Pretplati se

Ono što te ne ubije

Plavo

Neke stvari je bolje prešutjeti, i utopiti se u plavom...

Plavo

Piše Vedrana Božinović

Tuga je laka. Primamljiva. Tuga je ugodni, stari kućni ogrtač. Mekan. Sa mirisom omekšivača kojeg kupuješ. Kojeg ne kupujem kad nismo skupa. Jer je nepodnošljivo da miriše na tebe a da te nema. Tuga je par toplih starih pokućnih papuča. Deka u koju se ugodno umotati u neko kišno poslijepodne kad baš nigdje ne treba da ideš i kada te zvuk kapanja po prozorskom limu smiruje i uspavljuje. Tuga je laka. Laka je. Topla kafa sa taman onoliko mlijeka i šećera koliko volim. Kuća koja miriše na topao kolač od jabuka sa cimetom. Tišina u kojoj se čuju otkucaji sata. Ili je to ipak moje srce koje kuca? Laka je tuga. Laka. I lako se zagrli. Lako uzvrati zagrljaj. 

I onda ležimo jedna pored druge. Dišemo u istom ritmu. I gledamo se. Direktno u oči.

*****

Možda je vrijeme da odem odavde. Ali je ovo najplavije plavo koje poznajem. Ovo je plavo koje volim najviše na svijetu. Možda sam samo više voljela plavo u očima moje kćerke kada je bila beba. Ovdje su moja djeca naučila da plivaju. Ovoga puta kada sam dolazila palo mi je na pamet da me je ona čekala baš kod te u bijelo ofarbane ograde. I rekla kako je brojala koliko još puta spava dok mama ne stigne. Ima još uvijek ta govornica sa koje sam javila kako… Bolje ne. Bolje je neke stvari prešutjeti. Ili progutati. Ili oboje. I utopiti se u plavom. Sigurno postoje još uvijek videokasete snimane kamerom, tadašnjim zadnjim čudom tehnologije, koje su nestale nakon pljačke stana u kome sam tada živjela. Negdje postoje. Makar na smetljištu. Postoje. Na njima su ova mjesta. Ova plaža. Ovo more. Ovo plavo. Oni mi. Možda jeste vrijeme da odem odavde. Da ne sanjam dok u novembru kiša pritiska i guši i ubija i isisava kako ću se vratiti ovdje. U plavo. Vrijeme je da nađem neko drugo mjesto. I zaboravim da postoji ovo. Sa maslinama koje su svake godine sve veće. A na koje se nekada popeo moj dvogodišnji dječak. I gledao me u čudu. A ja se nisam usuđivala da potrčim da mu ne napravim paniku i da ne padne. Pa sam prišla polako, dok mi je srce tuklo kao ludo. A on se smijao. Iste te godine sam ga dva puta upravo tu vodila u Hitnu. Jer je gorio i gušio se i još nešto i sve to u isto vrijeme. 

Možda je vrijeme da odem. Kad odem. Da sjednem na žute klupe trajekta i napravim posljednju fotografiju sa gradom iza nas u zalazećem suncu. Koje samo čini da sve bude još više plavo. Volim. Tu mi se pokvario čamac. Pa me struja odnijela toliko daleko da sam mislila kako se nikada neću vratiti. A vratila sam se. Možda je vrijeme da pustim da me odnese. Da se prestanem boriti za to da se vratim na ovo mjesto. Možda…

Sve nas je manje na žutim klupama trajekta. Svake godine kupujem sve manje karata. I iz kola, koje u red postroji uvijek isti i uvijek isto ljuti službenik Jadrolinije u bijeloj uniformi, izađe sve manje ljudi. 

Da čeka plavo.

*****

Ja sam mu rekao, nije ona za tebe. Odmah. A kako si znao? Tako. Vidio sam da je sve vrijeme gledala u D. Nije moguće – gledala je u D? Da. A bila je njegova cura? Da. I on nije ništa vidio? Nije. Znaš kako je to, kad si zaljubljen onda ništa ne vidiš. Ona se njemu sviđala, zaljubio se i za njega ona nije imala greške. Ja bih samo sjedio i šutio da mi se to dogodi. Da neko meni to uradi. Ne mogu ni da zamislim kako je to izgledalo. Izgledalo je strašno, kažem ti, ja sam sve vidio. I šta ti je rekao kada si mu rekao da ona nije za njega? Naljutio se. Zato ste se potukli? Da. Gurnuo me i rekao da ga pustim na miru i da se ja u to ne petljam. Onda sam i ja gurnuo njega, jer mi je tata rekao da ne smijem prvi počinjati, ali ako mene neko, onda da vratim. Pa sam vratio. Meni je mama zabranila da se tučem ovako ili onako. I ne tučem se više. Ni zbog cura. Mada se nisam nikad ni tukao zbog cura. Najčešće zbog fudbala. 

Pored nas promiče hercegovački krajolik zapaljen suncem. 

Dva devetogodišnjaka na mom zadnjem sjedištu sa ljubavi prelaze na aktuelne transfere u svijetu fudbala. 

Da, ja sam mama koja je zabranila da se tuče. Ovako ili onako.

I mama kojoj u glavi zvoni samo ono – ja bih samo sjedio i šutio da mi se to dogodi.

*****

Ne znam koliko sam slika poslala. Sigurno bih i više da me nije bilo stid. U raznim odjevnim kombinacijama. Odgovorila je na svaku. Strpljivo. Ja sam samu sebe već nervirala do krvi. Nju nisam. Bar nije pokazivala. Na kraju sam obukla šta je rekla. Mrzim svečane prilike. U kojima se od mene očekuje da odustanem od sebe i budem lijepa. Obukla sam šta je rekla. Jer je to kostim za javnost. A ja znam nositi odjeću koja mi se da. Znamo se od moje šesnaeste. Nekad ću joj se izviniti za iritantnu tinejdžerku sa kojom je zaglavila. Do današnjeg dana. Obukla sam. Crno. Za glamuroznu priliku. Zbog koje sam deset dana bila nesretna. Jer ja nisam glamurozna. Ja sam… Pa ja. Obukla sam šta je rekla. I potrošila osam maraka na gornji dio kupaćeg kostima Made in China. Toliko.

Dok sam vozila prema moru poslala mi je poruku da je izašla slika. I da izgledamo divno: nas troje. 

Na benzinskoj pumpi, dok sam kupovala kafu, otvorila sam sliku. 

Nas troje. Ona, tako lijepa. On, u crnim farmerkama, jer je svečane hlače poderao na koljenu kada je u njima otišao igrati fudbal nakon priredbe, široko otvorenih usta u ogromnom iznenađenju. I ja. U crnom.

Potpisana pogrešnim prezimenom.

*****

Ležim na plaži. I čitam. I plačem. I u glavi čujem zvuk spuštanja lifta (šindlerovog lifta). I mislim o tome kako sam sretna jer na svijetu postoje ljudi koji znaju da pišu. 

Oko mene plavo. Morala bih otići odavde. 

Tužna si?, pita me ispod maske za snorkanje u kojoj izgleda kao lik iz crtanog filma.

Čitam.

Tužna je knjiga?

Da. I odlična. 

Tuga leži pored mene. I proviruje preko ramena na stranice knjige.

Volim te, kaže. I ode nazad.

U plavo.

Gracija 375, 23.8.2019.