Bolest 21. vijeka
05.02.2011. u 09:09 sati


Zdravlje

Bolest 21. vijeka


Od internetske ovisnosti do psihotičnih avatara: ovisnost o internetu je poremećaj današnjeg vremena, te već postoje mnogobrojne apsurdne vijesti u hronikama o njenim žrtvama

Nedavno je u Kini umro 33-godišnji mladić nakon što je za kompjuterom neprekidno proveo tri dana i tri noći.
Prema izvještaju ljekara koji su nesretnog mladića pregledali prilikom dolaska u hitnu pomoć, uzrok smrti su srčani problemi, nastali najvjerovatnije usljed veoma duge izloženosti kompjuteru. Devedesetih je godina američki psihijatar Ivan Goldberg tom čudnom obliku opsesije dao naziv “internetska ovisnost” ili Internet Addiction Disorder (IAD). Čini se da nakon nekoliko godina taj sindrom nimalo nije u opadanju. Sve je više mladih koji ne samo da su u virtualni život uključeni na opsesivan način, nego njime zamjenjuju stvarnost.
Goldberg je, kao i mnogi drugi psihijatri, analizirao tipične simptome ove ovisnosti i izdvojio tri vrste ponašanja koje progresivno treba protumačiti kao značajne pokazatelje IAD-a u razvoju. Prvi znak za uzbunu je kada se tokom dana kontinuirano ponavljaju iste radnje: kontroliranje elektronske pošte više puta dnevno, previše vremena na chatu ili u traženju najnovijih različitih programa i načina za on-line komunikaciju. Sljedeći korak definiran je kao toksikofilija, a karakterizira ga konstantan porast vremena provedenog na internetu, čak i tokom radnog vremena ili nauštrb sna, kao i rastući osjećaj nezadovoljstva i patnje nakon prestanka. Osjećaj je to koji se može potpuno izjednačiti s apstinencijom, da bi na kraju prešao u stanje toksikomanije, kada opsesija počne narušavati međuljudske odnose, u školi i na poslu, i dovede do društvene izoliranosti.

Virtualni život

Ovisnost o internetu je poremećaj današnjeg vremena, te već postoje mnogobrojne apsurdne vijesti u hronikama o njenim žrtvama. Radi se, uglavnom, o mladim osobama. U Americi postoje i mnogobrojne terapeutske komune i centri za odvikavanje, iako je prevencija i dalje najbolje oružje u borbi protiv ovog poremećaja. Ne treba provesti više od sat-dva dnevno na internetu, važno je popuniti slobodno vrijeme (nekada provođeno za kompjuterom) nekim drugim, stvarnim aktivnostima. Odlazak u kupovinu, druženje s prijateljima ili neki hobi veoma su važni i nikada ne treba stvarni društveni život zamijeniti virtualnim. Ukoliko se počne javljati ili već postoji neodoljiva želja za korištenjem interneta, potrebno je potražiti stručni savjet. Savjeti su korisni ne samo za osobe koje su svjesne i u stanju prepoznati prve simptome ovisnosti, nego i za roditelje, koji sve češće postaju svjesni činjenice da njihova djeca radije ostvaruju virtualne nego stvarne relacije. Problem nije samo u chatanju i načinu upoznavanju osoba koji mogu zamijeniti tradicionalna mjesta za upoznavanje i ostvarivanje prijateljstava, nego i u mogućnosti alternativnih života, pretvaranjem u virtualne osobe koje vremenom mogu preuzeti mjesto one stvarne.

Šta je avatar?

U psihijatriji ovog vijeka postoji novi poremećaj – disocijativni trans od videoterminala, kojeg karakteriše činjenica da se subjekt toliko identificira sa svojim avatarom (virtualni lik kojim upravlja) da potpuno gubi kontrolu nad vlastitim životom. Ne postoje više ni anagrafski ni geografski limiti, što stvara osjećaj neograničene moći koji graniči s patologijom. Ti klonovi su tako savršeni da u sebi sadržavaju i mentalne smetnje korisnika – tvrde psihijatri. To ne znači samo da avatar često može predstavljati našu različitu i bolju projekciju, dajući nam mogućnost da otkrijemo neočekivane osobine vlastite ličnosti, nego i da može postati katalizator naših malih i velikih neuroza, te da neurotične ili psihotične osobe na svoj avatar mogu prenijeti vlastite patologije. Drugim riječima, Second Life postaje sve sličniji stvarnom svijetu.
Kako prepoznati psihotične avatare? Neki psihijatri tvrde kako ne treba imati povjerenja u žene koje su uvijek na raspolaganju ili sklone manipuliranju, kao ni u muškarce koji se predstavljaju kao neustrašivi heroji ili nikada ne protivrječe. Čak i boje mogu biti korisne kako biste se podalje držali od uznemirenog avatara: ljubičasta kod muškaraca i električnoplava kod žena mogu označavati unutrašnju hiperrazdražljivost.

Djeca i kompjuter

Mala djeca kompjuter koriste za crtanje, a ona nešto starija i spretnija rade školske novine, čestitke ili crtane filmove. Iz Kalifornije su se po cijelom svijetu raširile specijalne škole namijenjene djeci od treće godine nadalje, gdje se svi predmeti uče upotrebom odgovarajućih kompjuterskih programa. Možemo reći da je nadolazeća generacija zaista “digitalna” generacija, ali koja pravila moramo uvesti da bismo izbjegli neugodne posljedice?
Nikada prije četvrte godine Treba li poticati trogodišnje dijete da koristi kućni kompjuter? Pokretanje miša i praćenje kretanja strelice na monitoru za dijete su presložene radnje. Sve mu je novo i interesantno, ali nije u stanju razumjeti kako se upotrebljava i čemu tačno služi. Bolje je ne prisiljavati dijete na nešto iznad njegovih mogućnosti, to ga može učiniti nesigurnim i odbiti od kompjutera kada bude starije.
TV ili kompjuter Prednost kompjutera u odnosu na televiziju je u tome što zaokupi djetetovu pažnju, što ga podstiče na učenje i kroz igru shvata prve logične asocijacije. Bajke u multimedijalnoj verziji su vrlo uzbudljive za svako dijete. Podstiču ga na više istovremenih aktivnosti: slušanje, čitanje i gledanje pokretnih slika. Ali, može li se to uporediti s čitanjem bajki na maminom krilu? Jedna stvar, ipak, ne mora isključivati drugu. Jedan sat dnevno pred kompjuterom sasvim je dovoljan da se dijete zabavi. Pretjerano izlaganje zračenju s ekrana sigurno šteti vidu i dijete se mentalno umara.
Kompjuter ili prijatelj Postoje djeca koja sate provode pred kompjuterima, pokazujući tako veliko zanimanje da to graniči s bolešću. Neumorni su, vješti, veoma inteligentni i obično vrlo napredni u rješavanju logičnih i matematičkih problema. Tako izražena strast za kompjuterima može skrivati neke sociološke probleme: određenu neugodnost u društvu vršnjaka, osjećaj manje vrijednosti ili neprilagođenosti. Ako se dijete igra samo za kompjuterom, postepeno ga podstičite na druge vrste zabave. Zabranom nećete ništa postići.
 

(Gracija 69, novembar 2007.)
Povezani tekstovi