NaslovnicaINTERVJUBekim Sejranović: Čovjek istovremeno može voljeti više žena

Bekim Sejranović: Čovjek istovremeno može voljeti više žena

Bosanskohercegovački pisac Bekim Sejranović otvorio nam je dušu te, između ostalog, ispričao zbog čega ne može ostvariti vezu na duže staze i kakav je otac kćerkici Iskri, koja živi u Ljubljani sa majkom Dunjom

Razgovarala Živana Jovančić
Snimio Adi Kebo

Roman prvijenac Nigdje, niotkuda, za koji je dobio Nagradu “Meša Selimović, otvorio mu je vrata književnosti; drugi roman, Ljepši kraj, doživjet će, kako kaže autor, ekranizaciju na velikom platnu, dok je njegova posljednja knjiga Sandale, u kojoj se nalazi istoimena priča koja je uvrštena u Antologiju hrvatske erotske priče, nedavno promovirana u Bosni i Hercegovini. Bekim Sejranović (41), pisac rodom iz Brčkog, koji je u Rijeci završio pomorsku školu i studirao kroatistiku, od 1993. živi u glavnom gradu Norveške, u Oslu, gdje objavljuje knjige i druge književne radove. U ovom trenutku raspolaže sa gotovim rukopisom novog romana naslova Tvoj sin Huckleberry Finn, koji posvećuje američkom piscu Marku Twainu. Po književnom običaju, Sejranović i ovog puta uključuje u novi roman detalje i događaje iz vlastitog života. “Ja svoj život koristim kao sirovinu za pisanje, mislim da je to najnormalnije i najpoštenije. Ne mogu pisati o stvarima koje ne poznajem, o noćnom životu u Parizu, naprimjer, jer nisam tamo nikad bio. Čovjek treba pisati o svom svijetu, ma kakav on bio, o svijetu koji poznaje, ali i fikcija je nešto tvoje.”

 Kakav je osjećaj vidjeti svoju knjigu u izlogu knjižare?

– Nikad ne može biti kao prvi put. Kad ti knjiga izađe prvi put, taj se osjećaj nikad više ne može ponoviti. Sjećam se da sam tada spavao sa knjigom.

Kako Norvežani reaguju na vaše knjige?

– Drago mi je da sam uopšte uspio objaviti knjige u Norveškoj, jer teško je objaviti bilo šta ako ne pišeš na norveškom jeziku. Prevodi se uglavnom sa engleskog jezika, a sa malih jezika rijetko. Moraš biti nobelovac da bi bio interesantan. Ja sam bio sretan da su moje knjige izašle, dobile su dobre kritike, samo se ne prodaju.

Možete li u Norveškoj živjeti od književnosti?

– U Norveškoj ima pisaca koji mogu živjeti od književnosti, ali ja ne.

Radite li druge poslove da biste se izdržavali?

– Radim kao prevodilac, sudski tumač, predajem norveški jezik strancima. Sad ću ići u Norvešku i najvjerovatnije je da ću tri mjeseca raditi kao poštar, ne libim se toga. Nije to ni dobro plaćen posao, ali volim što nemaš šefa i što ne sjediš u kancelariji.

Da li ste još uvijek u fazi intenzivnih putovanja i skitanja svijetom?

– Da, volim čin putovanja, za mene je oslobađajući. Kad putuješ, pobjegneš od ambalaže koju nameće društvo oko tebe. Na putovanju si prepušten sam sebi, brineš gdje ćeš zanoćiti, gdje ćeš prespavati, upoznaješ samog sebe, a ne samo druge ljude i predjele. Ljudi se često kriju iza praznih titula ili porijekla, a na putovanjima si sveden na svoju pravu mjeru.

Svuda ste bili, imate li putovanje iz snova?

– Volio bih se splavom spustiti Mississippijem, baš kao i Huckleberry Finn.

U zadnje vrijeme ste najviše u Ljubljani. Da li je to zbog djevojke Dunje?

– Ne, razišli smo se, ne živimo skupa, ali smo zajedno roditelji jednoj djevojčici, našoj kćerci Iskri, koja ima tek 16 mjeseci.

Koliko pažnje posvećujete kćerkici?

– Viđam je i trudim se da koliko god mogu provodim vrijeme s njom. Mislim da sam u suštini okej tata; ja sam onaj tata koji razmazi i ispunjava sve želje djetetu. Kad djetetu pokloniš slatkiš, ono se obraduje, a ja pokušavam da kćerci poklonim i sebe i vrijeme.

LJUBAV I PATNJA “Ko god se igra s ljubavlju, mora biti spreman i na patnju, jedno bez drugog ne može. Ja sam tokom godina postao svjestan tog mehanizma, znam kako i zašto je nastao, ali ne znam kako da ga svladam”

Jeste li poslije svih brakova i veza izgubili vjeru u ljubav?

– U brak definitivno jesam. Imao sam dva službena braka i dvije nevjenčane veze. Nisam izgubio vjeru u ljubav. Ne mogu reći da sam poligamist, ali čovjek istovremeno može voljeti više ljudi, više žena, i mislim da se toga ne treba sramiti. Ja sam pokušavao da se smirim, ali me u momentu zahvati panika i onda se izgubim, nestanem… A to je možda samo nekakav odbrambeni mehanizam iz djetinjstva.

Možete li reći kako je stvoren takav odbrambeni mehanizam?

– Kad sam bio klinac, moji starci su se razveli, a ja sam živio kod bake i djeda. Mislim da sam tad stekao taj mehanizam odbrane. Znate, to su one situacije kad bi mama dolazila, što je u meni budilo sreću i radost, a onda bi otišla, falila mi je tada, bio sam povrijeđen, i svaki put osjetio bih isto. Na neki način ja tragam za ljubavlju, a kad je nađem obuzme me panika, u mom tijelu stvori se neki otpor, kao da mi kaže nemoj, bit ćeš opet povrijeđen. Onda bježim, jer se jednostavno bojim da ne budem ponovo povrijeđen. Mislim da ko god se igra s ljubavlju, mora biti spreman i na patnju, jedno bez drugog ne može. Ja sam tokom godina postao svjestan tog mehanizma, znam kako i zašto je nastao, ali ne znam kako da ga svladam.

Imate li danas bliske odnose s majkom i sa ocem?

– Pa, nisu baš bliski. Meni su baka i djed bili drugi roditelji. Imam kontakt s mamom, ona živi u Belgiji, vidimo se jednom godišnje. Otac živi u Australiji, nemamo baš neki kontakt, ali znamo jedan za drugog. Sa očeve strane imam dvije polusestre i jednog polubrata i preko njih održavam kontakt sa ocem.

Patite li od nostalgije?

– Svi pisci su nostalgični, svi mi pišemo o nekim prošlim, nestalim vremenima. A ovako ljudski, ja sam navikao na svijet, više sam nostalgičan za nekim vremenom, recimo, za svojim djetinjstvom, nego za prostorom. Moji djed i baka bili su predivni ljudi koji su mi usadili sve dobro što imam, i njima sam zahvalan za sve to.

Da li vam smeta epitet “najseksi pisca Balkana” jer mislite da umanjuje vrijednost vaše literature?

– Volio bih da je to došlo kad sam imao dvadesetak godina. Ne smeta mi ni sada, jer mislim kad je knjiga dobra, onda je dobra.

Koju vi poznatu ženu smatrate seksi?

– Puno ih je. Recimo, Monica Bellucci.

ZAŠTO BJEŽIM “Na neki način ja tragam za ljubavlju, a kad je nađem obuzme me panika, u mom tijelu stvori se neki otpor, kao da mi kaže nemoj, bit ćeš opet povrijeđen

Kad nađete vrijeme za pisanje, pošto ste stalno u pokretu ili na putu?

– Kad se uspijem natjerati da počnem pisati, onda radim relativno brzo i to je disciplinovan postupak. Ustajem u šest ujutro, radim efektivno dva-tri sata svakog dana, a ostatak vremena provedem razmišljajući šta ću sutra pisati ili u ispravljanju onoga što sam već napisao.

Čime započinjete dan?

– Cigaretom, pušim travu.

Koje pisce cijenite? Postoji li knjiga kojoj se stalno vraćate?

– Nema tu velikih iznenađenja, za mene su to: Knut Hamsun, Ivo Andrić, Ernest Hemingway, Charles Bukowski i Dario Džamonja. Volim knjige čitati ponovo, drugačije ih doživljavaš kad ih čitaš u različitim periodima života. Mislim da sam Andrića iščitao barem pet-šest puta.

Pogledate li ponekad neke filmove?

– Gledam filmove koji pokupe Oscare. Volim evropski film, danski, i filmove Larsa von Triera. Ponekad nedjeljom, kad sam mamuran, gledam holivudske glupe filmove za koje ti ne treba puno mozga.

Jeste li skloni da stvarate planove za budućnost?

– To nikad ne radim jer ne mogu napraviti plan ni za narednih pet-šest dana. Ali maštam, sanjarim da kupim malo veći brod i krstarim po Dunavu i Savi.

Gracija 236, 25.5.2014.