Pretplati se
Ne gledajte naš invaliditet, već naše sposobnosti!

ANA KOTUR-ERKIĆ, JASMIN DŽEMIĐIĆ, ALEN HEDO I MUSTAFA MEHIĆ MUJČE

Ne gledajte naš invaliditet, već naše sposobnosti!

Trećeg decembra obilježen je Međunarodni dan osoba s invaliditetom, i on je “datumski ispoštovan” i u BiH.

Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević

Međutim, već sutradan utihne priča o pravima, diskriminaciji i problemima s kojima se osobe s invaliditetom susreću. Procjenjuje se da 10% stanovništva BiH pati od neke vrste fizičkog, senzornog, razvojnog ili mentalnog invaliditeta – piše na stranici Multiplaskleroza.ba, jedinoj na kojoj smo i mogli pronaći kakve-takve podatke na ovu temu. Jer, prema istoj stranici, u našoj zemlji ne postoji ni registar osoba s invaliditetom, a kamoli registar, recimo, njihovog zaposlenja ili uključivanja u životne tokove. Stoga, odgovore na pitanja koja nas zanimaju potražili smo kod onih kojih se to najviše tiče.



JASMIN DŽEMIĐIĆ

Čim pređem kućni prag, prvi trotoar mi pravi problem

Jasmin Džemiđić (36) aktivista je za prava osoba sa invaliditetom i sit-down komičar. Svojim šalama zabavlja publiku, ali i skreće pažnju na diskriminaciju i svakodnevne probleme osoba s invaliditetom te ukazuje na predrasude i nedostatak osnovnih prava. Jasmin je rođen s dječijom paralizom i danas funkcioniše uz pomoć invalidskih kolica. Živi i radi u Sarajevu. “Sve ono što moram da obavim u kući, dosta mi je olakšano, ali čim pređem kućni prag, prvi trotoar mi pravi problem. Recimo, da platim dva računa u krugu od jednog kilometra treba mi dva sata. Da ne pričam da me zbog tri-četiri stvari nema čitav dan, a nešto ni ne stižem jer nam institucije ne rade 12 sati, nažalost.” Neshvaćenost i nevidljivost koja je na granici ignorisanja od strane sistema, Jasmin registrira kao najveće probleme s kojima su suočene osobe s invaliditetom. “To, naravno, povlači i sve one probleme koje svakodnevno osjetimo na svojoj koži: nemogućnost samostalnog kretanja, nemogućnost školovanja, nemogućnost zaposlenja.”     
Dokumentarac Sjedi da se ispričamo, nedavno prikazan na Al Jazeera Docu, a čiji je Jasmin koautor, bio je novi način da se skrene pažnja na probleme osoba s invaliditetom. “Moja želja je bila da se promijeni slika o osobama s invaliditetom u našem društvu i da ljudi koji voze ta kolica budu društvu mnogo interesantniji nego sama kolica. Jer ni jednoj osobi s invaliditetom invaliditet ne bi trebao biti identitet. Osoba s invaliditetom je mnogo vrednije od toga. Još kada bismo živjeli u društvu jednakih mogućnosti, imali bi i priliku da sve potencijale koje imamo i pokažemo.” 
Jasmin ukazuje i na posebnu vrstu diskriminacije, koja je, veli, najvidljivija unutar samog “pokreta osoba s invaliditetom”, a koja je nametnuta od sistema po staroj dobroj “zavadi pa vladaj”. “Prave se razlike između tri grupacije koje trenutno imamo, a to su: ratni vojni invalidi, civilne žrtve rata i osobe čiji invaliditet nije nastao kao posljedica rata. U svemu je prisutna razlika, od primanja pa do raznoraznih beneficija koje uživamo – neki manje, neki više, neki nikako.”  


ANA KOTUR-ERKIĆ

Recept za borbu: živi i primjerom pokaži da možeš

Diplomirana pravnica Ana Kotur-Erkić (31) iz Brčkog aktivistica je i novinarka. Dobitnica je UNICEF-ovog specijalnog priznanja za novinarski doprinos promociji i zaštiti prava djeteta u BiH tokom 2014. i nagrade UN agencija u BiH “Razlike inspirišu” u okviru projekta Dijalog za budućnost. Sa suprugom Vladom Erkićem živi u Brčkom, a radi u Banjaluci. 
Ana ima cerebralnu paralizu, i zanimalo nas je kako izgleda njen svakodnevni život. “Moj dan je prilično jednostavan ako nisam u dodatnim obavezama vezano za prava osoba s invaliditetom. Nakon što odradim jedan prosječan radni dan, čeka me kurs jezika ili pisanje o pravima osoba s invaliditetom, istraživački rad ili omiljena serija. Komplikacija je to što radim u Banjaluci a živim u Brčkom, tako da putujem svaki vikend, a također i to što za svaku aktivnost moram organizovati prevoz jer ne mogu dugo da hodam. Nije jednostavno, pogotovo što mnoge stvari ne mogu postići sama, treba mi pomoć drugih i za dio kretanja i za put, ali se – zasad – snalazim.”
Ana kaže kako je najveći problem osoba s invaliditetom u BiH to što se pitanje njihove ravnopravnosti ne rješava suštinski, već isključivo formalno. “Još uvijek je zanemarivo mali broj osoba s invaliditetom koje pohađaju uopšte sistem obrazovanja, a posebno visoko obrazovanje, ili pripadaju nastavnom osoblju na bilo koji način. Potom, zaposlenost je poražavajuće niska, toliko da čak i zvanične institucije u izvještajima navode da je zaposlenost upola manja nego je zakonom propisano.” Kada je riječ o diskriminaciji, Ana smatra kako je ovo oblast u kojoj je najprisutnija. “Pogotovo kad uzmemo u obzir da invaliditet ima mnoštvo oblika, samo je pitanje gdje svakog od nas najviše pogađa. U globalu, to je najčešće obrazovanje, počevši od najnižih nivoa, zapošljavanje, gdje nismo prepoznati kao radni potencijal u državi koja gubi radnu snagu ali ne priznaje svima pravo na rad, i u socijalnoj zaštiti, koja uskače tek kad u jednačini življenja ovdje kao rezultat dobijemo rub egzistencije.”
Forma, a ne suština ogleda se u odnosu zajednice prema osobama s invaliditetom, pa nam tako Ana ogoljava stvarnost: “Kao zajednici važno nam je da izgleda da smo ispoštovali osobe s invaliditetom, da smo dobri prema njima, i da osobe s invaliditetom ne moraju baš nikako da se trude. A upravo je suprotno: budite prema nama kao što ste prema svima ostalima, očekujte više i tražite više od nas, ali nijednog trenutka ne zaboravljajte da imamo pravo na sve kao i svi drugi ljudi, čak i kada to zahtijeva dodatne ljude, dodatni novac i puno rada na sistemu. Mislim da se recept za borbu svodi na – živi i primjerom pokaži da možeš. Nije jednostavno, pogotovo što to u realnim životnim okolnostima znači da smo obično među prvima, ako ne i prvi, u razbijanju zidova, ali se čovjek s tim nauči nositi i prihvati da mu je zadatak da onima poslije njega bude lakše.” 
A puno je lakše i onima kojima je Ana pomogla svojim lobiranjem za izmjenu zakonske regulative. Osobe sa invaliditetom koje su završile pravni fakultet u Republici Srpskoj više ne plaćaju naknadu za polaganje pravosudnog ispita. Odluka o izmjeni i dopuni Zakona o pravosudnom ispitu Republike Srpske je donesena na Aninu inicijativu. “To je moj profesionalni uspjeh, ali ovo je samo vrh brijega. Nadam se da će uslijediti i izmjene procedure u pogledu prilagođavanja. Međutim, najponosnija sam jer je taj jedan primjer pokrenuo točak promjene, pa je sličan primjer uslijedio u oblasti stručnih ispita u prosvjeti, a i u oblasti besplatne pravne pomoći.” Ana često u javnom prostoru napominje kako lobiranje dolazi samo u paketu s dubinskim poznavanjem prava osoba s invaliditetom. “Lobiranje je jedna časna stvar kad imate višestruko više argumenata od institucija. Sistem tada ima dva puta: ili da vas ignoriše, jer pojedinci sebi upodobljavaju strukturu, ili da vas posluša, svjestan da znate, ipak, više. Ono što me boli jeste što najveći broj osoba s invaliditetom, čak i u udruženjima, ne poznaje dovoljno svoja prava pa lobiranja idu u pogrešnom pravcu.”


MUSTAFA MEHIĆ MUJČE 

Poslodavci nemaju sluha za osobe sa invaliditetom

Mustafa Mehić Mujče je student četvrte godine na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Ovaj 23-godišnjak je do svoje 16. godine bio slabovidan, da bi onda u potpunosti izgubio vid. Mujče pomjera vlastite granice svaki dan, poznat je i kao prva slijepa osoba koja je istrčala polumaraton, a danas radi kao administrativni asistent u organizaciji Global Analitika. Mujče nam priča o preprekama na koje je dosad nailazio u društvu punom predrasuda. A to uključuje i činjenicu da mu je razredna nastavnica u osnovnoj školi u njegovom rodnom selu kod Gračanice zabranila odlazak na ekskurziju jer – nosi naočale! 
Mujče je završio Srednju školu za slijepu i slabovidnu djecu u Sarajevu, a jednog jutra, dok je boravio u roditeljskoj kući, probudio se – slijep. Odmah su se zaputili u privatnu kliniku u Srebrenik, a potom i u Tuzlu. Ljekari su njegovoj majci rekli da se ne mogu baviti Mujčetovom dijagnozom, te savjetovali da odu u Beograd ili Zagreb. “Poslije nekoliko dana, nakon što su roditelji uspjeli osigurati prevoz i novac za put u Beograd, u uglednoj očnoj klinici su mi rekli da sam zakasnio te da je moj vid nepovratno izgubljen zato što nisam operisan u roku od 48 sati nakon ablacije”, govori Mujče.
Nije ovo jedini primjer uskraćivanja osnovnih prava, naučio je Mujče kroz sve ove godine, pa nam navodi primjere: “Meni nije problem studirati, odnosno ići na fakultet, ali osobama koje su, recimo, u kolicima to je itekako problem. Skoro nijedan univerzitet/fakultet u BiH nema rampu za invalidska kolica, a i ako ima, osobe koje koriste invalidska kolica ne mogu da se kreću po zgradi, odnosno, ne mogu ići na više spratove. Još jedan od ključnih problema je taj što poslodavci nemaju sluha za osobe sa invaliditetom, odnosno, ne daju im se prilike da stupe u radni odnos i pokažu svoje vještine i mogućnosti.” Ističe kako društvo i vlast karakterišu nebriga prema osobama sa invaliditetom, što predstavlja ogroman problem za ovu, zasigurno, jednu od najugroženijih skupina društva. 
Mujčetova svakodnevnica se po aktivnostima ne razlikuje od svakodnevnice osoba bez invaliditeta: izlazi, kreće se, studira, druži se... “Samo što je meni teže nego drugima, ali ne znači da je nemoguće, neizvodivo. Na prepreke nailazim svakodnevno, a najveći problem mi predstavljaju automobili na trotoaru.”
Diskriminacije prema osobama s invaliditetom je bolno svjestan i kaže kako je ona prisutna u svim segmentima društva, sistema, a najviše u obrazovanju i zapošljavanju. “U izvještaju Evropske komisije koji je upućen Bosni i Hercegovini 2018. stoji da institucije BiH moraju raditi na poboljšanju statusa osoba s invaliditetom i da se moraju pridržavati navedenih normi u međunarodnim konvencijama koje je naša zemlja ratificirala. U izvještaju se također navodi da BiH ne treba ulagati u specijalne obrazovne institucije za osobe s invaliditetom, već da treba raditi na deinstitucionalizaciji, odnosno, državne, entitetske i kantonalne vlasti su dužne omogućiti svakome, bez obzira na invaliditet, da se školuje u mjestu svog boravka, ili gdje god ko poželi.” 


ALEN HEDO

Period bez posla pretvorio sam u rad na sebi

Magistar pravnih nauka Alen Hedo (28), profesor u Srednjoj stručnoj školi “Džemal Bijedić” u Goraždu, ima cerebralnu paralizu i trajno je vezan za invalidska kolica. I cijeli se život suočava s preprekama, kako onim fizičkim – jer kretanje mu je ograničeno na mjesta koja imaju izgrađene prilaze, tako i onim u glavama ljudi, zbog kojih osobe s invaliditetom teško ostvaruju i najosnovnija prava. Ustavom zagarantovana. I pritom teško dolaze do spoznaje da osobe s invaliditetom mogu biti korisne i sebi i drugima. “Uvijek pristajem govoriti za medije, i radim to kako bih pozitivno uticao na osobe koje se boje izaći iz kuće zbog straha kako će biti prihvaćene u društvu”, kaže Alen.
Alenova priča oko traženja posla počinje 2014. godine, nakon što je diplomirao na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Prvi angažman dobio je u MUP-u Bosansko-podrinjskog kantona i to kao volonter u odjelu za administraciju i izdavanje ličnih dokumenata na pravnim poslovima. Po okončanju volonterskog staža, prijavljivao se na brojne konkurse, ali bez rezultata. “Međutim, istrajnost i želja da budem jednak u društvu, ali i podrška porodice su mi dali snagu da upišem master studij i period bez posla pretvorim u rad na sebi.” Magistrirao je 2017. godine te konkurisao za posao u Srednjoj stručnoj školi “Džemal Bijedić”, gdje je primljen na poziciju profesora prava. “Posebno sam sretan što kolege u mojoj školi ne gledaju moj invaliditet, već moje sposobnosti. Direktor škole sa upravom se pobrinuo da imam sve uslove koji su potrebni za nesmetan rad, koji će trajati do augusta 2020. godine, a poslije… ponovo borba do novih rezultata.”
Zasad se čini kako će Alen Hedo ostati jedan od pozitivnih primjera kako osobe s invaliditetom, uz podršku zajednice i sistema, mogu iskazati svoj puni potencijal. Ima i obećanje goraždanskog gradonačelnika Muhameda Ramovića, koji će se potruditi da se Alenov radno-pravni status riješi trajno. Alen je, valja napomenuti, prva osoba sa stopostotnim invaliditetom koja je zaposlena u oblasti obrazovanja i koja radi direktno s učenicima. Alenov san da bude koristan sebi i društvu je ostvaren. Važno je da tako i ostane.
 
Gracija 383, 13.12.2019.