Čudesna Kapadokija
06.05.2010. u 12:03 sati


Turska

Čudesna Kapadokija


Prelijepi prirodni pejzaži i kamene formacije nazvane vilenjački dimnjaci učinili su tursku oblast Kapadokiju jednom od najpoželjnijih turističkih destinacija. Fascinantan spoj prirode i historije nikog neće ostaviti ravnodušnim
Napisala i snimila: Elma Zećo

Ako igdje Bosanci i Hercegovci mogu izmamiti osmijeh na sami pomen države iz koje dolaze, onda je to Turska. Toplinu i pozitivan stav osjetite već pri prvom susretu, nevjerovatno, ali samo zato što dolazite iz dotične zemlje. Ovakvi talasi pozitivne energije prijaju vam posebno ako ste u  prodavnici, gdje nakon upita “odakle ste?” odmah dobijete “friendly price”. No, dio Turske koji smo posjetili nije predviđen za velike šoping akcije, već za nešto mnogo značajnije, danas rijetku pojavu – divljenje. Regiju Kapadokija, što znači “zemlja lijepih konja”, godišnje posjeti 900.000 turista, a nisu rijetki stranci koji su ovdje odlučili živjeti.

Vilenjački dimnjaci

Kapadokija, nevjerovatan spoj prirode i historije, obiluje jedinstvenim prirodnim krajolicima i kamenim tvorevinama za čiji čudesni izgled ne postoje adekvatne čudesne riječi. Zato je sreća da postoje fotografije. Kada su se dešavale geološke promjene na planeti Zemlji, vulkani ove regije izbacili su veliku količinu lave koja je prekrila područje. Nastala ravnica bila je izložena daljim promjenama na osnovu kojih je dobila današnji izgled. Proticanje kišnice i vjetar uticali su na nastanak kamenih formacija koje su se u narodu zbog magičnog izgleda nazvale vilenjački dimnjaci.
Program za novinare pristigle iz nekoliko zemalja povodom Sedmice turizma bio je bogat i intenzivan, a započeo je ceremonijom otvaranja u Muzeju na otvorenom Göreme, jednom od najpopularnijih mjesta u Kapadokiji, gdje se nalaze crkve, manastiri i kapele. Uslijedili su odlasci na izložbe umjetničkih slika i fotografija, te koncert u Uçhisaru, gdje je također bio smješten i hotel za bh. ekipu, luksuzni Argos in Cappadocia, u čijoj se neposrednoj blizini nalazi Dolina golubova. Prvi dan završio je nezaboravnom predstavom derviša u karavansaraju Saruhan, koji je izgrađen 1249. godine u Avanosu. Nažalost, savršeni pokreti derviša, među kojima su oduševili posebno najmlađi dok su se nepregledno dugo okretali “oko svoje ose”, nismo mogli zabilježiti, jer je fotografiranje za vrijeme ceremonije zabranjeno.
I narednog dana pratilo nas je lijepo vrijeme: bilo je toplo, oko 19 stepeni, svjetlo prejako za pravljenje dobrih fotografija, posebno u dolini Dervent, u selu Zelve. Ono što ovdje fascinira jesu tzv. imaginacije: čudesne kamene tvorevine koje djeluju poput životinja. Tako nam se po izlasku iz autobusa “ukazala” kamila, koja se tretira kao simbol ovog područja. Nedaleko od Doline imaginacija pružala se naša sljedeća destinacija –  Pasabaglari, dekorirana fascinantnim vilenjačkim dimnjacima. Ovo područje, idealno za šetnju, nekada se zvalo Dolina svećenika: tu su male kapele, kao i svećeničke ćelije unutar mnogih vilenjačkih dimnjaka, a najpoznatija među njima je Ćelija svetog Simeona.

Podzemni grad Kaymakli

Kamenje je u svakodnevnom životu Kapadokije stalno igralo važnu ulogu. U okolici Hacibektasa nalazi se poludragi kamen oniks u žutoj, roza, crvenoj i bijeloj boji, no ima i kamenja s više boja, a koristi se u proizvodnji nakita te ukrasnih posuda. Posjetili smo i Centar za oniks Elma, te obišli fabriku vina Turasan – koja postoji od 1943. godine, vidjeli keramičku radionicu i kako izgleda stara grčka kuća, prošetali pijacom, obišli Kulturni muzej Kapadokije, a bh. ekipa bila je i gost direktora tamošnje policije, dr. Ömera Gurulkana, velikog poštovaoca naše zemlje u kojoj je svojevremeno i radio. Za nas je organizirao večeru u krugu članova porodice, kolega i prijatelja.
Zabava na kojoj smo se najbolje proveli bila je turska noć, čiji je vrhunac bio trbušni ples. Dok je plesačica izvodila muškarce, koji su rado pratili njene instrukcije i plesali, sa strana su sijevali blicevi fotoaparata posjetitelja koji su pokušavali uhvatiti barem djelić razigrane atmosfere.
Ako odete u Kapadokiju, ne propustite da posjetite podzemni grad Kaymakli, koji je otvoren za javnost 1974. godine i ima sedam ili osam spratova. Silazi se samo do petog, i to uskim i niskim tunelima koji povezuju spratove na kojima možete vidjeti različite prostorije, kao što su crkva, žitnica, ostava, skladište za vino, kuhinja... U podzemnom gradu, koji može da primi, kako se procjenjuje, petnaest do dvadeset hiljada ljudi, nismo imali problema s disanjem, a u vrijeme kada se u njemu živjelo imao je i dobro razrađen ventilacioni sistem. Period izgradnje podzemnog grada nije tačno poznat, ali se pretpostavlja da je mogao biti sagrađen ili poboljšan za vrijeme invazije Arapa u sedmom i osmom stoljeću.

U Dolini ljubavi

Trećeg dana – koji je trebao biti posljednji dan našeg boravka u Turskoj da nije bilo vulkana na Islandu – sišli smo i na dno doline Ihlara, koja je na određenim mjestima duboka i stotinu metara. Tu se nalazi stotinu djelimično skrivenih crkvi, a može se posjetiti tek dvanaestak. Produženi boravak zbog obustave vazdušnog saobraćaja trajao je još dva dana. Zahvaljujući našem vodiču, uvijek dobro raspoloženom Mehmetu, dani su bili dobro osmišljeni. Nastavili smo s izletima, te smo, između ostalog, pješačili i do Doline ljubavi, u kojoj se nalaze prirodne kamene tvorevine koje podsjećaju na muški spolni organ, što je bio povod zbijanju raznih šala.
A šta bi značilo napustiti “zemlju lijepih konja”, a ne oprobati jahati? Nema smisla, ali, da nije bilo vulkana koji je onemogućio povratak kući, ja ne bih nikada.

(Gracija 132, april 2010.)
Povezani tekstovi
Najnovije iz kategorije
Moja Indija Darko Rundek
Moja Indija
Zis iz vanderfol!! Val Thorens
Zis iz vanderfol!!
Putovanje u Haydom U podnožju Kilimandžara
Putovanje u Haydom
Stockholm Reportaža
Stockholm