Vraćam se novinama
18.03.2010. u 11:29 sati


Seksan i grad

Vraćam se novinama


Ne želim da imam išta zajedničko s likovima koji ostavljaju komentare ispod internetskih vijesti

Jedna od najdražih mi prednosti modernog doba leži u tome što nema potrebe da ujutro izlazim po novine. Nisam od kofeinskih ovisnika, tako da jutarnja kafa nije nužna. Zapravo, veći mi je merak da krmeljam uz neki sok i informiram se o događajima u svijetu uz pomoć klika na dugmence mog dragog laptopa. Tako u ranu zoru saznam sve što treba da znam: koliko posto će mi biti smanjena plata, koja se javna ličnost izvinjava zbog toga što je uhvaćena u preljubi, ko se s kim razvodi, ko se s kim ženi, ko sad prijeti nekim novim belajem, čak i šta treba da obučem toga dana, u zavisnosti od toga hoće li opet kiša ili će nas konačno ogrijati sunce. Nabrzinu proletim kroz aktuelna pitanja u državi, dignem obrve nad dešavanjima u svijetu i spremna sam da tako, lijepo informirana, napustim kuću.
Sve do dana kada sam primijetila kako ispod svake vijesti ima i prostor da se ostavi komentar. I dok me đavo nije natjerao da kliknem i na to.
Dobro, priznajem – ja sam dizel. Treba dobro verglati da upalim. I možda jeste čudno što jutarnje novine već godinama čitam na ekranu, a ne na papiru, i onda tek prije nekoliko dana saznam da postoje i oni koji iste te vijesti komentiraju. U svoju odbranu moram reći samo to da mi nikada ne bi palo na pamet da ima i onih koji osjećaju nezadrživu potrebu da ostave komentar na vijest da je u sudaru dva voza stradalo trideset i nešto ljudi. Ali mi je još manje padalo na pamet da ću među komentarima na tu vijest, ili onu da se u jednom bh. gradu ubilo dvoje maloljetnika ručnom bombom, ili onu da vlada nije sigurna ima li para za penzije, naići na takve da ću se po prvi put iskreno zapitati: dobro, gdje ja to živim? I s kim?
Ne s visine. Ne zato jer mislim da sam bolja i zaslužujem poseban tretman. Nego zato jer ne mogu da vjerujem da iko zaslužuje ono što kao svoje komentare ostavljaju ljudi potpisani pseudonimima, brojevima, slovima i, kao, duhovitim nadimcima. Koji, valjda, zaštićeni anonimnošću, pokazuju koliko je mali put od čovjeka do monstruma.
Bilo mi je muka. I bilo me strah. I odlučila sam da je možda najbolje ne napuštati kuću. Nikako. Nikada. I svakako zabraniti djetetu da je ikada napušta. Zatvoriti sva vrata i prozore. Naročito one kompjuterske.
Umjesto toga, opčinjena sam čitala komentare svih vijesti. Vraćala se među one stare i po nekoliko mjeseci. Sudarena s njima kao sa slikama užasne nesreće, masakra koji je tako ogavan da ga ne možeš gledati, ali ti nešto ne da da ga prestaneš gledati.
Mnogo se u posljednje vrijeme govori o jeziku koji se koristi u medijima. O tome kako više niko nije siguran da ga iz novina odjednom neće zaskočiti uvrede koje su se do prije samo desetak godina smatrale ogavnima i u najgorim mahalskim svađama. Jezik se promijenio. Današnja djeca pozdravljaju s “kako ste”, što je valjda najgluplji mogući pozdrav na svijetu, naročito ako se uzme u obzir to da nikada niko ne sačeka odgovor. Malo ko toj djeci kaže kako je red nešto drugo. Sretni smo da još uvijek imaju barem momenat persiranja, koji se smatra uvažavanjem čak i u situaciji u kojoj balavac, koji nije zapamtio ni Olimpijadu, a kamoli Tita, gospođi koja ga je mogla dva puta roditi hladno kaže “ne serite”. Ako smo dovedeni u situaciju da nas s ekrana u glavnim informativnim emisijama ljudi od položaja zasipaju spolnim organima i radnjama u domenu roditeljske pažnje, onda valjda treba i možemo sve da otrpimo. Da se, kao žaba u vodi koja se zagrijava, navikavamo na to da su uvrede sastavni dio svakodnevnog govora medija i onih koji se u medijima pojavljuju. Ne želeći da držim bilo kakvo predavanje, a najmanje ono iz morala, prvi put kad smo u novinama bilo koje vrste mogli pročitati to kako su nečije čarape na tom i tom glamuroznom događaju smrdjele toliko da su ljudi bježali, trebali smo znati da voda već ključa. Umjesto toga, mi smo se smijali. I govorili kako papir sve trpi.
Nažalost, ispostavilo se da virtualni prostor trpi i ono što bi papir izbljuvao. Forumi su postali mjesta na kojima se, jasno kao dan, vidi da ova zemlja nema budućnosti. Zato jer nema ljude koji su spremni razgovarati snagom argumenata. Umjesto toga, suprotstavljat će se jedni drugima čvrstinom spolovila, mjestima na koje iste mogu staviti svi oni koji misle suprotno od njihovih vlasnika, nacionalističkim ispadima koji dižu kosu na glavi, jezikom mržnje, nekulture i nepismenosti. Kakvi treba da budu ljudi koji vijest o tome da milioni ljudi umiru od gladi nakon užasnog zemljotresa komentarišu rečenicom “ko ih j... – svakako su crnci”?! Ko su ljudi koji se kriju iza nadimaka pod kojima ostavljaju komentare o tome kako je sve ove ili one svakako trebalo pobiti, spominju pederske matere, pozivaju se na nepogrešivost svojih skupina pripadnosti i komentiraju sve, od fudbalskih utakmica, preko pozorišnih predstava do prirodnih katastrofa s uvjerenošću stručnjaka? Naravno da niko nema pravo zabraniti bilo kome da o bilo čemu ima sud. Ali, postoji li neko ko će reći da je previše kada na vijest da se neko bori za život nakon što je u njega pucano, ostavi komentar: “Ma šta će k..ava, ja je g..io”?!
Kažu da su oni koji koriste računare u ovoj zemlji pretežno mladi ljudi. I od toga se meni diže kosa na glavi. Od toga i činjenice da ih internetski forumi, na kojima administratori dozvoljavaju da zamjena slova h i j u glagolu koji označava seksualni čin bude dovoljna za garantiranu pristojnost, uče najvažnijoj lekciji u životu. Anonimnost ti dozvoljava da radiš sve – pljuješ, kradeš, lažeš, ubijaš... Ukoliko si anoniman, ti si snažan. Nepobjediv. Nenadhebiv. Možeš reći sve što želiš. I ne snositi nikakve posljedice. Možeš biti nečovjek. Isprazniti se. I količinom neargumentiranih stavova postati idol masama anonimnih.
Nedovoljno je staviti natpis kako napisani komentari ne odražavaju stavove te i te stranice. To je jadna ograda. Jer napisani komentari odražavaju stavove ljudi koji tu stranicu smatraju svojim domom. Mjestom na kojem mogu izuti cipele i osjećati se kao kod kuće. Mjestom koje ću ja, a znam da to nikoga neće pretjerano nasekirati, zaobilaziti u širokom luku.
I od sada ponovo novine čitati u varijanti koja mi ostavlja boju na rukama.  

(Gracija 128)
Komentari na članak
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Gracija. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Gracija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Gracija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.


Objavljeni komentari
Povezani tekstovi
Najnovije iz kategorije
Biti tetka Seksan i grad
Biti tetka
Novi romantizam Seksan i grad
Novi romantizam