INES TANOVIĆ: Poželjela sam biti kod kuće, to mi je najbolji odmor

Poslije šestomjesečnog putovanja po svijetu s filmom Naša svakodnevna priča, viđenog na 33 festivala i dobitnika devet nagrada, rediteljica Ines Tanović vratila se u kući, ali i na Federalnu televiziju: naime, nakon što im je pošle godine uručen otkaz, Ines i njen suprug, producent Alem Babić, sudskim su putem vraćeni na posao

Razgovarala Živana Jovančić
Snimio Adi Kebo/Spektroom

Ako snimite uspješan film, s njim ćete putovati najmanje godinu dana – pouka je koju su sročili reditelji na osnovu osobnog iskustva, i često je citirana u filmskim krugovima. Doprla je i do rediteljice Ines Tanović (51), a koliko je proročanski tačna, uvjerila se na primjeru filma Naša svakodnevna priča. Do sada je svoj igrani dugometražni prvijenac za koji potpisuje i scenarij, a koji je producirao njen suprug, producent Alem Babić, predstavila na 33 filmska festivala širom svijeta, ali tu nije definitivan kraj promocijama jer Naša svakodnevna priča nastavlja dinamičan život sve do kraja godine gostovanjem na nekoliko regionalnih festivala. Iako pomalo zamorena od polugodišnjeg putovanja tokom prošle i ove godine, Ines ipak žali što nije prisustvovala Filmskom festivalu u Sydneyu, završenom 19. juna, jer je bila spriječena službenim obavezama u Sarajevu. Film s Jasnom Bery, Emirom Hadžihafizbegovićem, Majom Izetbegović i Uliksom Fehmiujem u glavnim ulogama, koji govori o jednoj porodici srednje klase i prati životne puteve njenih članova, osvojio je devet nagrada, među njima i nagradu Internacionalne federacije filmskih kritičara FIPRESCI, a mišljenja stručnog žirija i publike počesto su se podudarala.

Puni ste utisaka i lijepih uspomena, ali što biste ipak izdvojili?
– Najsretnija sam što je premijera bila na SSF-u, jer je film bio podržan od CineLinka, a jako mi je drago što smo dobili nagradu na tuzlanskom festivalu. Zatim, u New Yorku je publika bila sastavljena od profesionalaca koji se zanimaju za istočnoevropski film, za bosanski i nova ostvarenja uopšte. Nakon projekcije bio je razgovor s publikom, ljudi su iznosili svoja mišljenja i postavljali pitanja, ali ću uvijek pamtiti jednog profesora s Univerziteta Columbia koji je rekao da nikad nije doživio da bude “uvučen“ u film na način kako mu se to desilo s našim filmom, i to zahvaljujući mom rediteljskom pristupu i jednom klaustrofobičnom prostoru u koji sam smjestila likove. Bilo mi je drago što je na tu premijeru došao i Uliks Fehmiu, koji s porodicom živi u New Yorku. Moram reći da su na mnogim festivalima, koje čini strana publika, isticali da imamo sjajne glumce. Meni je čast i puno mi znači što sam, u izboru magazina Variety, uvrštena u listu deset najtalentovanijih rediteljica iz Evrope čije filmove treba gledati. Kad dobijate takve pohvale ili fantastične komentare i reakcije publike, onda možete izdržati sve da biste proizveli jedan film u našim uslovima.

Magazin Variety uvrstio je Ines na listu deset najtalentovanijih rediteljica iz Evrope čije filmove treba gledati

Bilo je sigurno susreta i poznanstava s novim ljudima, je li tako?
– Za mene je predivno iskustvo bio SEE Fest u Los Angelesu, gdje sam se prvi put srela s filmskom industrijom i vidjela kako funkcioniše. Kad posmatrate iz Evrope, nemate pojma kako se tamo radi dok sami ne vidite. Tamo sam imala priliku da pred holivudskim producentima, oskarovcima, predstavim svoj novi projekat i na kraju smo, kao najbolji projekat za igrani film, dobili nagradu. Za mene je bila izuzetna komunikacija sa takvim ljudima, kojima je bilo neshvatljivo, jer smo zemlja koja je imala kandidata za Oscara, da smo poslali kopiju filma finansiranu vlastitim sredstvima i da se na tome završila naša kampanja. Imala sam priliku i da se sretnem sa nekim članovima Američke filmske akademije, koji su mi pričali kako ih se dojmio moj film. To su neke intimne satisfakcije. Nemam nikakve iluzije o nagradama, to je pitanje ličnog ukusa i afiniteta, ali to da je naš film bio na mnogim festivalima govori puno o njemu.
Pomenuli ste novi filmski projekat. O čemu se radi?
– To je projekat za novi igrani film, čiji je naslov Sin. U pitanju je savremena tema. Projekat je 2015. godine dobio dvije nagrade na CineLinku, i to za razvoj, koju je dodijelio Makedonski filmski centar. A producent Alem Babić dobio je stipendiju, u vidu nagrade, za program koji se odnosi na perspektivne producente.
Znači li to da ste sada vi na potezu i da slijedi snimanje?
– E, kad bi to bilo tako lako. Ali nije, jer nismo dobili podršku Fondacije za kinematografiju BiH, ni kantonalnog ministarstva kulture. Suština je da se nijedan projekat ne može dalje finansirati dok se ne dobiju domaće pare. Naše komšije u regiji dobijaju mnogo veće budžete od države u kojoj žive pa ponekad mogu i sami da iznesu produkciju. Mi, nažalost, sa sredstvima koja dobijamo, nismo u stanju ni da pokrenemo produkciju. Inicijalna su sredstva Fondacije, i uvijek je čudno da imate podršku iz svijeta i ljudi koji su uspješni, koji prepoznaju vaš potencijalni projekat i nagrađuju ga, a ovdje ne.
Možete li ponovo aplicirati za svoj budući film?
– Možemo samo da čekamo, nažalost. Možemo aplicirati kod Fondacije, a nadam se da će se pokrenuti priča i s kantonalnim fondom za kinematografiju. Bilo bi dobro da imamo ta sredstva jer se filmovi najvećim dijelom snimaju i produciraju u Sarajevu. Problem je što se kod nas kinematografija ne posmatra kao industrijska grana, nego kao neki parazit koji troši. Sada, dok smo putovali, producent Alem Babić i ja sretali smo ljude iz drugih zemalja i nismo mogli da vjerujemo koliko ih cijene u njihovim zemljama, koliko imaju sredstava, kako dobijaju podršku zemlje i fondova. Mi sve radimo u inat, iz prkosa. Filmove tako radimo. Ti su nas ljudi slušali i nisu mogli vjerovati da je tako kod nas, pitali su se kako smo uopšte opstali.

“Alem i ja smo prošlog oktobra dobili otkaz s Federalne televizije zbog našeg filma uz obrazloženje da se radi o sukobu interesa. Doživjeli smo to s nevjericom, jer ničim nismo povrijedili ni ugrozili radna mjesta”

Vaš prvi saradnik u svakom projektu je producent Alem Babić, inače vaš suprug. Po čemu je Alem nezamjenjiv saradnik?
– Po tome što je izuzetno vrijedan, precizan, odan projektu koji radi, požrtvovan do kraja. Čovjek je sa kojim je uživanje raditi zato što ste u svakom momentu sigurni da će ono što kaže biti tako. Mislim da je to suština za bilo koju vrstu posla i saradnje.
Vaš uspjeh s filmom zasjenila je lani vijest da ste dobili otkaz na Federalnoj televiziji, gdje radite i vi i suprug. Kako se sve završilo i na čemu ste sada?
– Da, Alem i ja smo prošlog oktobra dobili otkaz zbog filma uz obrazloženje da se radi o sukobu interesa. Doživjeli smo to s nevjericom, jer ničim nismo povrijedili ni ugrozili radna mjesta, ni on kao reditelj, ni ja kao urednica u Igranom programu. Film smo snimali u vrijeme našeg godišnjeg odmora, prolazili sve muke koje čovjek prolazi dok priprema film, radi sam sa sobom, a ako mu niko ne pomaže, onda ne treba ni da mu odmaže. Nismo tražili nikakvu pomoć od Televizije, nismo očekivali ni da ćemo doživjeti ovakav odnos menadžmenta prema nama, tim prije što smo im ponudili naš film za premijerno prikazivanje na FTV-u, jer to je naša kuća. Mislili smo da ćemo se dogovoriti s menadžmentom o tome. Sve je to jedan ljudski momenat koji nas je razočarao. Nedavno smo vraćeni na posao; sud nas je privremeno vratio na radna mjesta. Međutim, nije mi draga atmosfera na poslu, nije mi drago što se sve to tako izdešavalo. Sve će doći na svoje mjesto, ne sumnjam da će i konačna sudska odluka biti riješena na pravičan način.
Poslije svega, sada su vam najpreči porodica i odmor. Gdje ćete provesti ovo ljeto?
– Sada ću se apsolutno prepustiti kući. Poželjela sam da budem u svojoj kući, to mi je najbolji odmor. Bilo je puno putovanja, kofera, pakovanja, premještanja iz grada u grad, i mislim da mi je Sarajevo najbolji odmor. Tek smo stigli, i još ne znamo kada i gdje ćemo na ljetovanje. Najveći gušt mi je da budem u kući i u svojoj bašti u kojoj nemam ništa osim ljepote i uživanja.
U septembru ste, ipak, zbog djece i škole u Sarajevu, zar ne?
– Alem i ja imamo svoje obaveze, ali najviše mislimo na našu kćerku Hanu, koja ima trinaest i po godina, i najesen polazi u deveti razred. Završila je i peti razred u muzičkoj školi, usto trenira odbojku, sretna je i, u ovim okolnostima, dijete je koje može normalno da odrasta.

Gracija 293, 12.8.2016.