Pretplati se

Ono što te ne ubije

Slika porodice

Sve su sretne porodice iste na društvenim mrežama; svaka nesretna je nesretna unutar svoja četiri zida

Slika porodice

Piše: Vedrana Božinović

Ne ubije te kad ti na kraju svađe kaže kako se ne sjeća da si joj ti ikada skinula temperaturu. Zaboli do kosti, kao ujed. Ali te ne ubije. I praviš se da si baš velika, i puna vrlina, i grizeš jezik da ne ispričaš onu noć koju je, sva goreći, provela spavajući ti na stomaku umotana u deku, a ti si pričala o sazviježđu Velikog medvjeda iako nisi bila sigurna da li te uopšte čuje. Više sebi nego njoj, jer treba ubiti vlastitu paniku. Ne pričaš o tome, jer to je tvoja dužnost. Ona nije tražila da se rodi. I to su te godine. I svi su oni isti. Samo što sve slike na Facebooku izgledaju lijepo. Da. Sve su sretne porodice iste na društvenim mrežama. Svaka nesretna je nesretna unutar svoja četiri zida. Ne pričaš. A sve u tebi vrišti da kažeš – zar je moguće da se baš ničega ne sjećaš? Zar je moguće? I ne pričaš ni onu noć… Pa ni onu kad si… Ni onu… Ne ubije te. I budeš velika i puna vrlina. I ne spominješ žrtvu jer se groziš i povraća ti se od nadmajki. Od žrtava. Ti nećeš da budeš žrtva. Da ona osjeća da ti nešto duguje. Mada… Mada bi vrištala kako ti ipak duguje. I ludiš, potpuno mirna i hladna, jer ne pokazuješ slabost. Ne okrećeš meki stomak. Tu je osjetljivo i može da zaboli još više. Da te ubije. Ali, ne ubije te. Samo pomisliš kako si ti povrijedila onu koja je tebi skidala temperaturu. I da li je stvarno jedini način da pronađeš sebe taj da pregaziš sve ono u čemu ste iste. Ne ubije te. Ili bar misliš da ne. Dok misliš kako je svakako bolje da, ako već neko treba da bude ubijen, to budeš ti, a ne ona. Nikako ne ona. 

*****

Pitao me je sin da li smo mi porodica. I onda sam se sjetila kako mi je neko rekao da postoji udžbenik za srednju školu u kojem lekciju o porodici ilustruje slika na kojoj smo mi. Oni od nekad. I jako sam se smijala kad sam se toga sjetila. Naglas. Mislio je da se njemu smijem. Naljutio se, otišao u svoju sobu i zatvorio vrata. 

Mislim da će uskoro u pubertet. E, onda sam baš najebala.

*****

Sjećam se dana kada sam počela istinski da cijenim moju mamu. Bilo je to tačno 11. januara 2000. godine u pet i petnaest. Kad sam prvi put čula nju, ovu kojoj nikada ja nisam skinula temperaturu, kako urla tako da je malter otpadao sa zidova bolnice. (Ili je bolnica već bila toliko oronula da bi se to desilo i da je plakala tiše?) Tad sam prvi put pomislila, nema teorije da ja ovo mogu. Od tada sam to pomislila milion puta. Nema teorije da ja ovo mogu. I shvatila da je ona mogla. 

Do tog datuma i sata bila sam mnogo pametnija od nje. 

Od tog datuma i sata provela sam mnogo vremena osjećajući istinski stid zbog sve moje silne pameti.

*****

Zašto me pitaš da li smo porodica?, pitala sam ga kad se odljutio i došao da mi stavi glavu u krilo i kaže da me voli najviše na svijetu (više od Apexa na PS-u, a to je, mama, baš mnogo). Zato što u knjizi piše kako su porodica mama, tata i djeca, rekao je. Nekad baš moraš progutati veliku knedlu prije nego odgovoriš. Nekad ne smiješ zaboraviti da pred tobom stoji dijete od devet godina. Pa, nemamo problem, rekla sam. Imaš sve što piše. Ali ne na jednom mjestu, insistirao je. A piše li da moramo biti na jednom mjestu?, pitala sam. Ne, ali to tako treba, mama, rekao je, i osjećala sam da je ponovo na pragu da bude jako ljut jer sam ja tako nerazumna i ne prihvaćam da postoje pravila. 

Da, ja imam taj strašni problem prihvaćanja pravila. S tim što on to nikako ne smije znati. Ako sazna i ugleda se, e onda sam tek...

*****

Zajedno smo se smijali tome. Kad sam ti pričala kako su me na porodičnom okupljanju, ni mjesec nakon što sam vratila prezime kojim me niko nije zvao dvadeset godina, udavali. Kako su mi rekli kako ima sad i ovih… Ovih što dolaze kao turisti. Pa se treba malo kretati, rekli su mi. Oni bi sigurno i djecu prihvatili. Ima dobrih ljudi, rekli su mi. A žena ne može sama. Nikako. Pričala sam ti to u jednoj od naših beskrajnih Viber-sesija. I smijali smo se. I znala sam da znaš da sam počela plakati u trenutku kad se ugasila kamera. Šta sad uraditi sa mnom? U koju ladicu se smjesti jedna žena – sama? U koju ladicu se smjesti žena koja ima virtuelnog partnera na internetu? U koju ladicu se smjesti žena čiji virtuelni partner na internetu nije odavde? A nije ni naš. Istina, nije ni njihov, ali nije ni… Pa ni ne znamo šta je. U koju podladicu se on smjesti? I zašto ta žena sama komplikuje živote svih nas normalnih kad je do juče i ona bila sasvim normalna? Ilustracija u udžbeniku. I odakle joj pravo da bude žena sama kad se zna da to ne može? Da to nije porodica, jer tako ne piše. 

Znam da znaš koliko sam plakala. Ti znaš. Oni ne znaju. Jer sam plakala unutar svoja četiri zida. Baš kako i treba. Sve dok me ti nisi uhvatio za ruku i izvukao vani.

Sad sam se sjetila: jesam li ti se ikada zahvalila na tome?

*****

Ja nisam imala tatu, kažem svom devetogodišnjaku. Umro je kad sam bila mala. Pa sa kim si odrasla?, pita me zapanjeno dok mu se oči pune suzama. On je vrlo empatičan. Sa mamom, i bratom, i majkom. Mojom majkom?, pita. Ne, kažem, tvoja majka je moja mama. A tvoja nana je moja majka. To mu je komplikovano, vidim, ali se ne obazirem. I znaš šta – mi smo bili porodica. Bez obzira šta piše. Bili smo. Ima mnogo raznih porodica. I nema tog pisanja koje će odrediti šta jeste a šta nije porodica. I mi smo porodica. I neka se jebu svi koji kažu da nismo. Ja sam sa vama porodica. Vi ste moja porodica. Tvoja sestra koja ne može da odluči da li me mrzi ili voli najviše na svijetu, ti koji postavljaš nemoguća pitanja i ja – žena-sama. Sa Viberom umjesto krajolika. 

Mama, kaže ozbiljno, ne smije se psovati. Takva su pravila. 

A onda mnogo uzbuđenije dodaje: Ne mogu da vjerujem da i ti imaš mamu!

*****

U subotu sam vozila. 

Ima ta slika u udžbeniku. Slika porodice. Slika koju volim. Jako volim. 

U nedjelju sam šetala. 

Ima ta slika slobode…

Gracija 377, 20.9.2019.