igra u rimejku popularnog Pozorišta u kući, pomenimo Priče iz nepričave, Komšije, te bosanskohercegovčku hit seriju Lud, zbunjen, normalan. Godine 2009. naša umjetnica Šejla Kamerić snimala je u Berlinu kratki film Glück (Sreća) u kojem je Milena igrala.
Veliki umjetnici posvećivali su joj stihove: Arsen Dedić posvetio joj je jednu od svojih najljepših pjesama – Milenu, a reditelj Dušan Makavejev o njoj napisao Traktat.
Više od umjetnosti
Kao nekad, tako bismo i danas uživali gledati je u nezaboravnom zabavnom programu Obraz uz obraz, koji je emitovan od 1972. do 1974. godine i bio megapopularan šou u kome su nastupale zvijezde bivše Jugoslavije. Uz Milenu, voditelj je bio i Dragan Nikolić, i tih sedamdesetih bili su najpopularniji televizijski par.
“Jedino mi je žao što u našim zrelim godinama Dragan i ja nismo zaigrali zajedno. Ali, to nije zavisilo od nas, već od inventivnosti producentskih kuća i reditelja”, povjerila se u intervjuu za Graciju. Proveli su četiri i po decenije u braku. U vrijeme kad je njen Dragan zauvijek napustio ovaj svijet prije dvije i po godine, bila je kao ranjeno ptiče, čini se slomljena pred životom, uplašena zbog beskrajne samoće koja se odjednom ukazala pred njom. Uvijek je tako, uvijek to stanje svi prolazimo. Kada ti život zada najteži udarac, možeš biti genije, najbogatiji na svijetu, možeš biti slavan, možeš biti u mislima hiljada ljudi koji razumiju tvoj bol, uvijek ostaješ sam na kraju, suočen sa svojim bolom, sa svojom duševnom patnjom. Bila je toga svjesna i Milena. Izdaleka smo iščekivali kada će se pojaviti, hoće li smoći snage da izađe u javnost, da bude s nama i mi sa njom, da li na filmu, televiziji, da li ćemo čitati neki intervju koji je dala novinama.
Napokon, došla je ponovo. O njenoj karijeri objavljena je monografija Milena Dravić – više od umetnosti, novinarke i autorice Tatjane Nježić, a krajem augusta 2017. dobila je Dobričin prsten, najveće glumačko priznanje, nagradu za životno djelo. Legat Milene Dravić i Dragana Nikolića otvoren je u Jugoslovenskoj kinoteci petog maja ove godine. Milenina monografija promovisana je u Beogradu, u Herceg Novom, na Paliću, ali ostaje nezaboravna promacija u Puli, tokom ovogodišnjeg filmskog festivala, gdje ju je pet hiljada gledalaca pozdravilo petnaestominutim ovacijama. Milena je zaista bila najveća jugoslovenska filmska glumica. Omiljena i nekad i danas. Takvu privilegiju rijetko kad uživaju ljudi sa uspješnom karijerom, oni koji svojim talentom nadvise okruženje i svoj ceh.
“Istina je da sam se trudila tokom moje karijere da budem fer prema saradnicima, rodbini, prijateljima. Tako sam vaspitana. Takvo vaspitanje me je lagano uvelo, što se posla tiče, u vrhunski profesionalizam. A istina je i da sam puno puta bila izložena neprijatnostima u poslu koji sam obožavala. Ali, ja umijem da praštam”, otkrila nam je u razgovoru vođenom ove godine.
Otišla je Milena. Sa Milenom odlazi i jedan dio nas samih. Čini nam se kao da je otišao neko naš, neko iz našeg bliskog roda. Sa njom odlazi i jedna era, jedno doba u kome smo odrastali i živjeli uz predivne umjetnike i predivne ljude kao što je ona, koji su bili najveće bogatstvo i ponos Jugoslavije, zemlje u kojoj smo voljeli umjetnost i njene prominentne ličnosti.
Arsen Dedić
MILENA
Još je bila tako mala
Samo svjetlost, samo pjena
Još je bila, što da kažem
Niti dijete, niti žena
Kao cvijet u tamnom polju
Njena glava plava, snena
Kao da je među ljude
Bila vjetrom donešena
Milena, Milena
Poći ćemo izvan grada
Zavjesa od kiše pada
Nema ovdje ničega za nas
Milena, Milena
Toliko te čekam, da li znaš?
Nitko ne zna s kim je došla
U tu praznu, kasnu uru
Ko da nešto vječno traži
Na tom dugom, lošem žuru
Svi smo ovdje isti bili
Bez adresa, bez imena
Kad je pozvala me tiho
Da me vodi ruka njena
Milena, Milena
Poći ćemo izvan grada
Zavjesa od kiše pada
Nema ovdje ničega za nas.
Milena, Milena
Toliko te čekam, da li znaš?
Dušan Makavejev
TO JEDINSTVENO ČUDO
(TRAKTAT O MILENI)
Igrala je već 100, 200, 300 puta.
Voli ona kameru i kamera voli nju.
Voli je i svetlo i kostim i šminka.
Vole je scenaristi i pisci, ljudi svih struka.
I ugledni stranci, nobelovci i avijatičari.
Vole je naročito Rusi, Francuzi, Amerikanci i Srbi
Dakle i ostali najvažniji narodi.
Takođe jedna grupa španskih toreadora.
Takva je situacija.
Vole je reditelji, producenti, Romi i milioneri.
Bosanski rudari, patrijarsi lično, hodže i kardinali.
A naročito po kišnom vremenu,
Vole je milicioneri, baštovani i apotekari.
Čak i ćevabdžije, prodavci čarapa i rekorderi.
Takođe ugostitelji i moleri.
Finansijeri, kad nude male honorare, vrlo se stide.
A filozofi, ne pitaj!
Takva je situacija.
Kako je to moguće?
Bivalo je, desi se, šta ćeš, ljudi smo.
Pojavi se glup reditelj i blesav producent.
Ona pređe preko toga.
I onaj muljavi partner izađe iz kadra.
Ona pređe preko toga.
I nije bilo toga da se njena igra
Ne zalepi za svakoga.
Kako je to moguće?
Jer
Pronose se vesti da je jedna četa vojnika
U prvomajskoj paradi pala u nesvest
Kada su je ugledali!
Takva je situacija.
Umalo da zaboravim koliko je vole
Mali psi i krompiri, razne bombone i gramofoni.
Kamera i objektiv samo mašu repom.
Veseli!
Takva je situacija.
Da je nema,
Bila bi nezgodacija.
Vreme je ludo.
Milena se zove
To jedinstveno čudo.
