Pretplati se
Otac Hrabrost i njegova djeca

GODINA MIGRANATA I IZBJEGLICA: Mohammad, Sofia, Nimet i yusuf

Otac Hrabrost i njegova djeca

Mohammad Adday je Sirijac koji je prije devet godina s porodicom napustio svoju ratom zahvaćenu zemlju kako bi spasili živu glavu. Prešavši migrantsku rutu od Libana i Turske, preko Grčke, Albanije i Crne Gore, on i njegovo troje djece stigli su prije 19 mjeseci u BiH. Nimet, Sofia i Yusuf su četiri godine razdvojeni od majke, koja je dobila politički azil u Njemačkoj, pa sada su njihove oči uprte u ambasadu ove zemlje gdje se treba riješiti njihova sudbina 

Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom

Moje ime je Mohammad Adday. Sirijac sam. I već devet godina s troje djece putujem od Sirije do Njemačke. Još nisam stigao.” Ovako svoju priču počinje čovjek koji se 2011. upustio u najopasniji poduhvat svog života, bježeći od smrti. 

Mohammad Adday (44) imao je lijep, ispunjen i sređen život u Deir ez-Zuru, najvećem gradu istočnog dijela zemlje, 450 kilometara udaljenom od Damaska. Imao je fabriku za proizvodnju i prodaju mlijeka i sireva, a supruga Reem Aldandal je radila u Ministarstvu odbrane. Bili su dobrostojeća porodica, bili su sretni, imali prijatelje... “Kad je rat počeo, sve se promijenilo”, kaže Mohammad danas. Već je 19 mjeseci u Bosni i Hercegovini. Kao izbjeglica, osoba bez igdje ičega. Ali ima svoju djecu, zbog koje ne odustaje.

Na čamcu smrti 

Kada je postalo jasno da rat i pucnjava neće stati, Mohammad i Reem odlučili su otići iz Sirije. Njihova djeca – kćerke Nimet i Sofia i sin Yusuf – imala su tada sedam, pet i godinu dana. “Željeli smo otići u zemlju u kojoj ćemo se osjećati sigurno i zaštićeno. U zemlju u kojoj bismo mogli ići u školu”, kaže Nimet, koja je 25. decembra napunila 17 godina. 

Ali, nije bilo jednostavno otići. Dok je Mohammad bio “prokazan” kao pobunjenik protiv vlade zbog svojih stavova, Reem je radila u vladinim institucijama, te su njih dvoje postali prijetnja...  “Premještali smo se iz grada u grad, ali svugdje se ratovalo, svuda su bila bombardovanja, zračni napadi... A mi smo bili usred toga. Ja nisam bio za sirijske vlasti, pa su me htjeli ubiti, a kako je moja supruga radila za Ministarstvo odbrane, bila je na meti druge strane. To nas je još više užasnulo, a posebno smo strahovali za našu djecu. I zbog toga smo otišli iz Sirije 2011. godine iako je to bilo najteža odluka koju smo donijeli u životu”, priča nam Mohammad, čijih je šest članova šire porodice ubijeno u sirijskim zatvorima. “Bio sam prisiljen otići...”, tiho dodaje. 

Kompletan tekst možete pročitati u Graciji br. 384/385, 27.12.2019.