Pretplati se

Ono što te ne ubije

Bestebnost

Priča o neprevodivoj riječi

Bestebnost

Piše Vedrana Božinović

Ima ta riječ. Koja je neprevodiva. Priču o neprevodivoj riječi sam pročitala slučajno. I svidjela mi se. Našla sam svoju riječ, i zapisala je. A onda izgubila papir na kojem sam je zapisala. Znam ženu koja izvrsno govori jezik iz kojeg je neprevodiva riječ, ali ne želim da je zovem. Jer ne želim da objašnjavam za šta mi treba. Zašto da objašnjavam da mi treba kako bih sjedila i valjala je po ustima kao gorku bombonu koju ćeš pojesti zato što nema smisla da je pljuneš?! Treba mi riječ da uživam u njoj. Kao što se uživa kada se jezikom dodiruje mjesto na bolnim desnima: boli, ali jezik ide sam. 

Izgubila sam riječ. I već danima pokušavam da je dozovem. Jer je to moja riječ. Smišljena zato što je neko nekada znao koliko će mi trebati. Meni. Moja riječ. Riječ koja se može prevesti kao bestebnost. Ono kad određena osoba, samo jedna osoba, nije sa tobom, pa ono što osjećaš, a što nije nedostajanje. Nego je mnogo gore od toga. Bestebnost. Je l’ vidiš koliko je važna ta riječ u mom životu? I ja sam je izgubila. Ja gubim stvari. Sad gubim i riječi. Bezrječnost. I ponekad izgubim sebe. U bestebnosti. Vidiš koliko mi treba ta riječ? I gdje sad da je nađem?! Gdje da nađem riječ koja savršeno opisuje sve što osjećam kad pružim ruku i dohvatim zrak? Samo zrak. 

Pa smišljam riječi kako bih preživjela život.

Ili da smislim život u kojem mi neće trebati?

*****

Već trideset kilometara vozim po makadamu. Put je takav da mi je za tih trideset kilometara trebalo sat. Ispred sebe imam još barem petnaest. Nemam pojma ni šta me čeka. Navigacija je ponudila opcije, ja sam odabrala najkraću. Navigacija nema pojma da mi živimo na Balkanu. Ima – tehnički. Ali je njoj potpuno svejedno. Za nju su svi putevi isti. Asfaltirani. Pogled je nevjerovatan: klisure, šuma, planine koje stvaraju gotovo filmske planove. Prelijepa je zemlja kojom vozim. Surovo lijepa. I surova. Radio šušti statikom. Čvrsto držim volan. Za dvjesto metara držite se lijevo, kaže ženski glas iz mog telefona. Za dvjesto metara jedino što mogu je držati se lijevo. Desno je provalija. Kažem naglas, pa nije da baš imam opcije, draga. Sada se držite lijevo, kaže kao da odgovara. Kažem ti da ni ne mogu ništa drugo, svađam se. Sa druge strane je klisuretina. Moram se držati lijevo. Inače idemo dolje, shvataš? Ne mogu ništa osim lijevo. 

A onda shvatam da mogu. 

Uvijek ima opcija. 

Držite se lijevo odjednom postaje savjet prijatelja. 

*****

Spavamo u hotelu uz put: moj sin i ja. U salonu za ručavanje je svadba. Kada smo stigli poslijepodne, namještali su stolove. Zvučalo je kao da hotel ruši krdo slonova koji umiru. Sada do nas dolaze udarci basa. Krevet u kome ležimo rezonira sa nepravilnim, balkanskim ritmom. Povremeno se probije glas pjevača. Užasno je falš. U odjeku se gube želje i čestitke. Pokušavam dokučiti kako se porodica preziva. Zovu li se ti instrumenti zurle? Ti što se probijaju iz sale za ručavanje na treći sprat u našu sobu. Sobu broj 13. Zamišljam mladu. Kako sva u bijelom, uredno očešljana i sa pažljivo nanesenom šminkom na licu, nožem precizno zasijeca bijelu svadbenu tortu. Onu sa dvije figurice na vrhu. A onda prstima pažljivo prinosi komad ustima mladoženje. On će nju šlagom po nosu. To valjda tako mora. Svi se okupljeni svatovi onda smiju sa ljubavlju. Ona će zaprijetiti prstom. On će poljupcem pokupiti šlag. Onda će joj komadić prinijeti viljuškom. Ona će ga pojesti dok ga gleda u oči. Hrane jedno drugo. Da bi im život bio sladak. Da bi im život… 

Ne želim biti cinik. Umjesto toga pokušavam da u prvi plan stavim duboko ravnomjerno disanje moga sina koji spava pored mene. Uspijeva mi. Na trenutak. 

Danas je padala kiša. Znači, pokisli su im svatovi. Meni su uvijek govorili da ne olizujem zdjele u kojima su se mutili kolači. Ili mutilice od miksera. Da mi ne pokisnu svatovi. Da li je ova mlada pomislila na to dok su po kiši prelazili put do ovog hotela uz cestu: da je trebala zdjele ostaviti na miru?

Moj sin diše duboko i ravnomjerno.

Ne želim biti cinik.

Ali, ima nešto zajedničko između nas dvije. Te žene u bijelom uronjene u ritam koji trese moj krevet tri sprata iznad. Ni ona ni ja više ne moramo da mislimo na to da li će nam pokisnuti svatovi.

U jedan sat poslije ponoći prestaje muzika. Do tada traje dozvola hotela. 

Po krovnom prozoru iznad naših glava ritam održava kiša. Njena dozvola traje duže.

*****

Obećam sebi kako neću ništa reći. I ipak kažem. Kažem – ostalo je još dva dana. I znam po načinu na koji udahneš da sam pogriješila. Je li treba da patimo zbog toga?, pitaš me ozbiljno. I ja kažem da ne treba. A pomislim: jebiga, treba. Treba da patimo. I patimo. I zašto onda da se pretvaram da mi nije grozno?! Da svaki put ne pokrenem pješčani sat i gledam kako curi vrijeme koje imamo. I kako ostaje sve manje i manje zrnaca. I govorim sebi – nikako ne misli na to. A mislim. Stalno mislim. I govorim sebi – uživaj u vremenu koje imaš. A vrijeme koje neću imati baca dugačke sjenke. I govorim sebi – nipošto nemoj ništa reći. A kažem – ostalo je još dva dana. Jedino što kažem sebi i uradim jest ono da nikako ne izgovorim naglas – jebiga, treba. 

Jer se bojim. 

*****

Prvo živiš kliše, a onda stigneš do predrasude. To mi je rekla. I objasnila. Svaki raskid je kliše. Svi isto pate. Samo što se čini da si specifičan. A onda ispuniš predrasudu – veze koje dugo traju ne završavaju dobro. Koliko puta si to čula. Nisam odgovorila. Svidjelo mi se da živimo kliše i postajemo predrasuda. Ona je nastavila da govori. Od svih stvari u životu koje je mogao promijeniti, odlučio je promijeniti mene. Dakle, ja sam najmanje vrijedila. Shvataš? Opet nisam odgovorila. Najteže je prekinuti sa sobom. Sa drugima je lako. To bih joj rekla. Ali nisam. Jer mi se jako svidjelo to što je rekla. A i to da je konačno bijesna na onoga koji ju je ostavio. Do sada je bila jako korektna. 

Bijes znači da konačno počinje da se liječi.

*****

Sensizlik.

Biti bez tebe.

Sjetila sam se. 

Zamisli koliko mi je trebalo nešto da me okupira.

I šta sad?

Šta sad da zaboravim?

Gracija 374, 9.8.2019.