Pretplati se
Efikasnije je izreći ideju kolumnom nego filmom

NEJRA LATIĆ HULUSIĆ

Efikasnije je izreći ideju kolumnom nego filmom

“Više pišem nego što snimam, i za sada mi to dobro dođe da se oporavim od uzaludnosti”, kaže rediteljica Nejra Latić Hulusić, autorica tekstova u kojima priželjkuje svijet hrabrih ljudi koji dišu punim plućima...

Filmska i TV rediteljica Nejra Latić Hulusić (35) nedavno je završila rad na dokumentarcu Ćafir, a ujedno i teška srca ugasila Udruženje za afirmaciju žena kroz kulturu i umjetnost “Hava”, koju je prije desetak godina osnovala s kolegicom Sabrinom Begović-Ćorić. Iz “Havine” radionice izašlo je nekoliko značajnih ostvarenja, a Nejra je svoj autorski pečat kao rediteljica utkala u dokumentarce Her Cinema Love i Put u nezaborav, zatim u kratki igrani film U Plavo, nastao prema istinitoj priči o vatrenoj navijačici Fudbalskog kluba Željezničar koja posljednje trenutke života odluči provesti na tribinama, te Undercovered, dugometražnom dokumentarcu o ženama čiji je izbor hidžab i koje to nije spriječilo da nižu uspjehe u životu. Za BHRT, svoju matičnu kuću, režirala je dokumentarne filmove Iz tame na veliko svjetlo, Čovjek je čovjeku Vučko i Sjećanja o sjećanjima, te TV serijale i magazine “Nema problema”, “Thinking Box”, “Mali čuvari velike zemlje” i “Domaća zadaća”. Nejra svoj aktivizam dokazuje i spisateljskim djelovanjem. Piše kolumne za banjalučki online magazin Lola, a odnedavno je i blogerica na portalu Al Jazeera Balkans. Njezini tekstovi kojima raskrinkava ulogu žene u bh. društvu i zadata očekivanja često izazivaju pozitivne reakcije na društvenim mrežama, ali ima i onih kojima Nejrino djelovanje nije po volji.


Dokumentarac Ćafir nastajao je tri godine, zašto se sve odužilo?

– Ćafir je gotov konačno nakon tri godine rada, od toga najmanje snimanja, a najviše prošnje novca, kako se zapravo kod nas može slobodno nazvati finansiranje dugometražnog dokumentarnog filma. Iako nagrađen na ZagrebDoxu Pro 2018. kao projekat u razvoju, standardno smo Sabrina Begović-Ćorić i ja jedva skupile groš za finalizaciju slike i zvuka u Bosni. Sada sam u fazi apliciranja na festivale, koji su najbolja šansa za distribuciju dokumentarnog filma publici.

Ko je junak Ćafira?

– Film govori o mladiću koji je prošao, kako neki dan pročitah u novinama, proces “deradikalizacije”, odnosno momku koji je, nakon što je proveo jedno vrijeme u Maoči, bio nedužan involviran u teroristički napad. Potom se vraća u rodni Bihać, gdje pokušava da sastavi život ponovo uprkos predrasudama koje prema njemu i danas ima sredina, a posebno poslodavci. Dok sklapa život, saznaje da cijela njegova porodica odlazi na sirijsko ratište...

Kako je tekao proces snimanja?

– Rad na ovom filmu je bio traumatičan proces i za mene, a vjerovatno i za našeg glavnog lika. Oboje smo silno željeli da filmom mijenjamo realnost i da se više nikome ne desi da radi nečije luđačke ideologije izgubi porodicu. Vidjet ćemo kada film izađe da li će ikome život biti bolji poslije. Sumnjam, ali se nadam.

Šta se desilo s Udruženjem “Hava”?

– Nažalost, Sabrina i ja smo bile prisiljene zatvoriti “Havu” koji mjesec prije njenog desetog rođendana. Postalo je užasno naporno održavati je finansijski. Ako plaćate poreze, ne plaćate suradnike u kikirikiju i na vrijeme isplaćujete honorare, a niste veš-mašina za pranje stranačkog novca, ili ako niste u ovim zakucanim strukturama tokova umjetničkih novaca, ovdje nema hajra ni napretka. Uložile smo puno vremena i truda i novca, ali “Havu” više nismo mogle održavati u životu. Suprotno uvriježenom mišljenju, nismo se obogatile, ali jesmo stekle jedno ogromno iskustvo i znanje na polju produkcije, režije i menadžmenta, koje ne bismo stekle nikako drugačije u ovoj zemlji.

Kako se odvija rad na BHRT-u, vašoj matičnoj kući?

– Na BHRT-u obavljam poslove rediteljice i realizatorice sedmičnih emisija i živih prenosa. U principu, priprema projekata na televiziji je urednički posao, moje je da ih realiziram. Trudimo se da, u veoma teškim okolnostima, gledateljima damo sve od sebe. Strašno sam zavoljela rad u reportažnim kolima jednom kad sam savladala tehnološki proces i naučila da slušam i govorim istovremeno sa desetak ljudi. Imam jake emocije prema ovoj kući, ostala mi još od rata zahvalnost što su mi bili u rijetkim trenucima kada dođe struja jedini prozor u normalni svijet. Čovječe, oni su imali DTV u ratu, program za djecu koji je skoro slijedio nastavni program! Da ih nije bilo, zaboravila bih pisati. Sada, bez obzira što je nekada u Sivom domu komplikovano i demotivirajuće, imam osjećaj kao da vraćam neki dug. Često kažem: nekome Sivi, nekome dom.

Obuzme li vas ikad letargija zbog opšteprihvaćenog mirenja sa situacijom?

– Voljela bih da sam letargična. Voljela bih da odmorim. Voljela bih da se malo bavim eksperimentalnim ljubavnim umjetničkim izričajima. Ali, ima taj neki vrag, neka savjest, bolest… Ne dozvoljava mi da se šprdam i lagodno zijevam u svom životu, koji je veoma komforan ako uzmemo naš prosjek. Ubijeđena sam da je grijeh biti sretna budalica kada statistika kaže da svaka šesta porodica zaspi gladna u ovoj zemlji. Kao umjetnica osjećam moralnu obavezu da govorim za one koji nemaju mogućnosti koje ja imam. Ne mogu se pomiriti s tim da će mi dijete rasti onako kako sam ja odrasla. Nemam luksuz da budem letargična...

Kompletan tekst možete pročitati u Graciji 388, 21.2.2020.