Pretplati se

Ono što te ne ubije

Nobelovac

O jednom potpisu, želji za samoćom i povratku u grad

Nobelovac

Piše Vedrana Božinović

Nedjeljom brišem prašinu. Uzmem sa police jednu po jednu knjigu i skinem prošlu sedmicu s njih. Razni ljudi imaju razne rituale. Dok se naginjem da dohvatim knjige sa najviše police, jedna pada na pod. Otvara se na prvu stranicu na kojoj stoji potpis. I datum. Bilo me je užasno stid da pitam da potpiše knjigu. Nobelovac je u grad došao na dva dana i osjećala sam da je potpisao sasvim dovoljno knjiga da bi mu moja možda bila višak. Opet sam je ponijela. Došao je na predstavu koju smo igrali. Po njegovoj knjizi. Dok sam mu prilazila, smješkao se. U ruci je spremno držao hemijsku olovku. Tad sam shvatila da nisam ponijela svoju. Molim vas, potpište mi knjigu, rekla sam. Otvorio je i potpisao se vrlo ljubazno. Kako vam se svidjela predstava?, pitao me je. Ja sam igrala u predstavi, odgovorila sam. Pogledao me je. Vidjela sam da nema pojma ko sam. Igrala sam… objasnih. Ah, rekao je, vidio sam vam grudi. 

Bez da udahnem, bez da napravim pauzu, bez da i pomislim koliko je bizarna rečenica koju je upravo izgovorio, odgovorila sam: Da, vi i svi u sali. Znate, u mom romanu ona je deblja. Da, znam, rekla sam. Jedino ne znam šta sada da radim. Nije udahnuo da mi odgovori. Pa da – to je više hipotetičko pitanje. A i već sam se predugo zadržala; iza mene se napravio nestrpljivi red. Nasmiješite se, rekla je moja kćerka i napravila fotografiju. I ja sam izgurana da bi neko drugi dobio potpis na knjigu nobelovca. 

Imam šest njegovih knjiga. Jednu potpisanu. Onu sa naslovom predstave u kojoj sam igrala lik koji je on drugačije zamislio. Potpis kao podsjećanje na razočarenje jednog nobelovca. 

Uredno sam obrisala prašinu sa svake. I vratila ih na policu. 

Nedjelja je. I nobelovce srećem rijetko. Ali knjige brišem redovno. 

Razni ljudi imaju razne rituale.

*****

Znaš kad sam najviše sama? Kad je oko mene najviše ljudi. Kao da se prepolovim. Jedna polovina leti uz kontrolu autopilota: mogu da razgovaram, čak i da vodim sasvim smislene razgovore (ili barem mislim da su smisleni). Druga polovina bježi sa tog mjesta, ustaje, uzima tašnu i bez riječi odlazi tamo gdje nema nikoga. Gdje mogu u miru da razgovaram sa nepostojećim tobom. 

Gdje nisam sama.

*****

Došla je u grad nakon trideset pet godina. Trideset pet godina je život, kaže. I kad priča, vrlo nesvjesno govori o svom prvom i drugom životu. Drugi je život bijeg. Od prvog. Došla je nakon trideset pet godina, a ja sam dok je to govorila razmišljala koliko sam ja godina imala kada je posljednji put bila tu. Kaže da je ulazak bio bolan. Vozač nije mogao da pronađe hotel i naglas se nervirao jer ga navigacija ne vodi na pravo mjesto. Došli su kada je već pao mrak. Samo svjetla, rekla je. Milion svjetala. Zaustavila je vozača i rekla mu da joj je potpuno svejedno čak i da hotel ne nađu ni za još dva sata. Samo da ušuti. Da je pusti da uđe u grad. Ovdje je nekad imala prijatelje. Sad ih sreće po svijetu u kojem živi. Putuju u iste gradove. Slučajno. I slučajno ne putuju u taj u koji je stigla sa lošom navigacijom i brbljivim vozačem i milion svjetala. Ujutro je ustala u šest. I izašla da vidi da li još može da prizove miris opranih ulica. I zvuk buđenja grada. Onaj od prije trideset pet godina. To su bili njeni rituali, objasnila je. Slušati grad kako se budi. Nije rekla da li ga je prizvala. Kafane se tek otvaraju. Tražila je mjesto na kojem će popiti kafu. Kaže da ga nije ni primijetila. Tog starca sa gomilom kesa u rukama. Samo je čula da joj je rekao dobro jutro. Pa je i ona njemu rekla dobro jutro. Pitao ju je odakle je. Odgovorila je tako što je rekla ime grada iz kojeg je takođe otišla. Nekad davno. Tamo sam završio medicinu, rekao je. I onda su se gledali, priča. A baš u tom trenutku, kao u nekom filmu, baš kao u filmovima koje je nekada snimala u gradu u kojem toliko dugo nije bila, pospani konobar otvorio je vrata kafane ispred koje su stajali. I ona je upitala: Da li biste možda popili kafu sa mnom? I starac je spustio kese. I pili su kafu. Više od dva sata. 

I tad sam osjećala da sam došla, rekla je. Jer dođeš negdje tek kada te neko dočeka. Pa makar i ne znao ko si.

Znam, rekla sam.  

Znam.

*****

Znaš šta će mi jednom sigurno doći glave? Direktni prenosi iz mozga. To što govorim naglas tok misli po svakom mogućem pitanju. I nikada ne stavljam neki filter između onoga što govorim i onoga što mislim. Nego tako… Poslije me bude stid. Znaš kako me ljudi gledaju: kao manijaka. Ipak se ovdje ne govori baš sve. Riječi koje se govore su vrh ledenog brijega. Dole, daleko ispod vode, ono je što bismo rekli, ali prećutimo. Voljela bih da naučim da šutim. Čini mi se da bih tada bila mnogo sretnija.

*****

Prvo bude nekoliko trenutaka tišine. To je uvod u kraj. Kažeš laku noć. I ja kažem laku noć. Onda prstima pređeš preko ekrana, što izgleda kao da si me pomilovao po licu. Nekada pomislim kako je krajnje vrijeme da smisle način na koji putem tehnologije možeš nekoga pomilovati, uhvatiti za ruku, dodirnuti rame. Udahnuti miris. Nekad pomislim. Lijepo spavaj, kažeš. I ja ne kažem ništa. Klimnem glavom. I ti još malo gledaš. I ja se natjeram da se nasmiješim. I onda prekineš vezu. Ja nikada ne prekidam. Nikada. Onda spustim telefon pored sebe. Stavim ruku pod obraz. I spavam. 

Razni ljudi imaju razne rituale. 

*****

Skloni se da unesem kofer, kažem joj. Ne mrda. Samo me gleda. I znam da je bila tu mnogo prije nego sam uopšte stavila ključ u bravu. Nikada se nije desilo da ne bude. Da ne stoji na ulaznim vratima baš na mjestu da ne možeš ući ni lijevo ni desno. Sve dok se ne sagnem da je pomilujem. Tek onda podigne rep i odmakne se tek toliko da mogu da prođem. 

Došla sam, kažem. Dobro, evo – došla sam. 

Jer dođeš negdje tek kad ima neko da te dočeka.

Gracija 378, 4.10.2019.