Jaka žena
19.03.2010. u 08:20 sati


Seksan i grad

Jaka žena


One su postojane kao stijene i djeluju na druge kao svjetionik u olujnom moru

Kao djevojčica najviše sam se divila onim djevojčicama koje su se znale tući. I koje bi znale prebiti dječaka, ali i, što je još važnije, istrpjeti batine bez da zaplaču. Čvrsto sam odlučila da ću postati takva djevojčica. Moje društvo postalo je muško, a mama, tetke, ujne, strine i zabrinute komšinice kukale su kako se pretvaram u muškobaru koja više voli stajati na golu i igrati klikera nego peglati haljinice za lutke. Gledala sam kako se dječaci tuku i kako treba trpjeti i šutjeti čak i kada dobiješ dobre batine, jer ako počneš plakati, sasvim ćeš sigurno dobiti još jedne. Pa još jedne. I tući ćete ko vola u kupusu svi. Čak i oni koji su slabiji od tebe, ali znaju kako trpjeti.
Najponosnija na sebe bila sam onoga dana kada sam kući došla s donjom usnom kao u peša – potpuno otečenom i plavom. Kada je mama izbezumljeno počela tražiti da objasnim šta se desilo, rekla sam kako sam se potukla. I kako nisam ni suze pustila kad me drug spucao šakom. Punim. Plakati sam počela tek kada je pola familije otišlo istom tom dječaku na vrata. Da vide ko je katil koji tuče djevojčice. Ja sam željela biti ona koja se zna tući i nikada ne plače. I to sam i bila.
U pubertetu sam se najviše divila visokim i mršavim djevojkama s dugim nogama. Moja izrazito nemanekenska visina, te od bake naslijeđeni kukovi koji su dobri za rađanja, ali nisu za bogzna čega još, bili su mi izrazito neprivlačni i jadni. Biti mršav još se i moglo – kontinuiranim izgladnjivanjem koje je dovelo do toga da se dva puta onesvijestim usred Prve gimnazije. Ali biti visočiji ili produžiti noge nije moglo nikako. Dok su mama, tetke, ujne, strine i zabrinute komšinice plakale nad mojom bolesnom figurom i pojavom, ja sam se mjerila centimetrom. U nedostatku interneta, podatke o tome da li se može očekivati kakav nagli rast, barem u području nogu, tražila sam u medicinskim enciklopedijama. I shvatila da nikada neću biti lijepa po vlastitim mjerilima. One po mojim mjerilima lijepe zabavljale su se s momcima iz četvrtih razreda, pile kafu u ljetnim baštama i, po svemu sudeći, genijalno se zabavljale. I sad da kažem da mi nije bilo krivo – bilo mi je. Ali umjesto da postanem zla prema njima, naučila sam kako je najbolje secirati sebe. Umjesto da se mrzimo, voljeli smo se. One su bile lijepe, a ja sam bila cinik. Što mi nije izdužilo noge, ali sam se počela dobro zabavljati.
Kao žena divila sam se jakim ženama. Onima koje nikada i ni od koga ne traže pomoć. Koje su postojane kao stijene, djeluju na druge kao svjetionik u olujnom moru i za koje se nikada ne bi reklo da zaplaču jer im je nasred ulice pukla jedna od sedamnaest kesa koje nose i sve se prosulo. Sve što sam željela u životu bilo je biti jaka žena. Kad sam saznala da moram u bolnicu kako bih čuvala trudnoću, sama sam se odvezla. Muž se nudio, ali sam rekla odlučno ne, spakovala kofer, sjela u taksi i bila ponosna na sebe kao da sam upravo smislila lijek za rak. Kad god bi iskrsnuo problem, ja sam bila ta koja je širokogrudno sklanjala sve ljude i rješavala problem, sretna što se niko drugi ne troši i ne sekira. Kad pukne guma, ti je zamijeniš. Kad treba pisati zadaće, kupiti sljedovanje za naredni mjesec, voziti u bolnice, miriti, posredovati, spajati... tu si i možeš. Nema problema. I sve vrijeme ponosno znati kako si jaka žena koja ne samo da u jednom danu spremi cijelu kuću nego i napamet zna sve plaćene račune, šta ima u frižideru, šta je kome potrebno kako bi bio sretan, a pritom si sasvim u redu i – ne, hvala – ne treba ti nikakva pomoć.
Mama, tetke, ujne, strine i zabrinute komšinice razapete su između krajnjeg ponosa i krajnje užasnutosti. Jer jake žene izazivaju poštovanje zbog svoje neovisnosti i krajnji užas – one nisu prozirne, nježne, emotivne, nego su kante u koje stane sve smeće ovog svijeta. Žene koje ne poznajem me nazivaju kučkom, muškarci koje ne poznajem žale moga muža što se oženio zmajem, djeca govore mojoj kćerki kako joj je mama stroga. Ali, vrijedi. Ja sam jaka žena. Ono što sam oduvijek željela biti.
A onda mi je prije nekoliko dana prijateljica ispričala kako se sama odvezla u bolnicu, obavila kompliciranu medicinsku proceduru, odležala svoje, pa se sama vratila kući. Da nikog ne uznemirava. Ni muža, ni djecu, ni prijatelje, ni rodbinu. Kojima je uvijek na raspolaganju. Ispričala mi priču jake žene. Samo što je ta priča zvučala tužno. Bez obzira što smo se obje nasmijale, komentirajući kako je to tipično i kako u svakoj porodici postoji po jedna jaka žena koja se nikada ni na šta ne žali, koja nikada nije bolesna ili slaba, koja je uvijek na raspolaganju drugima, ali te iste druge nikada ne uznemirava vlastitim problemima. Nije to bio smijeh od srca. Nego više onaj smijeh koji kaže: da, draga moja, zeznule smo se, ali sada nema nazad. A ako ti se plače, uvijek ima prazan WV ili špajz u koji se možeš zatvoriti i otplakati da te niko ne vidi i ne nasluti kako ti možda i nisi napravljena od nehrđajućeg čelika.
Kao mama, divim se onim mamama koje znaju naučiti kćerke da podnesu udarce i zauzmu se za sebe. Bilo da se radi o tome da se odbrani kada je napadne za glavu viši dječak, ili da shvati kako duge noge i savršena linija nisu garant životne sreće. Ne smeta mi to što se zanima za fudbal i pokušavam da se ne primijeti užas koji osjećam kada je uhvatim kako centimetrom mjeri obim butine. Ali nikako ne želim da jednoga dana gledam pred sobom jaku ženu. Da ne bude zabune, ne mislim kako treba postati ona koja plače kad joj ispadnu ključevi na cestu i čeka da neko naiđe da ih podigne, ali ne želim ni da postane ona koju će zvati da bi riješila njihove probleme. Ne želim da postane ona koja sve može i kojoj ne treba niko. Ona koja iznutra preživljava eksploziju, a svana je mirna i nasmijana, prisebna i hladna kao led. Zato jer je to strašan teret. Koji ti se natovari na leđa i tu ostane zauvijek. I niko se nikada i ne ponudi da ponese dio. Zato jer ti to možeš.
I možeš. Donekle.
Odnekle je problem. Samo što je odnekle već prekasno.

(Gracija 129)
Komentari na članak
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Gracija. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Gracija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Gracija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.


Objavljeni komentari
Povezani tekstovi
Najnovije iz kategorije
Biti tetka Seksan i grad
Biti tetka
Novi romantizam Seksan i grad
Novi romantizam
Mama, ne daj me… Seksan i grad
Mama, ne daj me…