NaslovnicaINTERVJUJasmila Žbanić: Kad god radim teške filmove, imam noćne more

Jasmila Žbanić: Kad god radim teške filmove, imam noćne more

Nakon specijalne projekcije filma Za one koji ne mogu da govore u Bihaću, te njegove zagrebačke premijere, rediteljica Jasmila Žbanić odlazi u Pariz kako bi primila nagradu Les Arcs’ new Femme de Cinéma koja se dodjeljuje ženama-simbolima evropske kinematografije

Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Irfan Redžović

Još jednom je Jasmila Žbanić (39) uspjela. Prepoznala je važnu priču i od nje napravila film koji nosi jaku poruku. Za one koji ne mogu da govore je snažna i dirljiva priča nastala na iskustvu australske turistkinje Kym Vercoe koja je 2011. došla Višegrad kako bi vidjela most o kojem piše Ivo Andrić u romanu Na Drini ćuprija. Odsjela je u hotelu Vilina vlas, kojeg je pronašla u turističkom vodiču Amerikanca koji živi u BiH Tima Clancyja, provela besanu noć, vratila se u Australiju i tek tamo, istražujući po internetu, otkrila da se radilo o zloglasnom mučilištu u kojem su tokom rata silovali žene. Kym nije mirovala, napravila je predstavu o svom iskustvu, a ta je priča Jasmili poslužila kao osnova za film koji je autorici priskrbio važno priznanje – prva je dobitnica počasne nagrade Les Arcs’ new Femme de Cinéma, koja će se dodjeljivati ženama što se smatraju simbolima evropske kinematografije. Nagrada će joj biti uručena 15. decembra na 5. Festival de Cinema Europeen des Arcsu, a prije odlaska u Pariz Jasmila je boravila u Bihaću, gdje je, uz pomoć britanske ambasade, upriličena projekcija filma Za one koji ne mogu da govore te panel-diskusija, odnosno emotivni dijalog kojem su prisustvovali brojni Bišćani i Bišćanke, kao i gledatelji iz drugih dijelova Krajine. Tamo smo, još pod utiskom odgledanog filma, i razgovarali s rediteljicom.

Kako je došlo do filma Za one koji ne mogu da govore?
– Kym je sa svojom predstavom gostovala u okviru programa Modula Memorije. Kako nisam bila u Sarajevu u tom trenutku, tražila sam od Nihada Kreševljakovića DVD i pogledala predstavu o kojoj su svi sa oduševljenjem pričali. Odmah sam shvatila da je njena priča film koji želim napraviti. Pokazala sam DVD ekipi iz Deblokade i svi smo se složili da želimo raditi taj film.
Kako ste skupili impresivnu ekipu glumaca, pa čak i Simona McBourneya da glumi Tima Clancyja?
– Timka Grahić je radila kasting i rekla sam joj da glumci budu što bliže, da ih ne dovodimo sa strane jer nemamo para. Ali, znate, lik traži svog glumca i to je magija. Kada sam joj predložila Simona, samo je rekla: “Aha, to je taj suženi kasting, ništa van Sarajeva.” (smijeh). Preko Mire Purivatre smo došli do njegove agentice i Simon je odmah pristao.
Je li bilo teško snimati u Višegradu?
– Preko kamermana Eldara Emrića, koji je snimao ljetni dio filma, došli smo do čovjeka koji je često radio za strance kao fixer. Nikog nismo željeli izlagati riziku i rekli smo kako radimo turistički film o australskoj turistici. U Višegradu smo imali odlična iskustva, ljudi su bili uzbuđeni što se nešto snima tamo, željeli su nam pomoći… Ali, željeli smo ih zaštititi time što im nismo rekli koju priču radimo, da poslije u svojoj sredini nemaju problem.
Usto, imali ste i dublera – lažnog reditelja na setu?
– Da bi cijela priča imala smisla, moralo se znati ko se predstavlja ljudima, ko dogovara stvari. Moj prijatelj iz Beograda koji već dugo godina živi u Berlinu, Zoran Solomun, koji je sa mnom radio i na scenariju, pristao je da bude dio priče i predstavljao se kao reditelj. Ne znam da li bi mi brat uradio ono što je Zoran uradio, ali duboko je vjerovao u to i u način na koji se ta priča trebala ispričati.

OTOK LJUBAVI I PEDOFILIJA “Za mene je poražavajuće bilo to kako ljudi pristaju na prevare da bi zaštitili svoje pozicije. Začudila sam se koliko mojih kolega, samo zato što rade na Akademiji scenskih umjetnosti, nije željelo govoriti protiv svog dekana, koji je napravio tu prevaru. U civiliziranim zemljama taj čovjek bi bio kažnjen”

Kako je izgledala posjeta Vilinoj vlasi?
– Otišli smo tamo popiti kafu. Jako neprijatno osjećanje. Ne samo zato što čovjek zna šta se tamo desilo. Znam ljude koji, kao i Kym, nisu znali ništa tome, a imali su užasno neprijatno osjećanje, nisu mogli spavati. Boraveći na tom mjestu, osjetiš tu tegobnu energiju, energiju nesreće.
Kakve je reakcije film izazvao kod onih kojih se lično tiče, žena koje su u ratu preživjele seksualno nasilje?
– U svakom gradu gdje se film prikazivao, u publici su, među ostalim, bile i žene sa takvim iskustvom. Koliko znam, iz Viline vlasi nije bio niko; mislim da bi za njih gledanje filma bilo teško iskustvo. Dosta ljudi iz Višegrada je gledalo film. Sjećam se da je na jednoj sarajevskoj projekciji, Velija Hasanbegović, fotograf porijeklom iz Višegrada koji je preživio strijeljanje na Drini, izašao iz dvorane nakon 50 minuta filma. Pomislila sam da mu se film ne sviđa, pitala sam ga šta mu je; odgovorio je da mu nije dobro, otišao je u toalet, umio se i vratio odgledati film.
Britanski šef diplomatije William Hague pokrenuo je inicijativu za sprečavanje seksualnog nasilja tokom konflikta. Koliko ovaj film može na globalnom nivou dati dodatnu težinu ovakvim inicijativama?
– Prije pokretanja ove inicijative bila sam pozvana na konferenciju koju je organizirao ministar Hague. Bilo je puno govornika i fascinantnih ljudi, od dobitnika Nobelove nagrade do osoba koje su iskusile nasilje. Nakon tri dana različitih ideja, formirala se jasna strategija. Mislim da film ima tu moć da nam omogući identifikaciju sa drugima i emotivno razumijevanje koje je jače nego hiljade stranica teksta, novinskih vijesti ili izlaganja. Priča o nasilju nad ženama je globalni problem i trebat će dugo vremena, rada i truda na njemu. Nasilje je ukorijenjeno u našim obiteljima, tradiciji, mitovima, kulturi, i zato ga treba prepoznavati još u korijenu.
Zbog toga što kao rediteljica progovarate o važnim temama, iz Francuske je stigla nagrada Les Arcs’ new Femme de Cinéma. Koliko vam priznanja znače?
– Ovo što radim, radit ću bez obzira na priznanja. S nagradama je život lakši jer svaki sljedeći projekat lakše prođe, ljudi su sigurniji kad vas žele podržati. Pokušavam raditi nešto što je važno mnogim ljudima, a nagrade mi omogućavaju da lakše dođem do publike.
Film u Višegradu završili ste u aprilu, a već u maju ste bili u Poreču i snimali novi, potpuno drugačiji od svega što ste dosad radili.
– U Otoku ljubavi sve je potpuno drugačije. Imamo još jednu scenu da snimimo u Berlinu i onda počinje montaža. Sretna sam što sam imala priliku raditi ovaj film. Drugačije radiš kad ne govoriš o teškim temama, drugačije spavaš. Dok sam radila Za one koji ne mogu da govore, ali i Grbavicu, Crvene gumene čizme, Na putu…, imala sam noćne more, sanjala katastrofe. Jednostavno, sve utiče na tebe. Otok ljubavi nam je donio puno zabave.
Podsjetimo, scenarij Otoka ljubavi je odbijen na Fondaciji za kinematografiju jer je “promovirao pedofiliju”!
– Imali smo nesreću da je te godine predsjednik žirija svojoj firmi dodijelio 80 posto sredstava Fondacije. Da bi se nekako “izvadili”, izmislili su priču o tome da Otok ljubavi promovira pedofiliju i napravili nam potpuni haos od života. Bila sam jako ljuta što su me pokušali napraviti budalom. Za mene je poražavajuće bilo to kako ljudi pristaju na prevare da bi zaštitili svoje pozicije. Začudila sam se koliko mojih kolega, samo zato što rade na Akademiji scenskih umjetnosti, nije željelo govoriti protiv svog dekana, koji je napravio tu prevaru. U civiliziranim zemljama taj čovjek bi bio kažnjen.
Poznato je da svaki svoj film radite sa suprugom, producentom Damirom Ibrahimovićem. Koliko je vaša kćerka, 13-godišnja Zoe, uključena u vaš posao, koliko prati ono što radite?
– Zoe je bila s nama sve vrijeme snimanja Otoka ljubavi jer je nismo htjeli toliko dugo ostaviti samu. Konsultovali smo njenu razrednicu i direktora škole i oni su se složili s tim da je važnije da bude uz porodicu, a da kasnije nadoknadi odsustvo s nastave. Bila je jako sretna što je bila u tako lijepoj ekipi s tako dobrom energijom. Imala je zadatke kao i svaki drugi član ekipe i pošteno ih je obavljala.
Ima li problema s pubertetom? Izbija li iz nje mali buntovnik?
– Odgajamo je tako da misli svojom glavom i da bude svoja, da kaže šta misli i da stoji iza toga. Nemamo problema s pubertetom, još smo prijatelji, još se razumijemo. Kaže mi da sam dosta liberalna mama.
Onda je Damir strog tata, ravnoteže radi?
– Jooj! Ja sam ta koja zahtijeva stvari mnogo više. Damira vrti oko malog prsta a da on to i ne zna. On misli da ona radi ono što on hoće.
Ko je glavni u kući?
– Ma nema glavnog, svako ima svoje prirodne talente i zahtjeve koje postavlja. Poštujemo svačiju volju, ali moramo praviti i kompromise. Dobro je što nam se puno stvari zajednički sviđa i radi, ali ima i onih gdje izgleda da se nikada nismo sreli “u putu”.
Dakle, vi režirate život u vašem malom domaćinstvu, a Damir donosi novac?
– Neeeee! (smijeh). Ni slučajno! Kolektivna je režija, kolektivna je produkcija, a Zoe je zvijezda, mada joj to ne govorimo da se ne nafura.n

Gracija 225, 22.11.2013.