NaslovnicaINTERVJUAMRA BEGIĆ FAZLIĆ: Najteže pitanje postavila mi je kćerka: “A...

AMRA BEGIĆ FAZLIĆ: Najteže pitanje postavila mi je kćerka: “A što ja nemam dedu?”

Povodom 11. jula i obilježavanja 20 godina od genocida u Srebrenici, razgovarali smo sa kustosicom Memorijalnog centra u Potočarima, Amrom Begić Fazlić, ženom koja je rodni grad morala napustiti sa svega 13 godina

Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimila Majda Balić

Nekome je juli ljeto, odmor, putovanje, a nama je tuga, tuga, i samo tuga”, govori Amra Begić Fazlić (37), kustosica Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari. Trinaestog juna bilo je tačno deset godina kako radi u Memorijalnom centru, u čijem je sklopu mezarje u kojem je dosad ukopana 6.241 žrtva genocida. Među njima su Amrin otac Rešid i dedo Ibro. Dok je ostatku svijeta, uz časne izuzetke, Srebrenica uglavnom samo 11. juli, Amri je to cijeli život. U Srebrenicu se vratila 2003. godine iz Sarajeva, gdje je završila studij kriminalistike. Tamo joj živi mama Hajra, tamo se, kako kaže, najhladnijeg dana u godini – 4. februara 2006., udala za Edina Begića i rodila djecu: kćerku Ilvanu (7) i sina Kerima (3). Amrino zanimanje je vrlo posebno i emotivno, jer svaki dan, sa svakim novim posjetiocem, iznova proživljava vlastitu i tragediju rodnog grada. Ali snage joj ne nedostaje i svakog će ljubazno dočekati i ispričati sve što ga zanima.
Kako ste došli raditi u Memorijalni centar Srebrenica – Potočari?
– Početkom 2005. ponuđeno mi je mjesto kustosa. Oduvijek sam znala da se želim vratiti iz Sarajeva u Srebrenicu i pristala sam. Kako sam kriminalista po struci, morala sam otići na obuku u Holandiju, gdje sam stekla osnovno znanje o tome kako dočekati grupe ljudi u Memorijalnom centru.

S kolegom Hasanom Hasanovićem, također kustosom u Memorijalnom Centru Potočari – Srebrenica

Koliko ljudi godišnje posjeti Memorijalni centar?
– Više od stotinu hiljada. Najmanju posjetu smo zabilježili prošle godine, zbog poplava, ali i tada je bilo 98.000 posjetilaca.
Ko sve dolazi?
– Dolazi cijeli svijet. Stranci su najbrojniji. Dolazili su nam, recimo, studenti iz Australije: jedan momak je 2006. studirao u Budimpešti i u programu je imao posjetu Potočarima, a nekoliko godina kasnije uplatio je sebi turističku turu po Evropi. Kad je autobusom išao od Sarajeva prema Beogradu, sjetio se puta prema Srebrenici i predložio im da skrenu i posjete Potočare. I sad je ta agencija iz Australije uvrstila posjetu Memorijalnom centru u svoj program.
Čija vas je posjeta najviše dirnula?
– Sve posjete su specifične, ali najteže mi “padnu” grupe u kojima su se znala naći djeca koja su tu ukopala svoje očeve…
U martu prošle godine Memorijalni centar je posjetila i Angelina Jolie, kakve uspomene nosite na taj dan?
– Angelina nije puno pričala tog dana, samo se pozdravila i slušala. Bio je to vrlo kratak susret, ali dovoljan da shvatiš koliko suosjeća. Fascinantno je vidjeti nekog kao što je ona u trenutku kad odaje počast žrtvama.

Angelina Jolie i William Hague u Srebrenici u martu 2014.

S kakvim predznanjem dođu stranci, šta najčešće pitaju?
– Najčešće pitaju koga sam ja izgubila. Ali ima različitih profila posjetilaca: ima onih koji se bave istraživanjem genocida, do onih koji studiraju modernu historiju Evrope, pa onih koji gotovo ništa ne znaju. Oni su možda i najlakša grupa. Nekada ljudi misle da znaju puno više, ali takvi su rijetki. Kako god, sve i jedna grupa, svi ostanu bez teksta u Potočarima.
Kako odgovarate na pitanja o vlastitoj tragediji?
– Najčešće dajem odgovor da su svi oni naši. Jesam imala lične gubitke, ali ti gubici nisu samo moji najmiliji; tu su moje komšije, školski drugovi… I tako prilagodim odgovor onima koje to interesuje. Ja još nikad nisam s nekim novinarima bila kraj mezara mog oca ili mog dede. Ne mislim da to trebam uraditi.
Na koje pitanje nemate odgovor?
– Najteže pitanje mi je postavila moja sedmogodišnja kćerka Ilvana: “A što ja nemam dedu?” Tad joj je bilo pet i po godina. Ilvanina najbolja drugarica je Srpkinja. Kako da joj kažem ko je ubio njenog dedu a da ona automatski ne počne razmišljati o njoj i o tome da je ona Srpkinja. Ilvana ne pravi razliku među drugovima i drugaricama, ali zna da postoje Srbi i Bošnjaci iz jednostavnog razloga jer idu na različite časove vjeronauke.
I šta ste joj rekli?
– Počela sam da mucam, a ona je rekla: “Ti nećeš da mi kažeš.” Shvatiš da dijete razumije puno više nego što ja mislim. Ne znam šta je u njenoj glavi, ali je prerano da joj ja stvorim sliku. Ali onda dođu situacije u kojima ostaneš bez teksta. Kao pitanje ima li Kerim djeda: odem po Kerima u vrtić, kad tamo jedan deda došao po svog unuka, i pita dječak ima li Kerim dedu. Kažem, nema. Dijete ne zna koliko teško pitanje je postavilo i koliko teško progutam suze kada odgovorim. To strašno boli. I ja onda počnem plakati, a Kerim me pita: “Je l’ ti plačeš što ja nemam dedu?” To je Srebrenica. To je rat u BiH. Srebrenica je masovna i specifična i puno se toga dogodilo. A i dođu ovako dani pred 11. juli…
Kako to preživljavate?
– Dođu nam posjetioci koji budu toliko tužni da, umjesto oni nas, mi tješimo njih. Posao u Memorijalnom centru je puno više od posla. Ja danas radim kao šef Odjeljenja opšte i pravne službe i muzejske djelatnosti, a u početku uopšte nisam pitala šta ću raditi. Bilo mi je važno da budem tu kad moji budu identifikovani. Desila se identifikacija, pa ukop mog oca i djeda. Imam daljih rođaka koji još nisu identifikovani. Kad sve to zaokružiš, shvatiš da si završio svoju misiju; jednostavno, mijenjaš ciljeve kako vrijeme prolazi.
Šta vam je sad važno, kakav cilj imate?
– Da što više ljudi posjeti Memorijalni centar, da što više naše djece, iz cijele BiH, dođe ovdje. Cilj je da ljudi shvate kako to nama nije samo juli 1995. Nama to traje. Nama je to svaki dan.
Je li juli posebno težak zbog ljudi koji dolaze i pitanjima podsjećaju na sve što se desilo?
– Ne. Juli je jednostavno težak. Čak bih rekla da je to što ljudi dolaze tokom jula način da ti malo skrenu misli, ili, ako ništa, da govoriš otvoreno o tome, a ne da držiš u sebi. Ali, juli je težak. Evo, sad je 20 godina, pa počneš sabirati šta si sve prošao u tih 20 godina. Što je puno, puno je. Meni su april i juli najteži i ni na što lijepo ne podsjećaju. Pa Bajrami. Ujutro na Bajram u Srebrenici niko nije sretan. Malo se situacija sad mijenja. Evo, ja imam muža, koji ujutro ide na Bajram-namaz pa povede i našeg sina Kerima… Ali bilo je i situacija kad u bajramsko jutro s prozora gledaš komšiju koji je, Bogu hvala, preživio, i ode na Bajram-namaz pa si u isto vrijeme sretan zbog njega, ali i tužan zbog sebe, jer nemaš mušku glavu da je to jutro ispratiš u džamiju…

“Sve posjete su teške, ali najteže mi padnu grupe u kojima su se znala naći djeca koja su tu ukopala svoje očeve”

I svaka druga prilika je razlog za tugu?
– Na vjenčanju ti treba otac, a nemaš ga; volio bi da imaš dedu koji bi šetao unuče, išao po njega u vrtić… Praznina je to u raznim poglavljima života. Ono što je, hvala Bogu, dobro, jeste da se omladina polako vraća u Srebrenicu. Naša djeca, i srpska i bošnjačka, druže se, idu zajedno u vrtić. Strašno bi bilo dijeliti se. Ako zanemarim težinu posla samog po sebi, Srebrenica je kao i svaki drugi grad – završiš posao, ideš po dijete u vrtić ili školu, radiš sve što treba da radiš i nastojiš imati normalan život. E, sad, kad se zatvorimo u svoja četiri zida, koliko je to normalan život, znamo samo mi. I imamo to vječito poređenje: šta da sam bila dvadeset godina starija, a moj Kerim bio dječak koji je također mogao biti ubijen…
A to je priča svih srebreničkih majki.
– Malo je pred njima saviti glavu do poda. Sad kad imam svoje dijete, mogu i da zamislim kako je njima. Sve ima gore od goreg i teže od težeg. Dođe mi majka koja je izgubila tri sina i nasmije me kad mi je teško. I to me baš nasmije.
Koliko ste imali godina kad ste napustili Srebrenicu?
– Kad sam 1992. iz Srebrenice otišla u Tuzlu, imala sam trinaest i po godina. Pratili smo proteste za mir u Sarajevu, a u to vrijeme su naše komšije Srbi napustili centar Srebrenice. Imali smo prvo jednu “evakuaciju” u Srbiju jer je moja mama vidjela kako njene kolegice odlaze tamo pa je mislila da i mi trebamo otići. Doslovce smo bili nekoliko sati, 8. aprila, shvatili da to nije mjesto za nas i vratili se u Srebrenicu.
I onda?
– Jedanaestog aprila, mene i moje sestre Lejlu i Raziju otac Rešid budi i kaže: idete kod tetke u Tuzlu. Svi plaču, tužni su, samo sam ja sretna što idem, jer imam 13 godina i nemam pojma šta se dešava. Te 1992, u decembru, moja srednja sestra Razija odlučila je da se vrati u Srebrenicu jer nije mogla bez roditelja. Bila je u grupi od stotinu ljudi koji su krenuli u Srebrenicu, a preživjelo ih je samo trideset dvoje.
Kako izgledaju te ratne godine?
– Lejla, kojoj je bilo 20 godina, i ja smo bile kod tetke, a kasnije u kolektivnom smještaju, u studentskom domu, gdje smo imale svoju sobu, a kupatilo dijelile sa 40 ljudi. Ali bilo nam je dobro. Sve dok su, do 1995, stizale poruke iz Crvenog krsta da su oni u Srebrenici živi, bilo je podnošljivo. Ni Tuzla nije bila sigurno mjesto: ja sam, recimo, masakr na tuzlanskoj Kapiji izbjegla jer sam tri minute prije toga otišla kući… U Srebrenicu 1993. dolazi francuski general Morillon, a UN proglašavaju Srebrenicu zaštićenom zonom. Za nas je tada rat stao. Patimo se, to je bilo vrijeme najveće gladi u Tuzli, ali rat je za nas stao. Lejla, koja je prije rata studirala na Višoj medicinskoj školi u Sarajevu, u Tuzli je prvo radila u Slanoj banji, a onda se zaposlila u Danskom vijeću za izbjeglice. Uglavnom, snalazili smo se svakojako, ali nikad nismo bile gladne. Taj naš kolektivni smještaj je, u odnosu na ostale, bio hotel s pet zvjezdica. Ja sam se te 1994. počela zabavljati sa mojim današnjim mužem: zabavljali smo se 11 godina prije nego što smo se vjenčali, a zaručnički prsten mi je stigao iz Tuzle autobusom. A ja ga vratila – nije mi se svidio. Onda je on došao sa novim prstenom pa sam pristala da se udam za njega 2005.
Šta se dešavalo prije 11. jula 1995?
– Sve su rjeđe stizale poruke preko Crvenog krsta. Strašno je kad dobiješ poruku napisanu prije godinu dana a ne znaš šta se u međuvremenu desilo. Onda je došao 10. juli i izvještaj novinara Nine Ćatića: “Bojim se da će za Srebrenicu biti kasno.” U Tuzlu su stizale različite informacije: prvo da Srebrenica pada, pa da ne pada… Postojalo je obećanje od 10. jula navečer komandanta Holandskog bataljona 3 da Srebrenica neće pasti i to nam je davalo sigurnost. Međutim, 11. jula ujutro dobili smo vijest da je Srebrenica pala.
Vi ste tad u Tuzli bili sami?
– Da, moja sestra Lejla se udala i otišla u Njemačku u aprilu 1995, a meni je to bilo predaleko. Išla sam u srednju medicinsku školu i nisam je htjela napustiti. I u tom trenutku, tog 11. jula, nemam uz sebe nikog od užeg dijela porodice. Srećom, bio je tu rođak mog današnjeg supruga, sin Zumre Šehomerović iz Udruženja “Majke Srebrenice”. Svi su išli na aerodrom Dubrave da dočekaju izbjeglice, a ja sam otišla s njim. On je uspio pronaći svoju porodicu, a od mojih se niko nije pojavljivao. Drug moje sestre mi je saopštio da mi je vidio mamu i sestru da su prošle tunel u Kladnju. Kako je vrijeme prolazilo, mislila sam da mi je slagao, da je pogriješio, jer ih nije bilo… Na kraju me je u toj gomili prepoznao prijatelj od rođaka, iako me nikad prije nije vidio, i rekao mi da se vratim u Tuzlu, odem do ratne komande i telefoniram u svoj tuzlanski stan. Uradim tako i javi mi se sestra! Njih dvije su stigle u Tuzlu, ali mi niko nije mogao javiti. I onda sam shvatila da otac nije s njima.
Šta se desilo?
– Svi su sišli u Potočare 11. jula, kad je počela evakuacija i odvajanje muškaraca od žena i djece. Njega su izdvojili, a zadnje što je rekao njima dvjema bilo je: “Sad je sve gotovo.” Znao je da neće preživjeti. Ali mi smo i dalje vjerovale da će se pojaviti. Sve vrijeme čekaš na te muškarce da se pojave. Nakon nekoliko dana stigla je prva grupa preživjelih iz Marša smrti, pa se opet rodila nada da će se i otac pojaviti… Pa smo se nadali da će ih pronaći Crveni krst u nekim logorima… Nadaš se sve do trenutka kad te pozovu da identificiraš posmrtne ostatke.
Kad je identificiran vaš otac?
– U novembru 2008. Bila je nedjelja na ponedjeljak i ja sam sanjala kako sjedim usred masovne grobnice i vadim kosti mog babe, i gotovo da sam sve izvadila, na kraju sna mi je ostalo još malo… Probudila sam se, nisam ništa ispričala mami, ali jesam direktoru Memorijalnog centra. Nazovemo da provjerimo ima li išta novo i kažu mi da su to jutro identifikovali mog oca, ali da vjerovatno nedostaje nešto malo skeleta… Rekla sam im da fali malo i onesvijestila se. Nedostajao je dio šake i malo lobanje jer je ubijen metkom u glavu, najvjerovatnije u selu Grbavci, opština Zvornik. Što znači da je preživio strijeljanje i nađen živ pa “ovjeren”: prvo ih strijeljaju pa provjeravaju je li neko preživio, a ako nađu nekog živog – metak u glavu. I tu se završava priča čovjeka koji je živio 64 godine, pet godina u Dubrovniku, nekoliko u Sarajevu, devet godina u Australiji. Bio je vrlo specifičan, njegova je uvijek bila zadnja, ali je uvijek bio u pravu. Nije bio strog otac od kojeg ćeš dobiti batine, ali se znalo šta se dokle može. Znalo se i za kaznu i za nagradu. I ja sam danas takva prema svojoj djeci.

Gracija 267, 3.7.2015.