Pretplati se
Na prvu probu sam ušla kao niko, a izašla kao dramaturg

VEDRANA BOŽINOVIĆ

Na prvu probu sam ušla kao niko, a izašla kao dramaturg

Umjesto kolumne, specijalno za novogodišnje izdanje Gracije glumica Vedrana Božinović nudi nam uvid u svoja nova životna poglavlja, kako na profesionalnom tako i na privatnom polju

Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom

Kad ste dugogodišnja kolumnistica jednog medija, onda za taj medij ne dajete intervjue jer se valjda podrazumijeva da ono što imate za reći kažete svojom kolumnom. Takav je slučaj s glumicom Vedranom Božinović (43), čije kolumne Gracija objavljuje od aprila 2005. godine. E, ovaj smo put odlučili stvari postaviti malo drugačije te smo Vedranu zamolili da preskoči kolumnu i odgovori na naša pitanja. Razlog za to je uspjeh koji je članica glumačkog ansambla Narodnog pozorišta Sarajevo u ovoj godini ostvarila kao vopečena dramaturginja. Naime, za rad na dramskim tekstovima za predstave Hasanaginica (Novosadsko pozorište) i M.I.R.A (Bitef teatar), čiji je reditelj Andraš Urban (49), ovog je juna dobila Sterijinu nagradu te Specijalnu nagradu Grada Kragujevca na Joakim Inter Festu, a pažnju teatarske javnosti privukla je i kao dramaturginja Kapitala i Don Kihota, također u Urbanovoj režiji. U matičnom pozorištu kao dramaturginja potpisuje Dogville, a rediteljica je Lajla Kaikčija.

Talentovana, svestrana, vrijedna i oštroumna, Vedrana je sa 16 godina postala novinarka, radeći kratko na Radiju 99 1992. godine, da bi potom prešla u magazin Dani. No ljubav prema glumi bila je jača. Diplomirala je na Akademiji scenskih umjetnosti 1998. godine te magistrirala glumu na East 15 Acting School u Londonu 2006. Igrala je u filmu Danisa Tanovića Smrt u Sarajevu, te u mađarskom kratkom filmu Opsada, koji je 2018. u Los Angelesu dobio Bronzanog oskara za najbolji studentski film, a Vedrana nagrađena na festivalima AFI i International Film Festival Etiuda & Anima. Od 2016. godine sarađuje s Andrašem Urbanom, najprije kao glumica u predstavi What is Europe?, a potom i kao dramaturginja. Urban je i njen životni partner, nakon što se 2017. razvela od glumca Aleksandra Seksana, s kojim ima 19-godišnju kćerku Saru i devetogodišnjeg sina Isu. 

 

Kako si se odlučila otisnuti o dramaturške vode?

– Postojao je samo osjećaj ogromnog straha i užasne odgovornosti. Nisam odlučila: Andraš mi je ponudio da radimo zajedno. Ja sam se već bila bavila Hasanaginicom, željela sam nešto uraditi s njom, ali je sve ostajalo samo na želji. Na kraju je presudilo to što je on rekao ti to možeš. Tada već neko vrijeme nisam igrala u mom matičnom pozorištu, imala sam osjećaj da stojim u mjestu, a ja mrzim stajati u mjestu, pa sam krenula. Mislim da je moja prva pobjeda bila to što sam na prvu probu, među potpuno nepoznate glumce, ušla kao niko, a izašla kao dramaturg. Osjetila sam da mi vjeruju. To je bila strašna motivacija. A strah i užasna odgovornost postali su još veći.   

“Andraš me je slušao kad su svi drugi samo dijelili savjete. On me je zvao kad mi telefon nije zvonio mjesecima. On je stajao sa mnom u epicentru zemljotresa, i dok su svi kilometrima daleko kukali radi katastrofe, on je govorio kako će sve biti u redu. I zato ga volim”
 

Dakle, prvo sa čime si se kao dramaturg uhvatila u koštac bila je Hasanaginica. Kako je tekao taj proces?

– Volim probe kao glumica; to mi je najvažniji dio svake predstave. Igranje predstave pred publikom je nešto drugo, ima svoju draž, naravno, ali su probe prostor gdje kao glumac rasteš. Dobre probe. Vrlo sam sretna što sam na svakoj predstavi koju sam radila kao dramaturg imala dobre probe, iskrene, bolne, one koje pomjeraju granice svih nas, koje nas tjeraju da se suočimo s vlastitim stavovima i ispitamo njihovu utemeljenost. Rad na Hasanaginici za mene je bio kopanje po sebi, po mjestima koja mene najviše bole. Ona suluda potreba da diraš ranu, jezikom čačkaš bolan zub. Mnogo sam naučila: i o pozorištu i o sebi. 


Kako ti vidiš posao dramaturga? Šta zapravo radiš?

– Ja nisam dramaturg; ja sam uvijek glumica. Mislim da je moj posao kao glumice da onim što govorim, što mi je dato kao tekst, vršim neku promjenu na onome ko me sluša. Tako radim i kad pišem. Jer samo to znam. Tekstovi za predstave nastaju iz onoga što radimo na probama, onoga o čemu pričamo, što otkrivamo. Oni su snažno vezani za odnos sa rediteljem, za njegovu viziju. A kada je Andraš u pitanju, i za njegovu beskompromisnost. On gura stvari naprijed i ne da nikome da bude polovično iskren. Ni glumcima, pa ni ostalim saradnicima. 

Jedan od tekstova koje si dramaturški priredila je i Kapital. Kako se od Kapitala pravi predstava?

– E, to sam se i ja pitala, naročito kad sam ga počela čitati. Kao da neko od tebe traži da dramatizuješ Bibliju. Ali, kad sam uspjela da prođem kroz sve te nerazumljive ekonomske i socijalne pojmove, Kapital se otvarao kao najuzbudljiviji roman, priča o tome kako stvaramo čudovište koje će nas sve pojesti. Odjednom sam postala jako ljuta, jer sam shvatila kako je tačno da “jedni nikad neće imati ništa, a jedni će imati sve”, ali najviše zato što su mi se odmotale devedesete. Sva ta krv, jezivi zločini, svi naši zauvijek oštećeni životi, sav užas tranzicije, mržnja, uništeni ljudi – sve je to samo zato da se napravi prvobitni kapital. Jer to je recept pravljenja prvobitnog kapitala: krv, ubistvo, zlostavljanje, otimačina... Ono što se zapadnim kapitalističkim društvima dešavalo u doba nastanka buržoazije, nama se desilo devedesetih. Oni su se ustoličili industrijskom revolucijom, a naši novi kapitalisti nacionalizmom. Odjednom je cijeli moj život djelovao besmisleno. Ja sam točak u mašini nečijeg bogaćenja. I što je najgore – taj točak postaju i moja djeca. Radnik rađa radnika, kapitalista kapitalistu. Radili smo sa studentima tada druge godine Akademije na Cetinju. Djecom koja ne pamte ni komunizam ni socijalizam ni Jugoslaviju. Djecom kojoj je kapitalizam normalna stvar, kao disanje. Bilo je genijalno gledati kako oni spoznaju isto. Mnogo smo improvizovali na zadate teme, razgovarali, ronili i kopali po društvu u kojem žive, opet na vrlo iskren i beskompromisan način. I tako je nastala predstava koju mnogo volim. Predstava koja je glasna i eksplodira ti u lice. Ali, zar to nije bit revolucije o kojoj govori Marx? Ne vjerujem da je mislio kako treba izaći na Facebook i reći revoluciji malo tiše. 


Ko je Vedranina Hasanaginica?

– Žena koja progovori. Hasanaginica je arhetip, ona je poruka svim ženama da treba šutjeti i trpjeti. Njena veličina je u tome što trpi, i to dostojanstveno. Mi smo mislili kako u tome da pustiš da te zlostavljaju šutke nema nikakvog dostojanstva. Najveća heroina naše poezije nema ime – ona je Hasanaginica. Nečija. Svačija. Samo nije svoja. Nema identitet. Zar to nije strašna poruka ženama – budite nečije? Najveća heroina naše poezije ne uradi ništa – ne digne bunu, ne polomi koplja, ne sruši gradove. Ona umre od tuge. I zato je velika. I zar i to nije strašna poruka ženama – umrite od tuge i tako ćete postati velike? Jednim papirom koji pošalje njen muž, njen brat izbriše njenu prošlost – nije bilo braka, nije bilo djeteta, nije bilo godina. Zar to nije nešto što nama svima svakodnevno rade? Zar nas stalno ne ubjeđuju da se nešto nije dogodilo, zar nam ne brišu stalno prošlost očekujući od nas da imamo pamćenje zlatnih ribica? I muškarcima i ženama – jer svi smo mi produkt istog društva. A šta ako se sjećamo šta su nam juče govorili? Šta ako ih podsjetimo na to? Onda stradamo. Time smo se bavili. Prekrasnu stvar nakon izvođenja predstave u Sarajevu mi je rekao jedan kolega: “Najstrašnije je što sam tek gledajući vašu predstavu shvatio da to nije priča o dostojanstvu, nego o najobičnijem porodičnom nasilju. Zašto od nasilja pravimo dostojanstvo?

Različite su tematike tekstova koje si obrađivala. Koja ti je bila najzahtjevnija, a koja iskustveno najvrednija?

– Sa svakom sam saznala još nešto o sebi. M.I.R.A., za koju sam, zajedno s Hasanaginicom, dobila Sterijinu nagradu, priča je o pozorištu, koje je meni neodvojivo od života. To je vrlo bolna predstava: o praznom prostoru scene koji se sve češće puni šarenim lažama, o umjetnosti koja zaboravlja da ne smije praviti kompromise, o lažima, kao i o tome šta se desi ako nečija glava izviri iznad ostalih – koliko se brzo sasiječe. M.I.R.A. je važna za mene i zato što sam upoznala Mirjanu Karanović, i beskrajno je zavoljela. Don Kihot, opet, na specifičan način pretresa društvo u kojem živimo iz ženske vizure. Vrlo surovo govori o tome šta ovdje znači biti žena, ali i o tome kako nas društvo oblikuje, i žene i muškarce, u ono što može upotrijebiti. Zajedničko za sve predstave je to da su iskrene. Mislim da to ljudi prepoznaju. 

Kako ti i Andraš Urban funkcionišete kao saradnici?

– Andraš je odgovor na pitanje koje sam sebi jako dugo postavljala: sigurno postoji još nešto što pozorište može, jer ovo ne može biti sve. Ja volim pozorište, mnogo. I gledala sam predstave i pitala se zašto su neke maestralne, a neke samo dobre. U čemu je tajna? On je i ne htijući odgovorio na moje pitanje: da budu maestralne imaju šansu samo one u kojima su ljudi spremni izaći izvan granica vlastite ugodnosti. Teško je sresti nekoga ko bez ikakve sile uspije tako pomjeriti ljude s kojima radi. Njegove predstave imaju jednu zajedničku stvar, a to nisu mikrofoni, nego muda. Čast je raditi sa takvim rediteljem.

Uz profesionalnu saradnju, vas dvoje ste već neko vrijeme i u ljubavnoj vezi. Kako izgleda život na relaciji Sarajevo – Subotica?

– Sad je jasno da sam sve poslove zapravo dobila preko kreveta, hahaha... Pa, nije lako. Mi provodimo mnogo manje vremena zajedno nego što misle ljudi koji su nam bliski. I mnogo, mnogo manje nego što bismo to željeli. Mnogo putujemo, mnogo smo na cesti idući jedno prema drugom ili jedno od drugoga, što je teža varijanta. Andraš je bio sa mnom u periodu kad sam odjednom ostala potpuno sama. On je bio moje vojvođansko (mada je u suštini mađarsko) usamljeno drvo na polju iza kojeg sam se mogla zakloniti od vjetra. On me je slušao kad su svi drugi samo dijelili savjete. On me je zvao kad mi telefon nije zvonio mjesecima. On je stajao sa mnom u epicentru zemljotresa, i dok su svi kilometrima daleko kukali zbog katastrofe, on je govorio kako će sve biti u redu. I zato ga volim. Volim čovjeka, ne reditelja. Reditelju se divim. Ali volim čovjeka. 

Šta želiš postići teatarskim djelovanjem, kakvu vrstu poruke potaknuti?

– Voljela bih da ljudi misle. Samo to. Nisam ja toliko pametna niti imam toliko iskustvo da bi bilo kome rekla kako jeste, kako mora. Ne bih se usudila. Pa ja sama sva svoja čvrsta ubjeđenja dnevno razvalim i sastavim po hiljadu puta. Samu sebe neprekidno razvaljujem i sastavljam – kako onda da držim predavanja drugima?! Mislim da pozorište ne služi da bi se lijepo čitali tekstovi sa scene. Ne služi zato da se sakrijemo iza nekih likova, ma kako oni dobro bili napravljeni, i da pokažemo kako se sve dešava nekom drugom, kako su drugi problem. Drugi su glupi, smiješni, fašisti, lopovi... mi smo OK. I dolazimo u pozorište da vidimo i smijemo se ili se iščuđavamo nad tim “drugim”. Voljela bih pozorište koje govori o nama. Bez umotavanja. Pozorište koje ostaje sa tobom i nakon aplauza. Koje te natjera da kao gledatelj počneš prelaziti vlastitu zonu ugodnosti i zapitaš se. Samo se zapitaš.

Za kakvu budućnost odgajaš svoju djecu? Šta ih učiš?

– Svašta, samo što se uvijek pitam slušaju li išta što sam rekla. Kada je kćerka ušla u pubertet, shvatila sam da je suludo truditi se da je išta podučim – ona je najpametnija i pitanje je kako sam ja uopšte živjela bez da mi ona kaže kako treba. Sin za sada hoda po kući i govori – ja ću te slušati kad budem u pubertetu. Sumnjam, ali se nadam. Bojim se svijeta u kojem ostaju. I vjerujem u njih. Stalno zapravo mislim o nečemu što sam pročitala davno – djeca neće uvijek čuti ono što im govorite, ali će uvijek vidjeti ono što radite. Tako ih odgajam: radeći. 

Sara je krenula stopama roditelja te upisala studij glume. Jesi li joj dala neki savjet za odabir životnog poziva?

– Velika je to ljubav, očigledno, kada je i pored toga što zna naličje te na oko sjajne medalje ipak odlučila ući u taj svijet. Rekla sam joj da ide svojim putem. Ni mojim, ni putem njenog oca, koji je istinski veliki glumac. Da se što prije oslobodi tereta naših karijera i da gazi svojim stazama. I da što više griješi, da se provaljuje, da traga, da se zabavlja, da gleda svijet oko sebe. I da sama uspostavlja granice svoje slobode. Ne šta misle drugi, samo ona.

Isa je još mali za velike životne odluke, ali kako, znajući ga, zamišljaš njegovu odraslu budućnost?

– On kaže da će u gorsku službu spašavanja. Ne želim ni da zamišljam ni da planiram, samo da uživam u tome kako raste. 

Tvoja kolumna u Graciji je redovno štivo brojnih čitateljica i čitatelja. Koliko te pisanje ispunjava? Nekad si bila i novinarka...

– Bila sam. Sada sam već jako dugo samo kolumnistica, i pišem samo za Graciju. Jer u Graciji ima neko ko me natjera da predam tekst na vrijeme. Inače ne bih pisala. Čak sam jedno vrijeme i prestala. Bila sam jako nesretna i trebalo mi je da pišem ponovo. Činjenica da gotovo nikad ne razmišljam šta će ko reći valjda najbolje govori o tome koliko sam iskrena. Pisanje mi je pomoglo, bilo je gotovo terapeutski ispustiti iz sebe sve te riječi. Ne samo egocentričnosti radi, hahaha, nego i zato što možda negdje ima neko kome će biti lakše da zna da nije sam. Da ima još ljudi koji dijele njegov ili njen život, samo to ne govore naglas. Jer, zaboga, ovo je društvo sretnih ljudi.   

Po čemu ćeš pamtiti 2019. godinu

– Po tome da sam u jednom trenutku sjedila naspram ljudi i pomislila – pa, uprkos svim vašim očekivanjima, preživjela sam. Po tome da smo na kraju godine opet svi zajedno. Po poljima suncokreta. Po koracima stopala veličine 33 koja se usred noći uvlače u krevet i grle me do jutra. Po pozivu usred probe – prošla sam! Po neplaniranom lutanju Fruškom gorom. Po jutrima u kojima pored mene neko diše. Po ruci na struku. Po korčulanski plavom. Po Kintsugi tijelu i Schindlerovom liftu. I po dobru. Ja se jako trudim da pamtim dobro.

Gracija 384/385, 27.12.2019.