Pretplati se
Nasilje ostavlja trajne traume

BRANKO ĆULIBRK

Nasilje ostavlja trajne traume

Prijedorčanin Branko Ćulibrk, aktivista za prava LGBTIQ osoba te govornik na prvoj bh. Povorci ponosa, govori o tome kako je biti gej u maloj sredini te nasilju kojem je bio izložen zbog svoje seksualne orijentacije i aktivizma

Napisala Živana Jovančić
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom

 
Prva Povorka ponosa u Bosni i Hercegovini, održana 8. septembra u Sarajevu, snažno je odjeknula u srcima pripadnika LGBTIQ zajednice, baš kako su se tome i nadali i očekivali. Združena i masovna šetnja gradom, pod zastavama duginih boja, učinila ih je bez izuzetka srećnim, tim više jer su tog dana dobili i transparentnu podršku društvene zajednice. Jedan od učesnika i govornika, u ime Organizacionog odbora povorke, bio je aktivista Branko Ćulibrk (33), koji je, podsjetimo se, rekao: “Ova povorka treba da služi kao primjer zaštite LGBTIQ osoba od strane institucija i nadamo se da zaštita naših prava neće ostati na ovome, nego da će se omogućiti svakodnevna podrška u ostvarivanju prava i sloboda svih LGBTIQ osoba.”
Sa Brankom razgovaramo skoro tri mjeseca nakon sarajevske povorke: kaže nam da je presretan što je dobio priliku da se zauzme za druge, ali svakako i za sebe, da javno manifestuje osobne ideje i prava, dajući time i vlastiti doprinos u borbi pripadnika LGBTIQ populacije za mjesto u društvu. Također, zahvalan je i na iskazanoj solidarnosti koja je stigla iz regije i osnažila ih u borbi za ravnopravnije društvo. Iako konkretan učinak njihove borbe nije ni na pomolu do sada, on lično nije razočaran, jer nije ni očekivao da će se desiti neki revolucionaran preokret. “Ali, definitivno je da je Povorka ponosa otvorila prostor za šire djelovanje ne samo LGBTIQ osoba nego i svih onih koji su na bilo koji način stavljeni na marginu društva. Povorka je osnažila mnoge osobe, što je vidljivo kroz naš rad i u komunikaciji s ljudima, da otvorenije razgovaraju o nasilju koje im se dešava, da tjeramo institucije da rade svoj posao sprovodeći postojeće zakone, te omogućimo veću sigurnost svih LGBTIQ osoba.”
S druge strane, žali se što su pojedini mediji tendenciozno i pogrešno određivali ideje LGBTIQ osoba, nastojeći plasiranjem lažnih i neprimjerenih fotografija indirektno prizvati nasilje nad njima. “Na njihovu žalost, mi smo povorkom jasno pokazali koje su to vrijednosti i ideje za koje se zalažemo”, poručuje govornik s Povorke ponosa. Uvjeren je da će već sljedeće godine imati veću podršku i da će im se priključiti više marginalizovanih grupa, jer će solidarnim djelovanjem i sinergijom lakše proizvesti željene promjene u našem društvu.
 

Problem male sredine

 
Branko Ćulibrk je iz Prijedora. Njegova svakodnevnica odvija se u ritmu kuća-posao-porodica-društveni život. Danas je manje-više prihvaćen član svoje lokalne zajednice, ali, prisjeća se, nije uvijek bilo tako. “Najviše neprijatnih iskustava sam imao upravo kroz posao koji radim u Prijedoru, a koji podrazumijeva otvaranje teških tema iz prethodnog rata i stradanje civila u Prijedoru.” 
Čim bi se postavila takva teška pitanja, Branka bi se po automatizmu pokušavalo diskreditovati zbog njegove seksualne orijentacije te bi postajao, kao i njegove kolege, meta napada. “Uglavnom su prijetnje dolazile putem društvenih mreža, a napadi na mene i moje kolege su se dešavali noću, od strane grupe muškaraca mlađe životne dobi koji se smatraju predstavnicima desno orijentisanih grupa, mada smo imali i slučajeve napada na kancelariju. Najradikalniji slučaj je bio kada me je nekoliko momaka fizički napalo dok sam bio u šetnji sa svojim psom: pljunuli su me i nekoliko puta udarili mene i psa.”
Branko nastavlja svoju priču uvodeći i kontekst reakcije iz nadležnih institucija, od kojih pomoć, prirodno, i očekuje. “Institucije različito reaguju na slučajeve zločina počinjenog iz mržnje i govora mržnje, od posvećenosti da se počinitelji kazne do potpune inertnosti i bezvoljnosti da se poduzmu potrebne radnje kako bi se utvrdilo ko su počinioci, a samim tim i da se kazne.”
“Uglavnom su prijetnje dolazile putem društvenih mreža, a napadi na mene i moje kolege su se dešavali noću, od strane grupe muškaraca mlađe životne dobi koji se smatraju predstavnicima desno orijentisanih grupa”
Ono što je, kaže, ogroman problem jeste pravilna kvalifikacija zločina iz mržnje. “Najčešće se svi ovi slučajevi kažnjavaju prekršajno, tako da napadači uglavnom prolaze s plaćanjem neke manje novčane kazne zbog toga što fizički napadnu nekoga i trajno ga istraumatizuju.”
Ovaj diplomirani biolog posao nije našao u struci, te je izvršni direktor aktivističke organizacije Centar za mlade “Kvart”, u kojoj radi šest godina. Posvećen je poslu jer smisao njegovog rada i djelovanja, uključujući i osobnu životnu filozofiju, imaju isti kurs: borba za socijalnu pravdu, suočavanje sa prošlošću i pravima LGBTIQ osoba. Pritom, aktivizam ima ulogu alata i mjeru vrijednosti za postizanje društvenih promjena. “Kako sam već rekao, u nekoliko navrata sam bio, zajedno sa prijateljima koji rade sa mnom, izložen  diskriminaciji, nasilju, različitim pritiscima sredine u kojoj živim, ali nismo odustali. Istrajni smo u namjeri da se borimo za ideje u koje vjerujemo, da stojimo iza vrijednosti za koje se zalažemo i učinimo ovo društvo bar malo boljim mjestom za život svih nas.”
 

Ista prava za sve

 
Branko je otrpio i iskusio na vlastitoj koži šta to znači biti drugačiji, u principu, kako je teško biti drugačiji pod našim nebom. U trenutku kad je imao potrebu za autovanjem, bio je snažno zaljubljen, kolebao se, vagao je sam sa sobom i s drugima sve činjenice, a osobni čin autovanja gleda hrabrijim očima danas. Stekao je samopouzdanje, živi skladno, bolje i mirnije, stekao je veću socijalnu podršku, učvrstio odnose s bliskim ljudima. Nakon 8. septembra i njegovog nastupa u Sarajevu u ime Organizacionog odbora prve bh. Povorke ponosa, nije bilo velikih promjena: radi gdje je radio, živi kako je živio. “Problem male sredine je u tome što ljudi, u strahu da se suoče s vama, često izbjegavaju da pričaju o tome šta radite. S druge strane, nakon povorke u Sarajevu dešavalo mi se da su me neke osobe zaustavile na ulici i čestitale na hrabrosti, i u tom momentu mi je ta podrška mnogo značila. Ranije sam u više navrata bio fizički i verbalno napadan i zbog stavova i vrijednosti koje sam iznosio u Prijedoru; ovog puta nisam imao nijedno neprijatno iskustvo ili napad, osim prozivanja na društvenim mrežama, ali to je uglavnom dokumentovano i prijavljeno nadležnim institucijama.” 
Mada su zahtjevi LGBTIQ populacije manje-više poznati javnosti, ističemo neke, kao što je zaštita osoba od diskriminacije uz poštivanje ljudskog dostojanstva i privatnosti svakog pojedinca, te tako i LGBTIQ osoba. “Kada će i da li će doći do izmjena ili donošenja novih zakonskih propisa koji će omogućiti i naš bolji tretman i prava, nažalost, to zavisi prvenstveno od političke elite na vlasti, odnosno nadležnih zakonodavnih organa u BiH i njihove volje da se zauzmu za građane bez obzira na svoje stavove. Kad govorimo o Zakonu o istospolnom partnerstvu ili nekom propisu koji bi regulisao prava istospolnih parova, još uvijek se ništa nije desilo. Neka od bitnih pitanja koja bi se riješila donošenjem ovih zakonskih propisa jesu ekonomska i socijalna prava koja proizlaze iz sklapanja bračne ili vanbračne zajednice, kao što su regulisanje prava nasljeđivanja zajedničke imovine poslije smrti jednog od partnera, ili sticanje prava zdravstvenog osiguranja ukoliko je jedan od partnera bez zaposlenja ili bolestan.”
To je nepravda koja u njima stvara nezadovoljstvo. Ekonomsko i socijalno polarizovanje društva rađa u njima bol, bunt. “Želim da živim u društvu jednakih i slobodnih, u kome neće biti gladnih, diskriminisanih, a ni ljudi koji će na bilo koji način biti stavljeni na marginu društva. Znam da zvuči utopijski, ali bio bih presrećan kad bi se većina vodila svojim željama i oportunizmom, a ne poltronstvom i konformizmom. Ja sam izabrao ono prvo, vjerujem da će me to odvesti na pravu stranu istorije.” 
Namjerava i dalje ostati dosljedan sebi, a to znači da sa svojim istomišljenicima, odnosno LGBTIQ osobama, nastavlja dignute glave koračati našim ulicama. Neće sebi dozvoliti da ih neko zastraši, pokoleba, ni da posustanu na svom putu, jer “činimo hrabri ljudski čin koji zavređuje ponos, posebno kad se to dijeli sa porodicom i svima koje poznajemo“. Ovim ujedno odgovara svima koji se pitaju zašto je Povorka ponosa naziv njihovog masovnog skupa: “To je sasvim prikladan naziv jer je riječ o borbi protiv nejednakosti, neravnopravnosti i borbi protiv nasilja nad LGBTIQ osobama. Uvijek postoje oni koji se pitaju čime se to mi ponosimo, a ja im kažem da se, uprkos svemu, ponosimo sami sobom.” Bilo bi mu drago, veli Branko na kraju, kad bi na neki način njihova burna sadašnjost bila dokumentovama, kada bi bila izdata knjiga koja bi obuhvatila njihovo iskustvo i napore te da time otvore novo poglavlje u borbi za prava LGBTIQ osoba i njihov slobodniji život.
Gracija 382, 29.11.2019.