NaslovnicaINTERVJUDUNJA MIJATOVIĆ: Ponosna sam što me je podržala čitava BiH

DUNJA MIJATOVIĆ: Ponosna sam što me je podržala čitava BiH

“Preda mnom stoji ogroman izazov, možda čak najveći u karijeri”, kaže za Graciju u ekskluzivnom intervjuu Dunja Mijatović, koja je 3. aprila zvanično preuzela funkciju komesara za ljudska prava Vijeća Evrope, čime je postala i prva žena koja se našla na ovoj poziciji

Razgovarala Živana Jovančić
Snimci Vijeće Evrope Strazbur

Do marta prošle godine predstavnica OSCE-a za slobodu medija, sa sjedištem u Beču, Dunja Mijatović je u januaru 2018. doživjela novi uzlet u međunarodnoj karijeri: imenovana je za komesara za ljudska prava Vijeća Evrope. Time je postala prva osoba iz Bosne i Hercegovine koja je došla na jednu ovako visoku međunarodnu funkciju. Dužnost komesara za ljudska prava zvanično je preuzela u Strasbourgu trećeg aprila. Ona je danas ličnost čije ime i prezime izgovaramo ponosno, njen uspjeh doživljavamo kao vlastiti, pomalo smo posesivni i svako od nas je svojata kao nekog svog i dragog.
Dunja Mijatović je Sarajka, magistrica je evropskih studija, a diplomu je stekla na Univerzitetu u Sarajevu, na Univerzitetu u Bologni i Londonskoj školi ekonomije. Bila je direktorica sektora za emitovanje Regulatorne agencije za komunikacije BiH do 2010., učestvovala je u uspostavljanju samoregulirajućeg Vijeća za štampu i prve linije pomoći novinarima u Jugoistočnoj Evropi. U 2007. postala je predsjedavajući Evropske platforme regulatornih tijela (EPRA), najveće mreže za regulaciju medija u svijetu. Predstavnica OSCE-a za slobodu medija bila je od 2010. do 2017., te sedam godina boravila u Beču. U vrijeme mandata obilazila je, između ostalog, i krizna područja i zemlje u kojima su ugrožena prava i sigurnost novinara. Također, radila je kao konsultant na projektima za regulacije medija i novih tehnologija u Armeniji, Austriji, Iraku, Jordanu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Crnoj Gori, Srbiji, Sloveniji, Maroku i Velikoj Britaniji.
Iako uobičajeno pitanje, za vas možda i banalno, ipak: kako ste dočekali vijest o imenovanju, gdje ste se nalazili u tom trenutku?
– Tu sam vijest dočekala u Vijeću Evrope u Strasbourgu, gdje sam se nalazila sa bh. parlamentarnom delegacijom, pomoćnikom ministra za multilateralne poslove Almirom Šahovićem i bh. ambasadorom u misiji pri Vijeću Evrope Predragom Grgićem. Osjećala sam zadovoljstvo i lični ponos, ali i ponos zbog velikog uspjeha naše države Bosne i Hercegovine. Ponosna sam što me čitava država BiH podržala; to su sve ljudi iz različitih političkih opcija, različitih nacija i nacionalnosti, a svi su stali uz mene. Mislim da je to bitno reći, to je nešto posebno i ne treba zaboraviti. Ovo je prvi put da smo zajedničkim i bezrezervnim zalaganjem svih institucija države i civilnog društva pobijedili u jakoj konkurenciji. Uvijek sam gledala da svoju zemlju predstavim na najbolji mogući način; nadam se i mislim da sam u tome uspjela. Bez obzira na važnost pozicije, nagrade i priznanja koje sam dobivala, uvijek je bilo poznato da sam iz Sarajeva, iz BiH.
Iako vašu karijeru obilježava međunarodno iskustvo, ipak, kakav je osjećaj kad se nađete pred novom funkcijom? Ima li uzbuđenja i treme, možda?
– Mislim da čovjek uvijek mora krenuti hrabro i odvažno, tu nema dileme. Međutim, trema je nešto što smatram pozitivnim, nešto što nas održava realnim. Pozitivna trema je nešto što svako ljudsko biće treba da ima, jer koliko god mislimo da znamo, čitav život treba da učimo. Iskustvo jeste bitno, a u ovakvim poslovima bitna je i hrabrost, prihvatanje rizika za nešto što je veoma odgovoran i težak posao. Odavno želim da se zalažem za poštivanje ljudskih prava, shvatila sam kroz rad da sam najbolja u komunikaciji upravo s ljudima. Preda mnom sada stoji ogroman izazov, mogu reći čak najveći i u karijeri, koji prihvatam sa velikim zadovoljstvom i odgovornošću.
Novo poglavlje započelo je 3. aprila, kada ste zvanično preuzeli ovu važnu funkciju u Strasbourgu. Šta želite postići tokom šestogodišnjeg mandata?
– Naravno, odgovornost je velika i obaveze koje mi predstoje su od velike važnosti za zemlje članice VE. Živimo u vremenu kada su ljudska prava ugrožena, i zato želim da na kraju šestogodišnjeg mandata mogu reći da sam pokušala, a i uspjela poboljšati situaciju u mnogim državama, uključujući i BiH.

“Komesar za ljudska prava je mlada funkcija, a takva je i funkcija koju sam imala u OSCE-u, koja je osnovana tek 1997., kada su napadi na novinare i medije postali sve češći”

Kako biste u najkraćem opisali funkciju komesara za ljudska prava i približili je našim građanima?
– Uspostavu ove institucije inicirali su šefovi država i vlada Vijeća Evrope na Drugom samitu u Strasbourgu 10. i 11. oktobra 1997. godine. Komitet ministara jer 7. maja 1999. usvojio rezoluciju kojom je uspostavljen Ured komesara za ljudska prava. Komesar za ljudska prava je nezavisna i nepravosudna institucija koju je VE ustanovilo da bi se, prije svega, podigla svijest i promovisalo poštovanje ljudskih prava u 47 država članica Vijeća Evrope, identifikovali mogući nedostaci u zakonima i praksi po pitanju ljudskih prava. Isto tako, pružila se podrška aktivnostima nacionalnih institucija ombudsmena i drugim strukturama koje se bave ljudskim pravima. Komesar redovno posjećuje države članice kako bi se uključio u dijalog sa vladama i civilnim sektorom i sastavio izvještaj o pitanjima u okviru svog mandata.
Možemo li očekivati, iako znamo da nismo na dobrom glasu, napredak u izgradnji ljudskih prava u našoj zemlji zahvaljujući vašim sugestijama, preporukama i zalaganju sa, ovog puta, evropskog nivoa?
– Mislim da je rano govoriti o mom uticaju u BiH, ali i u bilo kojoj drugoj zemlji. Ono što mogu obećati jeste da ću nastojati da učinim sve kako bih svoj mandat iskoristila za poboljšanje stanja i poštivanje ljudskih prava, uključujući i moju domovinu, državu BiH. Neću se ustručavati da zastupam prava manjina i ugroženih građanki i građana u svim segmentima društva. Od vlada zemalja članica VE, koje su me izabrale, očekujem aktivno učešće te saradnju i sa mnom i s mojim uredom u rješavanju pitanja koja se tiču ljudskih prava, a na koja su se obavezali kada su pristupili VE.
Podsjetimo se na vaš sedmogodišnji rad u OSCE-u: kao predstavnica za slobodu medija obišli ste mnoge zemlje u kojima je kritično medijsko stanje, razgovarali ste i sa ugroženim i zatvaranim novinarima. Po čemu pamtite to razdoblje, sa čime ste se sve sretali tih godina?
– Posao koji sam obavljala u OSCE-u bio je veoma zahtjevan, a isto tako opasan kad se odlazilo u konfliktne zone. Bilo je mnogo situacija kada sam razmišljala o sigurnosti svog tima, ali bez obzira na sve, uvijek smo nastojali da ispunjavamo svoju dužnost. Radila sam na slučajevima razmjene zarobljenih novinara i blogera, njihovog oslobađanja iz zatvora i sličnih situacija. U više navrata posjetila sam novinare u Turskoj i Azerbejdžanu, uz punu podršku njihovih vlada. Posjećivala sam i njihove porodice da bih ih podržala. Većina novinara čiju slobodu sam zagovarala, urgirala za njihovo oslobađanje, sada su slobodni ljudi, ali to ne znači da je situacija u vezi sa slobodom medija bolja, naprotiv. U posljednje vrijeme smo svjedoci rapidnog urušavanja medijskih sloboda, pri čemu se pred sve zagovornike prava na slobodu izražavanja stavljaju ozbiljni izazovi, prema kojima se treba odnositi s velikom pažnjom, uz uključivanje svih relevantnih faktora.
Jeste li u to vrijeme nekad bili životno ugroženi? Šta je bilo najgore što ste vidjeli na terenu?
– Najgore mi je bilo ponovo vidjeti i osjetiti rat. To se desilo u martu 2014. na Krimu, u Ukrajini, kada sam sletjela u Simferopol. Za mene je to bio povratak u prošlost, u atmosferu koju sam osjetila u Sarajevu, u aprilu 1992. godine. Strah u očima ljudi, neizvjesnost, uniformisana lica, barikade… Osjećala sam da je konflikt na pragu. Nažalost, bila sam u pravu. Poslije toga sam nastavila raditi i aktivno se uključila sa svojim timom u skretanju pažnje na ugrožavanje rada i sigurnosti novinara u konfliktnim zonama.

Dunja Mijatović dobila je Karlovu medalju (Charlemagne) 2015. godine

Ljepši utisak svakom poslu daju priznanja; za ovu priliku ističemo Karlovu medalju (Charlemagne) koja vam je dodijeljena 2015. godine. To je nagrada koja se dodjeljuje pojedincu ili instituciji, je li tako?
– Tako je. Nagrada Charlemagne dodjeljuje se osobi ili instituciji koja je napravila posebne usluge za proces evropskog ujedinjenja i formiranja evropskog identiteta. Nagrada mi je dodijeljena za nezavisan pristup mandata u odbrani slobode izražavanja i doprinosa u odbrani ljudskih prava i demokratskih sloboda. Nagrada mi je bila podsticaj da se nastavim zalagati za ljudska prava i demokratiju kao osnove za ljudsko dostojanstvo, ali i za političku stabilnost na evropskom kontinentu. Ceremonija dodjele u katedrali u njemačkom gradu Aachenu je zaista bila impresivna i velika je čast naći se među dobitnicima ove prestižne nagrade kao što su Wim Wenders, Andre Rieu, Timothy Garton Ash, Fatih Akin i mnogi drugi.
Dobili ste i priznanje predsjednika Austrije, Alexandera Van de Ballena, koji vas je proglasio počasnim članom Reda zasluga Republike Austrije. Je li ono za vas još važnije budući da ste boravili u Beču kao predstavnica OSCE-a za slobodu medija?
– Veoma sam ponosna. Austrija je bila moja druga kuća svih sedam godina, a saradnja sa austrijskim vlastima bila je uvijek na najvišem profesionalnom i prijateljskom nivou. Kao državljanka BiH, koja ima funkciju u međunarodnoj organizaciji, imala sam punu podršku Austrije i njenih vlasti, i to neću nikada zaboraviti. Orden predsjednika Austrije došao je kao kruna jednog segmenta moje karijere i, naravno, veoma sam ponosna na ovo priznanje, jer mi je dodijeljeno zbog promocije i zaštite ljudskih prava tokom sedmogodišnjeg mandata predstavnice OSCE-a za slobodu medija.
Kako gledate na činjenicu da ste postali prva žena komesar za ljudska prava, usto dolazite iz male zemlje koja čak nije ni član EU?
– Činjenica je da je moje imenovanje istorijski trenutak i za Vijeće Evrope, jer se po prvi put na mjestu komesara za ljudska prava nalazi žena i to, kao što ste rekli, dolazi iz zemlje koja nije članica Evropske unije. Sa nezadovoljstvom gledam na takvu činjenicu jer se to trebalo desiti mnogo prije. Živimo u 21. vijeku i stalno slušamo i čitamo o jednakosti spolova, o jednakim pravima itd., a pogledajte samo situaciju kod nas, ali i u mnogim drugim zemljama i međunarodnim organizacijama. To je poražavajuća istina protiv koje se moramo boriti svi zajedno, i muškarci i žene. Raznolikost u svemu donosi veći uspjeh, a samim tim i poštovanje, kao i punu implementaciju ljudskih prava za koje se svi trebamo zalagati.
Smatrate li da vaša nova funkcija može biti primjer za sve žene, pa tako i žene BiH, koja će ih ohrabriti da se ambicioznije uključuju u politički život Evrope?
– Naravno. Nadam se da će ovo imenovanje dati hrabrost i potrebnu pozitivnu energiju, te otvoriti mogućnost mnogim ženama, a i muškarcima, da se uhvate u koštac sa profesionalnim izazovima na međunarodnoj sceni. Ja sam u toku kampanje dobila veliku podršku žena i ženskih udruženja u BiH, ali i šire. Naglasila bih i ulogu Ismete Dervoz, Maje Gasal Vražalica i Sabine Ćudić, koje su ličnom pozitivnom energijom i podrškom promovisale moju kandidaturu i izvan Bosne i Hercegovine.

Gracija 339, 6.4.2018.